Doris Pack: „Političari se trebaju uozbiljiti“. Valentin Inzko: „Političari trebaju preuzeti odgovornost“. Catherine Ashton: „Političari trebaju poslušati narod“. Smisao već odavno ne vari frazetine koje dolaze iz krugova međunarodne zajednice, krugova koji su, među nama budi rečeno, i sami u svojim krugovima pogubili i ozbiljnost i vjerodostojnost. Organizacije u Bruxellesu, čini se, nisu puno ozbiljnije od prosvjedničkih „plenuma“, niti se u njima donose smislenije i provodljivije odluke. Nije se ni čuditi, svijet ima ozbiljnijih problema od bosanskih i hercegovačkih. Ipak, jedno se mora imati na umu, Bosna i Hercegovina nema većih problema od bosanskih i hercegovačkih. Problemi Bosne i problemi Hercegovine će nam biti bliži od problema Ukrajine, Sirije, Rusije, Amerike ili Tirola. Ipak, i problemi imaju probleme. Problem Federacije BiH je Federacija BiH, to jest njezino nefunkcioniranje i nesuvislost. Problem Federacije je, recimo, problem Hrvata, preglasanih i nadglasanih, utišanih i nadvladanih. Problem Hrvata u BiH je i Federacija i Republika Srpska. I oni bi neki entitet, ali, čini se, da ne moraju preuzeti odgovornost za njegov nastanak i vladavinu istim.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Pozicija obespravljenog naroda, kako izgleda, pogoduje hrvatskoj eliti koja tako ne mora poduzeti ništa drastično i po njih diskutabilno ili rizično. Što se tiče Bošnjaka, i njihov je problem ta Bosna i Hercegovina, jer nije onakva kakvom su je zamišljali. I Srbi i Hrvati nisu postali Bosanci, pogotovo u Hercegovini. Republika Srpska odolijeva združenim napadima iz Sarajeva i Bruxellesa, čak se čini da je sve dalje od Bosne i Hercegovine, dalje nego ikad. Županije s hrvatskom većinom nisu baš plodno tlo za bosanske ideje, iako im odatle čestitaju dan državnosti. A Srbi su, kao i obično, posebna priča.
Njima se još uvijek ne da ostvariti ekonomsku samostalnost, ni nasamo ni u okviru BiH. Federacija im blokira ključnu investiciju, „Južni tok“, plinovod kojim bi z Rusije tekao važan energent, neophodan ostatku svijeta. Tu bi se zaposlili ljudi i ostvario profit. Ali, ili zbog pritiska Zapada koji baš ne voli Rusiju, ili iz čiste zlobe i zavisti federalne, eto, to se blokira. Može im se blokirati, pa zašto ne bi? Neka crkne krava, makar u susjednom entitetu, ako već komšijska nije.
Pozicija paklena, traži intervenciju koja bi u sadašnjem trenutku bila poželjna kao đavo u molitvi. U naelektriziranoj situaciji u kojoj ni policija, ni sudstvo, ni ekonomski mađioničari, sve i da znaju kako, ne bi mogli ništa učiniti. Nedavno ulično nasilje i malokrvni nastavak prosvjeda ne čine situaciju ništa manje bezizlaznom. Čak i ako bi visoki predstavnik bio manje Valentin Inzko i kada ne bi slijedio besmislene savjete zaposlenih u OHR-u, ne bi mogao, u sadašnjoj konstelaciji odnosa, ništa okrenuti i preokrenuti. To je ono što zovemo „političkom realnošću“ uzrokovanom, između ostalog, i novim odnosima u svijetu. Rusija se usprotivila dosad gotovo Božjim ovlastima američke administracije, vratila Krim pod svoje okrilje i ne misli tu stati.
Žena Sergeja Sergejevića na jugu Ukrajine nije zadovoljna plaćom svoga muža jer Aleksandar Aleksandrović, rođak na Krimu, sada ima tri puta veću plaću nego njezin Sergej. Zapad nije u stanju njezinu Sergeju utrostručiti plaću. A Sergej, kao svaki dobar muž, ne smije imati nezadovoljnu ženu. Znači, nova politička realnost je da Sergejeva žena zavidi Aleksandrovoj, što znači da politička realnost ima realnu šansu postati drukčija. Ni svijet u Hrvatskoj se neće pomiriti s političkom realnošću prosječne plaće od 200 eura. Ni oni u Srbiji neće pristati na takvo što. Neće ni ovi naši nesretnici, radije će si stvoriti novu političku realnost nego se pomiriti s proklamiranom. Kako god, ovdje, u Bosni i Hercegovini, traži se visoki predstavnik s puno većim ovlastima. Čini se, Božjim.