Published On: Wed, May 15th, 2013

VELIČANJE KVISLINŠKOG I ROBOVLASNIČKOG UGOVORA: Što je Ivi Markešiću Ahdnama?

Već dulje vrijeme javlja se histerična i neargumentirana vika oko Ahdname.
Ljudi galame, a da zapravo i ne znaju niti žele znati kontekst vremena u kojem se ‘dogodila’ Ahdnama. Mnogi i ne znaju što je to. U takvim okolnostima to i nije važno. Istina, rijetki i objašnjavaju što to Ahdnama jest. Ovdje se iznosi definicija Ahdname i njezino objašnjenje.


Ljudi koji u svojim javnim i privatnim nastupima iskazuju egzistencijalni strah od drugih i drukčijih, od onih koji drukčije misle, vjeruju i ponašaju se, jesu oni koji se najljepše osjećaju u svome ‘dočiću’ i svome (rasnome, vjerskom, nacionalnom i partijskom) toru. U našemu katoličkom puku u Bosni i Hercegovini takvih je jako puno. A puno ih je stoga jer ih na to bratski i drugarski „prisiljavaju“ njihovi vjerski vođe (govoreći o ugroženosti naše svete katoličke vjere od islama, masonerije, liberala, komunista itd.) i jer ih na to bratski i drugarski „prisiljavaju“ njihovi nacionalni vođe (govoreći im o ugroženosti „nebeskoga“ hrvatskog naroda od svih onih s kojima žive, posebno od Bošnjaka, muslimana, ili kako ih još nazivaju: muslića, balija itd., itd.)
Ne samo ovih dana u ovo doba godine, nego jedno dulje vrijeme javlja se histerična i neargumentirana vika oko Ahdname. Ljudi galame, a da zapravo i ne znaju niti žele znati kontekst vremena u kojem se ‘dogodila’ Ahdnama. Mnogi i ne znaju što je to. U takvim okolnostima to i nije važno. Istina, rijetki i objašnjavaju što to Ahdnama jest. U tu svrhu donosim ovdje definiciju Ahdname, onakvu kakvu možemo naći u Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine, u izdanju Hrvatskoga leksikografskog instituta Bosne i Hercegovine, Mostar, 2009., str. 24-25.
AHDNAMA (tur. ahdname: političko jamstvo, povelja od arap. ‘ahd: jamstvo, obveza + perz. name: knjiga, pismo, dokument), povelja, obveznica kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne dao pravo bosanskim franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru. Povelju je izdao fra Anđelu Zvizdoviću 28.V.1463. na Milodražu kraj Kiseljaka.
Kako je zbog turskih osvajanja Bosne dosta franjevaca i katoličkog puka, u strahu za svoju vjeru i život, izbjeglo u susjedne zemlje, sultanu nije bilo u interesu imati pustu zemlju pa je stoga fra Anđelu dao jamstvo, pisanu ahdnamu, kojom je obećao slobodu i zaštitu i onim franjevcima koji su ostali i onima koji se vrate uz uvjet “dok budu pokorni mojoj službi”.
Izvornik povelje izgorio je u nekom od požara fojničkoga samostana, ali je sačuvano desetak njegovih prijepisa. Ahdnamu spominju i rani turski dokumenti (npr. Bajazit II, 1483). Sličnu ispravu izdao je isti sultan i grčkome patrijarhu Genadiju 1453.
Ahdnama je stoga osnovna isprava na koju su se franjevci uvijek pozivali kod turskih vlasti kada su trebali zaštititi svoja i prava kršćanskoga katoličkog  puka u Bosni. Vrlo je vjerojatno da su i srebrenički franjevci dobili Ahdnamu 1462.
U kasnijim stoljećima pozivanje na Ahdnamu nije moglo puno pomoći. Prijevod Ahdname nalazimo već kod fra Filipa Lastrića na talijanskome jeziku (XVIII. st.), zatim stoljeće i pol kasnije kod Ćire Truhelke na hrvatskome jeziku. Hazim Šabanović prvi je stručno proveo diplomatičnu analizu Ahdname 1949., a i sam ju je preveo.
Fra Ignacije Gavran
Neka ovih nekoliko redaka posluži kao obrazovno štivo – i ništa više. No, oni koji ni to ne žele, neka ipak znaju da objašnjenje Ahdname postoji. Pokušao sam ga i sam dati u tekstu Doprinos vjere izgradnji kulturnoga identiteta (objavljeno u: Vrhbosnensia : časopis za teološka i međureligijska pitanja, 6 (2002), 1 (2002); str. 9-34.
(…)
„Jedan od najsnažnijih i za opstanak Hrvata u BiH najsudbonosnijih doprinosa dali su bosanski franjevci. Oni su uspjeli kršćansku vjeru prenijeti, inkulturirati u bosansko područje, gdje je ona našla i plodno tlo. Ovdje bi bilo premalo mjesta o svemu tomu govoriti. Navest ću primjer samo fra Anđela Zvizdovića, te stožerne figure bosanske povijesti i Katoličke crkve u njoj. Naime, padom Bosne pod Turke hrvatski će krajevi dolaziti pod utjecaj drugih svjetonazora i drugih kultura i civilizacija (pravoslavlje i islam). Usprkos svemu tomu bosanski će katolik, zahvaljujući uistinu bosanskim franjevcima, sačuvati svoj identitet. Franjevci će čuvati vjeru u narodu (kao bitnu odrednicu toga identiteta). Naime, kada danas pokušamo razlučiti ulogu fra Anđela Zvizdovića, njegov susret sa Sultanom i dobivanje Ahdname, onda se susrećemo s dva potpuno oprečna stajališta: s jedne strane postoje oni koji u tom činu vide izdaju, prihvaćanje uloge poniženoga, potlačenoga, obespravljenoga, odnos prihvaćanje uloge «ljubljenja skuta». Drugi mu daju sasvim drugu ulogu.
Osobno bih se osvrnuo na značenje Zvizdovićega čina, i to kao jednoga od bitnih čimbenika hrvatskog bosanskog kulturnog identiteta. Ako pođemo od temeljne i neprijeporne činjenice da je Tursko carstvo u XV. stoljeću bilo teokratsko, isključivo vjerski određeno, a to znači da pripadnici samo jedne vjerske zajednice imaju više prava od pripadnih drugih vjerskih zajednica), tada je čin Zvizdovićevoga ishođenja ahdname povijesno pobjedničko djelo. To znači da je fra Anđeo Zvizdović bio svjestan povijesne situacije, povijesnog konteksta u kojem se nalazi. Bila je to, dakle, diplomatska pobjeda slabijega kojom je ostvario pravo daljeg življenja kršćanskoga naroda i zajednice kojoj je pripadao. On je samo uradio ono što svi danas radimo: priznajemo uspostavljenu vlast na nekom određenom prostoru. Tu smo vlast priznavali tijekom ovoga stoljeća, neku s oduševljenjem (kao npr. austro-ugarsku, a neku s negodovanjem, kao onu jugoslavensku (prijeratnu) te komunističko-socijalističko-jugoslavensku poslije 1945. pa do 1990. Fra Anđeo Zvizdović nije, dakle, žrtvovao svoj, niti identitet svoga naroda – nije žrtvovao kršćansku vjeru. Ishodio je pravo da zvona zvone svima. Morali su ih slušati i “Turci” i kršćani. Nije to, dakle bio, ni u kojem slučaju čin Sultanove velikodušnosti jednom inovjercu. Ne znam jesmo li danas spremni promišljati značenje koje ima zvonjava zvona sa zvonika u jednoj islamskoj državi kakvo je bilo Tursko carstvo, i to u vrijeme nakon završetka velikih križarskih pohoda za oslobođenje Svetoga groba, dakle nakon tolikih krvavih kršćansko-islamskih ratova.
Na kraju potrebno je istaknuti da je u stalnoj i neprekinutoj diferencijaciji i fragmentaciji društva vjera također u mogućnosti potaknuti čovjeka da u procesima specijalizacije i individualizacije ne izgubi osjećaj za druge. Ona mu omogućuje da postane i bude solidaran.
Mislim da možemo zaključiti ovaj dio izlaganja tvrdnjom kako vjera u cijelosti prožima čovjekovo biće, kako ga ona u svemu suodređuje, i time što mu daje smisao života u kojem treba ostvariti sebe, ona mu pomaže izgraditi i svoj osobni, vjerski, nacionalni i povrh svega kulturni identitet. Bez snažne, izgrađene i proživljene vjere nema niti izgrađenog snažnog osobnog identiteta, a bez toga nema ni identiteta grupe niti društvene zajednice kojoj pojedinac pripada. Samo snažne osobe mogu stvarati i činiti snažnu društvenu zajednicu.“
(…)
Živi i zdravi bili, mogli dobro učiti, pa čak učiti kako kršćanski, islamski, židovski vjerovati, te mogli dobro učiti čak i ono što su vam drugi rekli da će, ako to budete činili, nepovratno ‘uprljati’ Vaše moždane vijuge. A govore vam to „ribari ljudskih duša“ (Đuro Šušnjić) da bi s vama mogli vladati – svejedno je li riječ o župniku, mjesnome poljaru (svoju službu započinjali bi s proljetnim blagoslovom polja), partijskoj ‘ćeliji’ ili pak o birtijskome kružoku.
Autor: dr. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar l  Prometej.ba