Published On: Mon, Sep 14th, 2020

Uzdol

Prije dvadeset i sedam godina Uzdolom je odjekivao smjeh i igra djece, posebno su veseli bili Marija i Stjepan, brat i sestra! Imali su prijateljicu Jadranku.
Stjepan je bio mlađi, imao je 10 godina a Marija njegova starija sestra 13 godina. Jadranka je bila godinu dana mladja od Marije, imala je 12 godina.
Bilo je teško tih rujanskih dana u našem Uzdolu, sva ljepota našeg sela nije mogla sakrit strah koji se nekako uvlačio među naše obitelji.
Kad bi se nas troje djece sastalo ležali bi iza kuće na mekanoj travi i gledali u nebo. Promatrali smo oblake kako putuju.
Maštali smo kako ćemo ubrzo opet moći otići do Zelenjaka, to vam je izvor vode malo dalje od nas.
Ta voda je najčišća na svijetu, pere, osvježava, liječi i vraća u prošlost..
Voljeli smo gledati svoj odraz lica u bistrini Zelenjaka. Osjećali smo mir, snagu, živost prirode i ljepotu života! Zelenjak izvire već stoljećima, postojao je prije nas a postojat će i nakon nas.
Djeca smo ali smo svjesni da ćemo jednog dana otići sa ovog svijeta i ostavit Zelenjak iza sebe.
Da, svjesni smo da ćemo otići,nekada, u starosti, kad se naživimo i ostvarimo.
Nismo znali da ćemo ubrzo otići a da se nismo naživjeli.
Već je pala noć i legli smo spavat nakon obiteljske molitve, molili smo krunicu svaku vecer.
Nepisano pravilo, podrazumjevalo se. Skupimo glave i ruke u molitvu baš kao na stećku sa “Biskupova Groba”
Prvo jutro da nas nije probudio pijetao iz sela. To jutro je i on ušutio!
Čula sam buku, pucnjeve i galamu!
Ustala sam i vidjela kroz prozor da nekakvi naoružani ljudi ulaze u kuće i pucaju!.
Ljudi…. kako ih zbog oblika tijela lako svrstavamo u ljude! Nisu to bili ljudi, shvatila sam šta se događa i probudila sam Stjepana. Nisam mu dala da se obuče, bilo je važnije da bježimo.
Stipe ustani!
Moramo bježat!
Idemo prema šumi!
Bili smo uplašeni, pogledala sam u Križe, iz Jadrankine kuće je netko izlazio i smijao se.
Bilo me strah, ne vidim Jadranku.
Stipe i ja smo bježali ali zlo je bilo brže! Ono isto zlo koje je uzrokovalo strah koji sva ljepota našeg Uzdola nije mogla sakrit.
Zlo je stiglo moga brata, moga Stipu, dušu moje duše, srce moga srca! Ubili su ga metkom!
Kad je Stipe pao ja sam stala! Ni noge ni srce nisu htjeli dalje!
Molila sam Zdravo Marijo, zlo me je stiglo na kraju molitve! Izgovorila sam zadnje riječi molitve i sa mojim Stipom otišla u Gospin zagrljaj!
Većinu iz Uzdola nas je završila kao moj Stipe i ja, i njih je stiglo hladno i neumoljivo zlo! Jadranka i njezina baka nisu uspjele ni iz kreveta ustati.
Točnije nas četrdeset i jedno!
Ostavili smo naš Uzdol, otrgnuli su nas od života!
Trava u Uzdolu je i dalje mekana, na njoj leže neka druga djeca. Oblaci i dalje putuju, promatraju ih druga djeca. Neki drugi Jadranka, Stipe i Marija.
Zelenjak izvire i dalje, i dalje je čist i bistar. Zelenjak još uvijek osvježava, liječi i vraća u prošlost!
Naših lica više nema u čistoći izvora, nema nas u igri, nema nas među vama.
Mi smo na boljem mjestu, tamo gdje se dođe nakon zemaljske boli, ali zar je moralo ovako jako boljeti.
Mi čekamo da onaj tko je naredio naša ubojstva dođe do izvora Zelenjaka, da i njega vrati dvadeset i sedam godina unatrag.
Svi mi iz Uzdola a i Grabovice znamo tko je on!
Možda Zelenjak i ruke sklopljene u molitvu sa Biskupova groba od njega saznaju istinu!
Možda! Koliko će još vode proteći da se napokon istina sazna.
Živimo mi u oblicima oblaka, zelenoj travi, živimo u najbistrijoj vodi izvora kakva su bila i naša dječija srca, čista i nevina!
Marija, Stjepan i Jadranka, tri imena sa spomen križa iz Uzdola!

Marija Pinjuh

Prije dvadeset i sedam godina Uzdolom je odjekivao smjeh i igra djece, posebno su veseli bili Marija i Stjepan, brat i…

Posted by Marija Pinjuh on Monday, September 14, 2020