Published On: Fri, Dec 29th, 2017

Vatikan protiv Pape: “Jedva čekamo da umre, jeziv je…” 

Od trenutka kada je kardinal Jorge Bergoglio postao papa 2013. njegovi su potezi plijenili pažnju diljem svijeta: novi papa vozio je Fiat, sam nosio svoje torbe i podmirivao vlastite račune u hotelima; za homoseksualne osobe rekao je: “Tko sam ja da im sudim?” i prao noge muslimanskim ženama izbjeglicama. No, unutar crkve, Franjo je izazvao divlji napad konzervativaca koji se boje da će taj duh podijeliti, pa čak i uništiti crkvu.

Ljetos mi je jedan istaknuti engleski svećenik rekao: “Ne možemo čekati da umre. Ono što govorimo privatno, ne smije se objavljivati u novinama, ali kad god se susretnu dva svećenika, razgovaraju o tome kako je Bergoglio jeziv… on je poput Kaligule: kad bi imao konja, učinio bi ga kardinalom. “Naravno, nakon 10 minuta iscrpnog niza žalopojki, taj svećenik je dodao:” Ne smijete objaviti ništa od ovoga ili će me odmah najuriti.” Ova mješavina mržnje i straha uobičajena je među papinim neprijateljima.

Franjo, prvi neeuropski papa u modernom dobu i prvi isusovački papa, u vatikanski establišment je izabran kao autsajder i zapravo se i očekivalo da privlači neprijatelje. Ali nitko nije predviđao da će ih biti ovako puno. Od brzog odustajanja od raskoši i pompoznosti Vatikana, koja uključuje 3000 službenika kojima je on formalni gospodar, do njegove potpore migrantima, napada na globalni kapitalizam i, prije svega, svojih poteza kojim preispituje crkveno učenje o seksu, Franjo je skandalizirao konzervativce i reakcionarne glavešine u Vatikanu.

Sudeći prema broju glasova na posljednjem svjetskom sastanku biskupa, gotovo četvrtina kardinalskog zbora – najviše razine klera u Crkvi – vjeruje da Papa koketira s herezama. Točka loma nastupila je u sukobu koji je uslijedio nakon iznošenja njegovih stavova o razvodu. Raskidajući sa stoljećima, ako ne i tisućljećima katoličke teorije, papa Franjo pokušao je potaknuti katoličke svećenike da udjeljuju pričest rastavljenim i ponovno vjenčanim vjernicima ili nevjenčanim supružnicima.

Njegovi neprijatelji ga pokušavaju prisiliti da napusti i odrekne se takvih pokušaja. A kako on od toga neće odustati i kako tiho ustraje pred rastućim nezadovoljstvom, oni se sada pripremaju za borbu. Prošle godine jedan je kardinal uz podršku nekoliko umirovljenih kolega stao govoriti o mogućnosti da ga se počne formalno progoniti zbog hereze – namjerno odbacivanje čvrstog nauka crkve, grijeha koji se može kazniti ekskomunikacijom.

Prošlog mjeseca 62 nezadovoljna katolika, uključujući i jednog umirovljenog biskupa i bivšeg šefa Vatikanske banke, objavili su otvoreno pismo koje je optužilo Franje o sedam točaka heretičkog poučavanja. Samo, optužiti papu za herezu nuklearna je opcija u katoličkim sukobima. Crkveni nauk navodi da papa ne može biti u krivu kada govori o središnjim pitanjima vjere; pa ako je u krivu, ne može biti papa. S druge strane, ako je ovaj papa u pravu, svi njegovi prethodnici moraju biti pogrešni.

Papa Franjo | Author: Željko Lukunić (PIXSELL)ŽELJKO LUKUNIĆ (PIXSELL)

Pitanje je osobito otrovno jer je gotovo u cijelosti teorijsko. U praksi, u većini svijeta, rastavljeni i ponovno udana parovi rutinski dobivaju pričest. Papa Franjo ne predlaže revoluciju, već birokratsko prepoznavanje sustava koji već postoji, a možda je i ključan čak i za opstanak Crkve. A ako bi se važeća službena pravila doslovno primjenjivala, nitko čiji je brak propao, više nikada se ne bi smio ponovno seksati. To nije praktičan način za osiguravanje da katoličanstvo opstane i u budućim generacijama.

S druge strane Franjini protivnici boje se da njegove oprezne reforme prijete uvjerenju da Crkva podučava bezvremenske istine. A ako Katolička crkva ne podučava vječne istine, konzervativci se pitaju, koja je onda njena svrha? Bitka za razvod i pravo na ponovno vjenčavanje dovela je do dvije duboko suprotstavljene ideje o tome čemu služi Crkva.

Papin grb su dva prekrižena ključa. Oni predstavljaju ovlasti koje je Isus navodno dao Sv. Petru, ovlasti vezati i razrješivati: proglašavati što je grijeh i što je dopušteno. Ali koja je moć važnija i koja je sada hitnija? Sadašnja kriza je najozbiljnija još od liberalnih reformi šezdesetih godina, koje su potaknule skupinu tvrdih konzervativaca da istupe iz Crkve. (Njihov vođa, francuski nadbiskup Marcel Lefebvre, kasnije je ekskomuniciran.)

Tijekom posljednjih nekoliko godina konzervativni autori više puta su povlačili temu raskola u Crkvi. 2015. godine američki novinar Ross Douthat, koji je svojedobno prešao na katolicizam, napisao je za časopis Atlantic članak naslova “Hoće li Papa Franjo uništiti Crkvu?”. Engleski tradicionalist Damian Thompson upozoravao je da je “Papa Franjo sada u ratu s Vatikanom. Ako pobijedi, crkva bi se mogla raspasti.

“Papini stavovi o razvodu i homoseksualnosti, tvrdio je nadbiskup Kazahstana, dopustio je”Sotoninom dimu” da uđe u crkvu. Katolička crkva je provela veliki dio prošlog stoljeća boreći se protiv seksualne revolucije, baš kao što se borila protiv demokratskih revolucija 19. stoljeća. U ovoj borbi sada prisiljena je braniti neodrživu apsolutističku poziciju, po kojoj je zabranjena svaka umjetna kontracepcija, kao i bilo kakav seks izvan trajnog braka.

Papa Franjo | Author: ?MASSIMILIANO MIGLIORATO/IPA/PIXSELL?MASSIMILIANO MIGLIORATO/IPA/PIXSELL

Kao što Franjo prepoznaje, to ne opisuje način na koji se stvarni ljudi zapravo ponašaju. Svećenik to zna, ali se očekuje da se pretvara da vjernici to ne čine. Službeni nauk ne može se preispitivati, ali se isto tako ne može niti poštovati. Od nečega se mora odustati, a kada se to dogodi, eksplozija koja će uslijediti, mogla bi slomiti Crkvu.

Bilo da se radi o klimatskim promjenama, migraciji ili kapitalizmu, svi ti ogorčeni sukobi u Crkvi do svog su vrhunca došli oko implikacija jedne obične fusnote u dokumentu “Radost ljubavi” (Amoris Laetitia). Dokument koji je napisao Franjo, sažetak je trenutne rasprave o razvodu, te sadrži fusnotu iz koje je očita blaga tvrdnja da se razvedeni i ponovno vjenčani parovi ponekad mogu pričestiti. S više od milijardu sljedbenika, Katolička crkva je najveća svjetska organizacija koju je svijet ikada vidio, a mnogi od njegovih sljedbenika su razvedeni, ili izvanbračni roditelji.

Ono što Crkva radi diljem svijeta, na dobrovoljnim je osnovama. Ako obični vjernici prestanu vjerovati u ono što rade, cijela stvar propada. I Franjo to zna. Ako se pomire teorija i praksa, ispraznit će se crkve diljem svijeta. Da se Crkva suočava s krizom u to vjeruju i njegovi protivnici, ali je njihov recept suprotan. Za njih, praznina između teorije i prakse upravo je ono što Crkvi daje vrijednost i značenje.

Ako Crkva nudi ljudima nešto čime mogu upravljati i bez nje, u tom će se slučaju, vjeruju oni, Crkva sigurno urušiti. Sve ovo nitko nije predvidio kad je Franjo izabran 2013. godine. Jedan od razloga zašto ga je izabrao kardinalski zbor bio je sređivanje sklerozne birokracije Vatikana. Samo, taj je zadatak bio odavno zakasnio. Kardinal Bergoglio iz Buenos Airesa izabran je kao relativni autsajder sa sposobnosti uklanjanja pojedinih blokada u središtu Crkve.

Ali ta se misija uskoro sudarila s još dubljim rasjedom u Crkvi, onim koji se obično opisuje kao bitka između “liberala” poput Franje i “konzervativaca” poput njegovih neprijatelja. No to je klizava i varljiva klasifikacija. U središtu svega je spor između katolika koji vjeruju da Crkva treba utjecati na program za svijet, i onih koji smatraju da svijet moraju uvjetovati program tema Crkvi. To su idealizirane situacije: u stvarnom svijetu svaki katolik će predstavljati mješavinu tih orijentacija, te će kod većine jedna od njih dviju prevladati.

Franjo je vrlo čist primjer katolika orijentiranog prema vani, ekstrovertiranog, posebno kad ga se uspoređuje s njegovim introvertiranim prethodnicima. Introvertirani su i njegovi protivnici. Mnoge je Crkva privukla zbog svoje udaljenosti od briga svijeta. Iznenađujući broj najistaknutijih introvertiranih katolika zapravo su obraćenici koji su ranije bili američki protestanti.

Stephen Hawking s Papom Franjom | Author: OSSERVATORE ROMANO/REUTERS/PIXSELLOSSERVATORE ROMANO/REUTERS/PIXSELL

Neke je potaknula plitkost intelektualnih resursa na kojima su izrasli, a još i puno više potaknuo ih je na preobraćenje osjećaj da liberalni protestantizam umire upravo zato što više nije nudio nikakvu alternativu društvu oko sebe. Oni žele otajstvo i romantiku, a ne sterilni zdrav razum ili konvencionalnu mudrost. Nijedna religija nije mogla cvjetati bez tog impulsa. Ali se isto tako nikada niti jedna svjetska religija nije mogla u potpunosti suprotstavljati svijetu.

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća trogodišnji skup biskupa iz svih dijelova Crkve, poznat kao Drugi vatikanski koncil ili Vatikan II, “otvorio je prozore svijetu”, rekao je papa Ivan XXIII. koji ga je pokrenuo, ali i koji je umro prije nego što je posao dovršen. Koncil je odbacio antisemitizam, prihvatio je demokraciju, stao je zastupati univerzalna ljudska prava i uvelike je ukinuo svetu misu na latinskom jeziku. Posebno taj posljednji čin zaprepastio je introvertirane. Primjerice, spisatelj Evelyn Waugh nakon te odluke više nikada nije otišao na englesku misu.

Za ljude poput njega, svečani rituali službe koju je vodio svećenik dok je zajednici bio okrenut leđima i govoreći u cijelosti na latinskom dok se na oltaru suočavao s Bogom, bili su srce Crkve – prozor u vječnost koji se otvarao svakom prilikom još od njenih početaka. Neizmjerni su bili razmjeri simboličke promjene koju je donijela nova liturgija – zamjenom introvertiranog svećenika koji je na oltaru okrenut Bogu s onim ekstrovertiranim koji je okrenut prema svojoj zajednici.

Neki se konzervativci još uvijek nisu pomirili s takvom preorijentacijom, među njima i gvinejski kardinal Robert Sarah, koji je bio kandidat introvertiranih kao mogući nasljednik Franje, i američki kardinal Raymond Burke kojega se danas smatra najpoznatijim Franjinim protivnikom. Sadašnja kriza, prema riječima engleske katoličke novinarke Margaret Hebblethwaite, strastvene protivnica pape Franje, nije ništa manje od “povratka Vatikanu II”.

Stephen Hawking s Papom Franjom | Author: OSSERVATORE ROMANO/REUTERS/PIXSELLOSSERVATORE ROMANO/REUTERS/PIXSELL

“Moramo biti inkluzivni i prihvaćati sve ono što je ljudsko”, izjavila je Sarah prošle godine u Vatikanu, “ali ono što dolazi od Neprijatelja, ne može i ne smije se prihvatiti. Ne možete se istodobno priključivati i Kristu i Belialu! Ono što su naci-fašizam i komunizam bili u 20. stoljeću, zapadna homoseksualna i abortivna ideologija i islamski fanatizam su danas.”

U godinama neposredno nakon Koncila, časne sestre su skidale svoje habite, svećenici su otkrivali žene (više od 100.000 njih napustilo je svećeništvo kako bi se oženilo) i teolozi su bacali okove introvertirane ortodoksnosti. Nakon 150 godina otpora i odbijanja vanjskog svijeta, Crkva se našla posvuda, sve dok se introvertiranim katolicima nije činilo da se cijela građevina srušila u ruševine. Prisustvovanje bogoslužjima opalo je u zapadnom svijetu, kao što je bio slučaj i s drugim denominacijama.

U SAD-u je 51965. redovito na svetu misu odlazilo 55% katolika; do 2000. samo 22%. Godine 1965. u SAD je kršteno 1,3 milijuna katoličkih beba; u 2016. godini, samo 670.000. Je li riječ o slučajnom poklapanju s nekim drugim trendovima, ostalo je predmet žestokih osporavanja. Introvertirani su za sve okrivljavali napuštanje vječnih istina i tradicionalnih praksi; ekstrovertirani su pak smatrali da se Crkva nije promijenila dovoljno dalekosežno ili dovoljno brzo.

Godine 1966. odbor koji je sazvao papa Pavao VI od 69 članova, među kojima je bilo sedam kardinala i 13 liječnika i na kojem su bili zastupljeni i laici, pa čak i neke žene, većinom su glasali za ukidanje zabrane umjetne kontracepcije. No, papa Pavao VI ih je 1968. godine nadvladao, nije mogao priznati da su njegovi prethodnici bili u krivu, a da su oni koji su simbolizirali otpor bili u pravu. Za cijelu jednu generaciju katolika ovaj je spor simbolizirao otpor promjenama.

U zemljama u razvoju, katoličku je crkva u velikoj mjeri pretekao veliki uspon Pentekostalne crkve koja je laicima, čak i ženama, ponudila i pojavnost i status. Introverti su na to odgovorili izborom pape Ivana Pavla II. Godine 1978. godine. Njegova poljska crkva bila je definirana kao ona koja se suprotstavlja svijet u njegovoj moći još od doba podjele zemlje između nacista i komunista 1939. Ivan Pavao II bio je čovjek ogromne energije, snage volje i karizmatičnog nastupa.

No, bio je također duboko konzervativan u pitanjima seksualnog morala i držao se, kao kardinal, intelektualnog opravdanja za zabranu kontrole rađanja. Od trenutka svog izbora odlučio je preoblikovati Crkvu na svoju sliku. Ako nije mogao dati svoju vlastitu dinamiku i volju, mogao je, čini se, očistiti od ekstrovertiranosti i još jednom je postaviti kao stijenu protiv struja sekularnog svijeta. Ross Douthat, katolički novinar, bio je jedan od rijetkih ljudi unutar struje introvertiranih koji je bio spreman otvoreno razgovarati o trenutnom sukobu.

Steve Bannon i Donald Trump | Author: CARLOS BARRIA/REUTERS/PIXSELLCARLOS BARRIA/REUTERS/PIXSELL

Kao mladi čovjek, bio je jedan od obraćenika privučen u crkvu pape Ivana Pavla II. On sada kaže: “Crkva može biti i u neredu, ali je najvažnije da njeno središte bude zdravo, tako da se sve ostalo uvijek može izgraditi iz tog središta. Suština bivanja katolikom i jest u tome da se ima zajamčeni kontinuitet u središtu, a s time i nada u rekonstrukciju katoličkog poretka.”

Ivan Pavao II uvijek je oprezno pazio da nikada ne odbacuje zaključke II. Vatikanskog koncila, ali je istodobno radio na tome da ih isprazni od ekstrovertnog duha. Uveo je žestoku disciplinu i svećenstvu i teolozima. Svećenicima je učinio što je mogao težim da odlaze i da se vjenčavaju. Njegov saveznik u tome bila je Kongregacija za nauk vjere, ili CDF, nekoć poznat i kao Sveti ured.

CDF je institucionalno najintrovertiraniji od svih vatikanskih odjela (ili “dikasterija”, kako ih se naziva još od rimskih vremena; što je detalj o kakvoj je institucionalnoj težini i o kakvoj inerciji riječ; ako je ime bilo dovoljno dobro za Konstantina, zašto ga oda mijenjati?). Za CDF, aksiomatski je da je uloga Crkve podučavati svijet, a ne učiti od njega.

Kongregacija za nauk vjere ima dugu povijest kažnjavanja teologa koji se s njome nisu slagali: takvima je CDF zabranjivao objavljivanje ili bi ih pak otpuštali s katoličkih sveučilišta. U najranijem dobu pontifikata Ivana Pavla II, CDF je objavio Donum Veritatis (Poklon istine), dokument koji objašnjava da svi katolici moraju prakticirati “pokoravanje voljom i intelektom” onome što Papa podučava, čak i kada to nije nepogrešivo; i da teolozi, iako se interno mogu ne slagati s nadređenima, to nikada ne smiju to činiti javno.

Papa Franjo | Author: IPA/PIXSELLIPA/PIXSELL

To je bilo prijetnja, a povremeno i oružje, protiv bilo koga tko je osumnjičen za liberalno neslaganje. Franjo je, međutim, okrenuo te ovlasti protiv onih koji su bili njihovi najuzvišeniji zagovornici. Katolički svećenici, biskupi, pa čak i kardinali moraju služiti na zadovoljstvo pape i u svakom trenutku ih se može otpustiti. Konzervativci su pod papom Franjom odjednom morali naučiti sve o tome, pod čovjekom koji je najurio najmanje tri teologa iz CDF-a.

Isusovci su zahtijevali disciplinu. Godine 2013., nedugo nakon njegova izbora, dok je još uvijek bio na valu gotovo univerzalnog odobravanja i priznanja za hrabrost i jednostavnost svojih gesta (preselio se u nekoliko skromno namještenih soba na teritoriju Vatikana, umjesto da se koristi raskošnim državnim stanovima koje su koristili njegovi prethodnici) Franjo je pročistio mali redovnički red posvećen praksi latinske mise.

Franjevce od bezgrešne, skupinu od oko 600 članova, muškaraca i žena, još je papa Benedikt XVI stavio pod istragu zbog optužbi da se zalažu za ekstremno desne političke stavove i da zagovaraju isključivo latinsku misu. (Ovakva kombinacija stavova, često uz deklariranu mržnju prema “liberalizmu”, širila se preko internetskih publikacija po SAD-u i Velikoj Britaniji, kao što je bio slučaj s Daily Telegraphovim blogom “Sveti dim”, koji je vodio Damian Thompson.)

Kad je o svemu tome nadležna komisija u srpnju 2013. obavijestila papu Franju, njegova reakcija šokirala je rigidne konzervativce. Zabranio je fratrima da nadalje u javnosti koriste latinsku misu i zatvorio je njihova sjemeništa. I dalje im je dopušteno da obrazuju nove svećenike, ali ne tako da ih drže odvojenima od ostatka Crkve. Štoviše, papa Franjo to je učinio tako direktno da uopće nije išao kroz vatikanski pravosudni sustav koji je tada vodio kardinal Raymond Burke.

Sljedeće godine papa Franjo otpustio je Burkea s njegove moćne pozicije o tako je od njega napravio svog ljutog neprijatelja. Burke, krupni Amerikanac koji se voli odijevati u haljine od čipke i u službenim prilikama nositi tako dugačak ceremonijalni plašt da su mu potrebni dečki nosači da mu pridržavaju stražnji kraj kako se ne bi vukao po podu, bio je jedan od najistaknutijih reakcionara u Vatikanu. I u praksi i doktrinarno on predstavlja dugu tradiciju moćnih teškaških američkih posrednika prema bijelim etničkim katolicima u SAD-u.

Njegov ideal su Crkva koja je hijerarhijski stroga, patrijarhalna i s latinskom misom, takva za koju se činilo da se vraća po papom Ivanom Pavlom II i Benediktom XVI. Sve dok na scenu nije stupio papa Franjo. Kardinal Burke je kombinacija antikomunizma, etničke isključivosti i mržnje prema feminizmu, te je podigao niz istaknutih krajnje desničarskih figura u SAD-u, od Pata Buchanana preko Billa O’Reillyja i Stevea Bannona, uz manje poznate katoličke intelektualce poput Michaela Novaka, koji su neumorno lobirali za američke ratove na Bliskom istoku i za republikansko poimanje slobodnog tržišta.

Papa Franjo | Author: IPA/PIXSELLIPA/PIXSELL

Bio je to kardinal Burke koji je 2014. pozvao Bannona, u to vrijeme osobu koja je već vodila Breitbart News, kako bi se konferenciji u Vatikanu obratio videovezom iz Kalifornije. Bannonov govor bio je apokaliptičan, nekoherentan i povijesno ekscentričan. Ono u što nije bilo nikakve sumnje bilo je isticanje pozivanje na hitnost za vođenje svetog rata:

“Drugi svjetski rat”, govorio je, “suštinski je bio judeo-kršćanski rat na Zapadu protiv ateista”, a sada je civilizacija “na početku globalnog sukoba protiv islamskog fašizma.. vrlo brutalnog i krvavog sukoba… koji će potpuno iskorijeniti sve što smo naslijedili posljednjih 2000, 2500 ukoliko ljudi u ovoj dvorani, ljudi u Crkvi ne krenu u borbu za vjeru protiv barbarstva koje počinje jurišati.”

Sve u tom govoru je proklinjanje pape Franje. Njegov prvi službeni posjet izvan Rima, 2013. godine, bio je otoku Lampedusa koji je postao točka dolaska za desetke tisuća očajnih migranata iz sjeverne Afrike. Kao i oba njegova prethodnika, i ovaj se papa čvrsto suprotstavlja ratovima na Bliskom istoku, iako je Vatikan nastojao pružiti potporu istrebljenju kalifatne islamske države. Papa se protivi smrtnoj kazni. Gnuša se američkog kapitalizma i osuđuje ga.

Nakon što je objavio svoju potporu pravima migranata i homoseksualaca, njegova prva velika izjava o svom vremenu bila je enciklika ili nastavna isprava koja je upućena cijeloj Crkvi, a koja je žestoko osudila djelovanje globalnih tržišta. “Neki ljudi nastavljaju braniti varljive teorije koje pretpostavljaju da će gospodarski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno uspjeti u ostvarivanju veće pravde i uključenosti u svijet.

Ovo mišljenje, kojima činjenice nikada nisu dale za pravo, izražava tvrdo i naivno povjerenje u dobrotu onih gospodarskih moći i sakraliziranog djelovanja prevladavajućeg gospodarskog sustava. U međuvremenu, oni koji su isključeni, još se uvijek nalaze na čekanju.” Iznad svega, Franjo je na strani imigranata – odnosno emigranata kako ih on vidi – koje je beskrajno ustrajan i destruktivni kapitalizam otrgnuo iz njihovih domova, pokrenuvši katastrofalne klimatske promjene.

Ilustracija za klimatske promjene | Author: David Baird/CC BY-SA 2.0DAVID BAIRD/CC BY-SA 2.0

Ovo je pitanje u SAD-u duboko politizirano i izrazito se odnosi na rasna pitanja. Evanđelisti koji su glasali za Trumpa su pretežno bijeli. Tako je i vodstvo američke katoličke crkve. Ali laici su oko trećine Latinoamerikanci i taj udio raste. Prošlog mjeseca Bannon je u intervjuu 60 minuta DBS-a tvrdio da su američki biskupi podržavali masovne imigracije samo zato što su na taj način održavali snažnom i brojnom svoju kongregaciju, iako to ide dalje nego što bi javni izrekao čak i desno najradikalniji biskup.

Kada je Trump prvi put objavio da će graditi zid kako bi zadržao useljenike, Franjo se krajnje približio javnom zaključku da takav predsjednički kandidat ne može biti kršćanin. U Franjinoj viziji o opasnostima za obitelj, transrodnost nije najhitniji problem, kako tvrde neki kulturni ratnici. Ono što uništava obitelji, napisao je, je ekonomski sustav koji zbog potrage za poslom razdvaja milijune siromašnih obitelji. Osim što se borio s starinskim praktikantima latinske mise, Franjo je započeo široku ofenzivu protiv stare garde unutar Vatikana.

Pet dana nakon izbora 2013. godine pozvao je honduraškog kardinala Óscara Rodrígueza Maradiagu i rekao mu da će biti koordinator skupine od devet kardinala iz cijelog svijeta čija je misija pročešljati Vatikansku banku. Svi su izabrani zbog svoje energičnosti i zbog činjenice da su u prošlosti bili u napetim odnosima s Vatikanom. Bio je to potez koji je stekao popularnost posvuda izvan Rima.

Ivan Pavao II posljednje desetljeće svog života proveo je sve gore narušenog zdravlja Parkinsonovom bolesti, a takva energija kakvu je on imao nije bila potrošena na birokratsku borbu. Kurija, kako se naziva vatikansku birokraciju, u tih deset godina izrasla je još moćnija, stabilnija i korumpiranija. Jako malo se poduzelo protiv biskupa koji su štitili svećenike zlostavljače djece. Vatikanska banka postala je neslavna po svojim uslugama koje je nudila peračima novca.

Proces proglašavanja svetaca. Nešto što je papa Ivan Pavao II provodio na do tada neviđenoj razini, pretvorilo se u enormno skupi reket. Talijanski novinar Gianluigi Nuzzi procijenio je da je kanonizacija koštala pola milijuna eura po prijedlogu. Financije samog Vatikana pretvorile su se u jezivi kaos. Sam Franjo, osobno, nazivao je to “rijekom korupcije” u Kuriji. Narušeno stanje kurije bilo je poznato, ali se o tome nije javno govorilo.

Tijekom devet mjeseci otkako je Franjo ušao u ured, rekao je skupini časnih sestara da “i u kuriji ima i svetih ljudi, doista, potpuno svetih”, što je značilo da govori uz pretpostavku da bi okupljene časne sestre trebale biti šokirane da u kuriji ima i takvih. Papa Franjo je rekao da “kurija pazi i gleda na interese Vatikana koji su u velikoj mjeri samo privremeni interesi. Ovaj vatikano-centrični pogled zanemaruje svijet oko nas. Ja ne dijelim takve stavove i učinit ću sve što mogu da to promijenim.”

Svećenici u Vatikanu | Author: REUTERSREUTERS

Za La Repubblicu je kazao: “Vođe Crkve često su bili narcistični i oduševljeni laskanjem dvorjana. Dvor je zapravo leprozan za papinstvo.” Papa Franjo nikad nije rekao ništa lijepoga o svećenicima”, kaže svećenik koji ne može dočekati da papa umre. “On je antiklerički jezuit. Sjećam se toga iz 70-ih. Oni bi govorili:

‘Ne zovi me oče, zovi me Gerry’, takva sranja, a mi, ugnjeteni župni kler, osjećamo da nam je izmaknuto tlo pod nogama.” U prosincu 2015. Franjo je uputio tradicionalnu božićnu čestitku kuriji i nije štedio udarce: optužio ih je za aroganciju, “duhovnu Alzheimerovu”, “licemjerje tipično za prosječnu i progresivnu duhovnu prazninu koju akademski stupnjevi ne mogu popuniti”, kao i prazan materijalizam i ovisnost o tračevima i zabijanju noževa u leđa – ne ono što želite čuti od šefa u uredu.

Ipak, četiri godine u njegovu pontifikatu, izgleda da je pasivan otpor Vatikana pobijedio Franjinu energiju. U veljači ove godine po ulicama u Rimu preko noći su se pojavljivali plakati, tražeći “Franjo, gdje je tvoja milost?”, napadajući ga zbog odnosa prema kardinalu Burkeu. To može doći samo iz nezadovoljnih elemenata u Vatikanu, i to su vanjski znak tvrdoglavog odbijanja da se moć ili privilegije počnu prebacivati na reformatore.

Švicarska straža u Vatikanu | Author: ALESSIA GIULIANI/Milestone Media/PIXSELLALESSIA GIULIANI/MILESTONE MEDIA/PIXSELL

Ovu je bitku zasjenilo kao i sve ostalo, sukobljavanje nad seksualnim moralom. Borba za razvod i ponovni brak se usredotočuje na dvije činjenice. Prvo, da se doktrina katoličke crkve nije promijenila u gotovo dva tisućljeća – brak je za cijeli život i neraskidiv je; to je apsolutno jasno. Ali tako je i druga činjenica: katolici se zapravo razvode i ponovno vjenčaju u istom postotku kao i okolna populacija, a kad to učine, ne vide ništa neoprostivo u svojim postupcima.

Stoga su crkve zapadnog svijeta prepune razvedenih i udana parova koji komuniciraju sa svima ostalima, iako se oni i njihovi svećenici dobro poznaju i znaju da to nije dopušteno. Bogati i moćni uvijek su iskorištavali rupe. Kada žele odgurnuti ženu i ponovno se vjenčati, dobar odvjetnik naći će neki način dokazivanja da je prvi brak bio pogreška u suprotnosti s duhom koji iziskuje Crkva te se tako može izbrisati iz dokumenata, u žargonu, može biti poništen.

To se osobito odnosi na konzervativce: Steve Bannon je uspio razvesti se od sve tri svoje supruge, ali možda je i najbolji primjer Newt Gingrich, koji je vodio republikansko preuzimanje Kongresa u devedesetim godinama i od tada se ponovno pojavio kao Trumpov saveznik.

Gingrich se od svoje prve supruge razveo dok se ona liječila od raka, a dok je bio u braku sa svojom drugom suprugom, osam je godina bio u vezi s svoju drugu suprugu imala je osam godina vezu s pozivom Callistom Bisekom, tvrdom katolkinjom, prije nego što ju je oženio u crkvi. Ona se upravo sprema preuzeti mjesto novog veleposlanika Donalda Trumpa u Vatikanu. Poučavanje o ponovnom vjenčanju nakon razvoda nije jedini način na koji katolički seksualni nauk opovrgava stvarnost kakvu doživljavaju vjernici.

Zabrana kontracepcije zanemaruje se posvuda gdje god je to zakonski legalno. Neprijateljstvo prema homoseksualcima počelo se razbijati nakon što je postala općepriznata činjenica da je bitan dio svećeništva na Zapadu homoseksualan, a neki od njih vrlo prilagođeni celibatu. Odbijanje pobačaja nije pitanje tamo gdje je pobačaj ozakonjen, a nije niti isključivo pitanje samo u katoličkoj crkvi.

No, odbijanje priznavanje drugog braka, osim ako par obeća da u braku nikada neće prakticirati seks, ističe apsurdnost situacije u kojoj muškarci u celibatu upravljaju životima žena. U 2015. i 2016. Franjo je sazvao dvije velike konferencije (ili sinode) biskupa iz cijelog svijeta kako bi raspravljali o svemu tome. Znao je da ne može djelovati bez široke podrške. Šutio je i poticao biskupe da se bore. No, uskoro je bilo jasno da je podržavao slabljenje discipline oko dopuštanja pristupanja pričesti nakon novog vjenčavanja.

Papa Franjo | Author: IPA/PIXSELLIPA/PIXSELL

Budući da je to uobičajeno u praksi, za nekog autsajdera teško je razumjeti zašto to izaziva takve strasti. “Ono što me zanima jest teorija”, rekao je engleski svećenik koji je priznao svoju mržnju prema Franji. “U mojoj župi postoji mnogo razvedenih i ponovno udanih parova, ali mnogi od njih, ako su čuli da je prvi suprug umro, žurno će dobiti vjenčanje u crkvi. Znam puno homoseksualaca koji rade sve vrste stvari koje su pogrešne, a znaju da to ne bi smjeli. Svi smo grješnici.

Ali moramo održati intelektualni integritet katoličke vjere. ” U takvom mentalnom sklopu, činjenica da svijet odbacuje vaše učenje samo dokazuje da ste u pravu. “Katolička crkva bi trebala biti kontra-kulturalna u doba nakon seksualne revolucije”, kaže Ross Douthat. “Katolička crkva je posljednje preostalo mjesto u zapadnom svijetu koje kaže da je razvod loš”. Za Franju i njegove pristaše sve je to nevažno. Crkva, kaže Franjo, treba biti bolnica ili stanica prve pomoći.

Ljudima koji su rastavljeni nije potrebno govoriti da je to loša stvar. Oni se trebaju oporaviti i prikupiti djeliće svojih razbijenih života. Crkva bi trebala stajati uz njih i pokazati milost. Na prvoj sinodi biskupa 2015. to je još uvijek bio manjinski pogled. Pripremljen je liberalni dokument, ali ga je većina odbila. Godinu dana poslije, konzervativci su bili u jasnoj manjini, ali vrlo fokusirani. Franjo je osobno napisao sažetak rasprava u Radosti ljubavi.

To je dug, reflektirajući i pažljivo dvosmislen dokument. Dinamit je sakriven u fusnoti 351 poglavlja osam. Napomena jasno govori: “Neki ljudi koji žive u drugom braku (ili civilnim partnerstvima) mogu živjeti u Božjoj milosti, mogu voljeti i mogu rasti u milosti i ljubavi, da pritom u tu svrhu primaju pomoć od Crkve.” Čak i fusnota, koja kaže da takvi parovi mogu primiti pričest ako priznaju svoje grijehe, tom pitanju prilazi s oprezom:

Papa Franjo, Andrej Plenković, 7. 10. 2017., Vatikan | Author: Lana Slivar Dominic/PIXSELLLANA SLIVAR DOMINIC/PIXSELL

“U nekim slučajevima to može uključivati pomoć sakramenata.” Stoga, “želim podsjetiti svećenike da ispovijed ne smije biti prostorija za mučenje, nego susret s Božjom milosti.” Kao i: “Želim istaknuti da euharistija nije nagrada savršenima, nego moćni lijek i okrepa slabima’.” “Misleći da je sve crno-bijelo”, dodaje Franjo, “ponekad zatvaramo put milosti i rastu”. To je taj maleni prolaz koji je ujedinio sve druge pobune protiv njegovog autoriteta.

Nitko se nije posavjetovao s laicima da bi saznali što oni misle o tome, a u svakom slučaju njihova mišljenja konzervativnom, introvertiranom kleru nisu niti bitna. No, među biskupima, između četvrtine i trećine pasivno se odupire promjeni, a manja manjina to radi aktivno. Vođa te frakcije je Franjin veliki neprijatelj, kardinal Burke. Najprije je uklonjen s položaja na vatikanskom dvoru, a potom iz liturgijske komisije. Završio je na nadzornom odboru malih vitezova – dobrotvornog tijela koje su vodile stare katoličke aristokracije Europe.

U jesen 2016., Burke je otpustio vođu reda jer je navodno dopustio dijeljenje kondoma u Burmi. To je nešto što časne sestre rade naveliko i naširoko u zemljama u razvoju kako bi zaštitile ugrožene žene. Čovjek kojega je Burke smijenio, obratio se papi. Konačno, Franjo ga je vratio na to mjesto, Burkea je otpustio i imenovao drugog čovjeka da preuzme većinu Burkeovih dužnosti. Ovo je bila kazna za Burkeovu neistinitu tvrdnju da je Papa bio na njegovoj strani u izvornom redu.

U međuvremenu, Burke je otvorio novi front na kojem se papu optužuje za hereze. Zajedno s još trojicom kardinala, od kojih su dvojica od tada umrli, Burke je izradio popis od četiri navodno sporna pitanja kako bi se utvrdilo je li Amoris Laetitia u suprotnosti s tradicionalnim naukom. Oni su to Franji poslali kao službeni dopis, no papa ga je ignorirao. Burke se na to obratio javnosti i rekao da je spreman javno objaviti službenu izjavu da je papa heretik ako na pismo ne odgovori onako kako Burke to traži.

Naravno da Amoris Laetitia predstavlja prekid s prethodnim poučavanjem. To je primjer na koji Crkva uči iz iskustva. Ali je konzervativcima teško tome se prilagoditi: povijesno, ovakve situacije s prilagođavanjem učenja događale su se u razmaku stoljeća. A ovo je došlo samo 60 godina nakon posljednjeg nastupa ekstrovertiranih na Vatikanu II i samo 16 godina nakon što je papa Ivan Pavao II obnovio staru, tvrdu liniju.

“Što znači kad papa proturječi prethodnom papi?” pita Douthat. “Upečatljivo je koliko je blizu papa Franjo došao u raspravljanju sa svojim neposrednim prethodnicima. Prije samo 30 godina Ivan Pavao II stavio je u Veritatis Splendor liniju kojoj je Amoris Laetitia proturječan. “Papa Franjo namjerno proturječi čovjeku kojega je sam proglasio svetim. Teško da će mu to biti ikakav problem. Ali bi mu problem mogla biti smrtnost.

Vatikan | Author: REUTERSREUTERS

Što više Franjo mijenja naslijeđe svojih prethodnika, to će biti lakše da to isto njemu učini njegov prethodnik. Iako se katolička Crkva, naravno, mijenja u svom učenju, ona se oslanja na svoju snagu iluzije da to ne čini. Međutim, to također znači da se promjene koje su se dogodile, mogu vratiti bez ikakvog službenog postupka. Tako je i Ivan Pavao II neutralizirao ono što je doneseno tijekom Vatikana II.

Da bi jamčila da će Franjine promjene opstati, mora ih prihvatiti Crkva. To je pitanje na koje neće biti odgovoreno u njegovom životu. Sada ima 80 godina, i ima samo jedno plućno krilo. Njegovi protivnici možda se mole za njegovu smrt, ali nitko ne može znati hoće li mu se njegov nasljednik uopće pokušati suprotstaviti, a o tom pitanju ovisi budućnost RKC.