Prošlo je 78 godina od proglašenja NDH, a u nekoliko nastavaka donosimo neke od ključnih stvari ove fašističke tvorevine Ante PavelićaDokumenti okupacijskih talijanskih vlasti od prije 75 godina, 1943., stanje u Splitu opisuju više, manje takvim da praktično nikada nisu znali iza kojeg ugla će im doletjeti metak ili bomba, a u okolici grada – od Žrnovnice preko Splita, Kaštela i Trogira, odnosno na sjever do Sinja – svakodnevno je bilo mnoštvo diverzija. Pod talijanskom fašističkom okupacijom redovito se zbog vlastitih žrtava bunila i četnička komanda u Splitu, jer su partizani u svojim diverzijama s osobitim zadovoljstvom nišanili u kolaboracioniste.
Bitka na Neretvi uslijedila je u ožujku 1943., bitka na Sutjesci u lipnju iste godine, ali u cijelom tom kaosu koji se te godine odigravao u Splitu i okolici jedan od najzanimljivijih izvještaja splitske četničke komande potječe već iz siječnja. Bila je riječ o izvještaju tijela koje se zvalo „Srpski nacionalni komitet“ koji je imao direktne veze s Dražom Mihailovićem, a koji je zabilježio da je malo iza Nove godine u Split doputovao izvjesni Ante Gattin.
„Početkom siječnja doputovao je u Split hrvatski ustaški admiral Gatin, inače rodom Splićanin, poslan od grupe hrvatskih ustaša koji se kupe oko dr. Berkovića i dr. E. Bulata. Gatin je imao zadatak povezati sve hrvatske frakcije u Splitu i okolici, a govorio je ovako:
‘Približava se konac ovome ratu, pobjeda je sigurna na strani Saveznika, i radi toga potrebno je da mi Hrvati mislimo o našem spasu. S Pavelićem se ništa ne može, on je lopov i izdajica i radi toga moramo mi svi bez njega, i protiv njega, da se udružimo i da spremni dočekamo kraj rata. Već sada svi mi Hrvati moramo stupati u redove partizana i pomagati ih svim silama i sredstvima. Svi, i domobrani i ustaše moraju k ovima, jer jedini oni moći će da nas spasu od zla koje nas može zadesiti radi bezglavo vođene politike sa strane hrvatsko-ustaškog vodstva. Ujedinjeni s njima moći ćemo se spasiti i osvete sa strane Srba i njihovim političkim prestižom moći ćemo pregovarati sa Srbima na ravnoj nozi i oboružani kao i oni…’“, zapisano je u tadašnjem izvještaju četničke komande u Splitu.
Istini za volju, izvještaj je kao rezultat obavještajnog rada četnika stacioniranih u Splitu, zapravo rojalista, bio sastavljen krajnje traljavo. Ante Gattin nije bio nikakav admiral, nego brodski pukovnik, kapetan fregate. Nije bio niti porijeklom Splićanin, nego rođen u Trogiru 1894.Ali je unatoč svemu tome suština tog izvještaja morala biti točna; visoki ustaški časnik već u siječnju 1943. doista jest bio dijelom tajne opozicije u relativno visokim strukturama NDH, on doista jest već tada shvaćao da ustaški pokret s Antom Pavelićem, takvim kakav je već bio, nema nikakve šanse nego odjuriti do kraja rata ravno u propast, te je vrlo vjerojatno na toj liniji u to vrijeme bio i s ustaškim ministrom Edom Bulatom i s dr. Josipom Berkovićem koji je u NDH bio prvo potpredsjednik Sabora, a potom i diplomat.
Bulat je od 1922. do početka 1930-ih bio istaknuti član Organizacije jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) u Splitu, da bi rojalistički ekstremizam 1941. zamijenio ustaškim ekstremizmom, zbog čega je nakon sloma NDH morao spašavati glavu bijegom u Buenos Aires. Bulat je u životu imao i jednu tragikomičnu epizodu, Slavko Kvaternik ga je 12. travnja 1941. imenovao „ministrom za Dalmaciju“, da bi već 21. travnja vlast morao predati talijanskom okupacijskom zapovjedništvu, u skladu s Pavelićevom predajom ili prodajom dijelova Dalmacije Mussoliniju, odnosno Italiji.
Što se Ante Gattina tiče, njega u svojim istraživanjima naveliko spominje Branka Boban u svom radu u Zavodu za hrvatsku povijest „Vojno-obavještajni rad dr. Karla Radoničića i grupe domobranskih mornaričkih časnika za NOP i veza s I. S. (1943. – 1944.)“. Ona u tom radu navodi da je 1944. Redarstvo oružanih snaga NDH pohvatalo na desetke pripadnika ilegalnog pokreta otpora u Zagrebu koji su radili direktno za partizane, ali i desetke domobranskih, pa čak i ustaških časnika.
“Ratni sud Zapovjedništva grada Zagreba 9. lipnja 1944., zbog rada za Narodnooslobodilački pokret i jednu stranu obavještajnu službu, osudio je grupu od četvero civila i šesnaest domobranskih časnika, nazvanu od suda ‘Radoničić i drugovi’. Kako ni braniteljima optuženih nisu dati materijali na temelju kojih je podignuta optužnica, niti je do samog suđenja dozvoljen razgovor s optuženima, nemoguće je ustanoviti kako su ustaške vlasti otkrile rad te grupe”, napisala je povjesničarka Boban.
Od djelatnih časnika najviše činove su imali glavnostožerni pukovnik Josip Hočevar i umirovljeni brodski pukovnik kapetan fregate Ante Gattin, umirovljeni glavnostožerni potpukovnik Marijan Žmavec, te brodski bojnik Micho Marchi. „Strana obavještajna služba“, kako se iščitava iz konteksta, skoro je sigurno neka britanska služba.Kako su vlasti NDH uspjele provaliti neprijateljske obavještajce u svojim redovima, ona ne navodi, ali piše da sve ukazuje na to da su pali nakon što je izvjesni domobranski nadsatnik Katušil poginuo kod Dubrovnika, pa mu je ustaška policija u dokumentima koji su ostali iza njega pronašla materijal kojim je sve te domobranske i ponekog ustaškog časnika poslala ili na strijeljanje ili u Jasenovac ili u zatvor.
Bilo je tu i jezivih mučenja tijekom saslušavanja, no posebno su se gadno proveli oni koje su osudili „zbog kaznenog djela protiv vojske“, nešto blaže oni koji su osuđeni zbog „kaz. djela protiv obstanka države i njenog ustavnog uredjenja“, što je opet tragikomično zato što NDH uopće nije imala zapisan ustav, pa doslovno nije postojalo nikakvo ustavno uređenje koje se moglo kršiti.
Od svih osuđenih Gattin je prošao najblaže, dobio je samo šest mjeseci zatvora, i to samo zato što su mu na sudu uspjeli doznati tek to da je napisao dio rada za pravnika Karla Radoničića, kojega su vlasti samo dva tjedna prije uhićenja mobilizirale kao pričuvnog poručnika suca. Ispalo je da je bila riječ o planu po kojem bi se plovila i oružje koje je NDH imala na Jadranu nakon pada Italije, predala partizanima i Saveznicima.
Radoničića su tada osudili na smrt, da bi mu glavu spasilo to što je bio očito toliko dobro umrežen da je za njega urgirao osobno Mile Budak. Pavelić mu je kaznu preinačio u „strogu doživotnu robiju“, usput dodavši da je Radoničić “počinio sramotno djelo”. A Gattin?
Gattin bi pak sigurno bio izgubio glavu da su tada ustaške vlasti znale za, primjerice, to da je sa samim vrhom partizanskog Narodnooslobodilačkog pokreta dogovorio da će sabotirati ustašku mornaricu na rijeci Savi kako ne bi bila u stanju djelovati u borbama protiv partizana 1943. u okviru napada na Kozaru. Inače su pomorska zapovjedništva, dakle sav Jadran, bila pod kontrolom talijanskih vlasti, a i zbog Rimskih ugovora NDH nigdje nije smjela imati ratne brodove preko 50 tona.
“Ivan Krajačić – Stevo piše da ga je 1943. Miho Marchi odveo kod zapovjednika Gattina u Zapovjedništvu mornarice, kojem se obratio radi već spomenutog sabotiranja dovršetka remonta riječnih brodova na Savi. Nije znao ni da je Gattin navodno u siječnju 1943. u Splitu nagovarao sve ‘hrvatske frakcije’ domobrana i ustaša na suradnju s partizanima”, otkriva povijesno istraživanje. A kako je bilo moguće da ustaše cijelo vrijeme nisu imale pojma što im Gattin kuha unutar ustaških redova?
Prva mogućnost je da četnička komanda u Splitu, s obzirom da je bila u stanju sastaviti onako traljav izvještaj, nije imala blage veze koliko je važno ono što su uboli, pa da to nisu nikome podijelili. A da su četnici i ustaše u Splitu živjeli sasvim dobro jedni uz druge, pokazuje niz stvari, primjerice i to da su lokalnom talijanskom fašističkom vođi Giovanniju Savu, tipu koji je čak i po talijanskim mjerilima bio brutalan, jedni i drugi poslali delegaciju na sprovod kad ga je 17-godišnji Splićanin 1943. u Splitu izbušio mecima.Na sprovodu Giovanniju Savi ustaše i četnici su ucviljeno koračali jedni uz druge. Druga mogućnost je da su ustaške vlasti u Zagrebu, ako je to i došlo do njih, doživjele kao puki trač, da ih je sam Gattin uvjerio da je riječ o običnoj gomili besmislica skupine rojalističkih, ekstremnih srpskih nacionalističkih prirepaka Talijanima, koji nisu bili u stanju niti ispravno mu napisati čin, niti čak doznati da je rođeni Trogiranin, a ne Splićanin.
Konačno, naprosto je morao biti vrlo uvjerljiv jer je Ante Gattin s Antom Pavelićem bio čak i u emigraciji kod Mussolinija još od početaka. Tako se izvukao na sudu u NDH; zbog takvog svog backgrounda uspio im je prodati čak i tu priču da nije imao pojma za što su Radoničiću potrebni svi oni podaci koje mu je napisao za plan predaje kompletnog naoružanja na Jadranu partizanima. No, ono što mu je spasilo glavu tada, glave mu je došlo samo nešto više od godinu dana poslije.
Kako je bila riječ o suđenju vrlo neugodno visoko pozicioniranim domobranima i ustašama, što je Pavelićev režim moglo užasno kompromitirati, otkriti da mu se stvar raspada po šavovima, da su još i prije Neretve i Sutjeske njegovi ljudi od najužeg povjerenja smatrali da je obična budala i „lopov“ koji vodi hrvatski narod u propast, pa još i da rade na masovnom prelasku u partizane, cijelo suđenje vlasti NDH provele su u najstrožoj tajnosti.
Boban otkriva da tijekom cijelog suđenja „Radoničiću i drugovima“, i zbog osjetljivosti materije i zbog užasno eksplozivnog političkog potencijala, sud odvjetnicima obrane – nije predao čak niti optužnice s kompromitirajućim dokazima. Čak do samog početka suđenja, iz istih razloga, vlasti NDH nisu dopustile optuženima nikakav kontakt s odvjetnicima obrane. Bilo je to suđenje u punoj konspiraciji.
A kako je bila puna konspiracija, Ante Gattin je dočekao slom NDH i oslobođenje 1945. u takvom položaju da, kada su ga se 1945. dohvatile partizanske sudske vlasti, ispalo je da nije imao nikakav pisani dokument o tome da je bio dijelom ekipe koja je iz ovih ili onih razloga tko u većoj tko u manjoj mjeri bila obavještajna linija partizanima iz redova NDH.
„Suradnici obavještajne službe prikupljali su podatke o kretanju i naoružanju ustaških, domobranskih, njemačkih i talijanskih vojnih jedinica, voznim redovima i sadržaju vojnih transporta, smjerovima naleta bombardera, šiframa tajnih poruka domobranskih stožera i raznih ministarstava, zapovijedima i planovima štabova i ministarstava, raspoloženju i odnosima unutar ORS-a, odnosima s Njemačkom, Srbima, ponašanju HSS-a, raspoloženju stanovništva itd.“, tako u povijesnom radu Boban opisuje što je sve činila ta grupica unutar zapovjedništva mornarice NDH za potrebe mornarice Narodnooslobodilačke vojske „već od siječnja 1943.“Ono što je ostalo, moglo ga je, objektivno, i u bilo kojoj zemlji zapadne Europe odvesti sa suda ravno pred streljački vod. Optužen je da je 1941. nosio veliko „U“ na prsima prilikom dolaska Talijana u zemlju, da je Talijanima predao Šibenski garnizon bez otpora, da je u svibnju 1941. bio u deputaciji u Rimu s Antom Pavelićem, koja je dala krunu hrvatskih kraljeva talijanskom princu, da je bio član komisije za razgraničenje NDH i Italije te inicijator osnivanja „Crnomorskog sklopa“.
U novinama je navedeno da se branio da on nije ustaša, nego se s njima slagao zbog nepravdi koje su mu u bivšoj Jugoslaviji nanesene, da prezire Talijane, da nije znao za svrhu odlaska u Rim, a da priznaje „da je ovim činom nanesena hrvatskom narodu neoprostiva sramota“. Tvrdio je da je komisija za granicu bila samo formalna. Tada se nije pisalo o tome je li pritom možda spomenuo svoje angažiranje u Splitu i aranžman s Krajačićem, niti to da je osuđen na pola godine zatvora u vrijeme NDH.
Za Stevu Krajačića, prvog načelnika OZNA-e, također nije jasno zašto mu nije spasio glavu. Postoje i takva objašnjenja da u mnoštvu sudskih postupaka 1945. Krajačić nije znao da se sudi i Anti Gattinu. Teoretski, moguće je da ga je možda prepustio vlastitoj sudbini jer je Gattin ipak bio politički oportunist, što je ipak manje realno jer su i za manju suradnju s partizanima tijekom rata neki iz ustaškog pokreta spasili glavu na račun suradnje.
U konačnici, Gattin je strijeljan u prosincu 1945., kao jedan od ljudi koji je s Pavelićem bio još od egzila kod Mussolinija i kao onaj koji je s njim direktno radio na predaji Dalmacije i drugih primorskih krajeva Hrvatske fašističkoj Italiji, bez da se doznalo da je protiv Pavelića, u skupini s drugim časnicima domobrana čak i ustaša radio na rušenju Pavelićeve marionetske kvislinške države.
Što se Splita tiče, fotografije iz tog grada tijekom okupacije od 1941. do 1944. kao malo gdje svjedoče o ljubavnom trokutu između nacista, talijanskih fašista i četnika. Split je konačno oslobođen 26. listopada 1944., kada je privremeno, do oslobođenja Zagreba, bio glavni grad Hrvatske.