Published On: Uto, ožu 16th, 2021

Upokojenje naraštaja Pepéa Le Tvora

Pet godina je prošlo otkako, ponukan američkom osudom omiljenoga ruskog crtića, napisah kolumnu ”Ne dirajte Mašu i medvjeda!” u kojoj se pronašlo puno onih kojima je, kao i meni, već odavna puna kapa pseudoshita. Tiranija ”političke korektnosti” očekivano se nastavila, prešavši odavna etapu apsurda i dosegnuvši razinu karikaturističkoga interveniranja (penetriranja) u naše živote.

Piše: Darko Juka

Maša je preživjela američke ”psihologe”, čak i britanske teoretičare urota koji u njoj vide Putina, glavom i bradom! Međutim, histerija preko Velike bare traje, a nakon što je Lovac Elmer (Elmer Fudd) ostao bez puške, sada je upokojeno i animirano utjelovljenje svih beznadnih romantičara Pepé Le Tvor (Pepé Le Pew). U neodoljivomu smrdljivcu koji je, uz neizbježnu uporabu skupocjenoga parfema s pumpicom, desetljećima čeznuo za svojom ”Mon chéri” obraćajući joj se erotiziranim francuskim naglaskom, jedni su vidjeli uvrjedljiv stereotip za Francuze, a drugi (uh, ‘bem ti) silovatelja i zlostavljača!!!

Nakon Badžina (Bluto) ”problema s kontrolom bijesa”, obračuna s Tomovim (Thomas) kubanskim cigarama i viskijem te revolverima najpoznatijega crvenog brka Divljega zapada (Yosemite Sam), iritantno za život i obitelj nesposobni otac Peppe Praščić (Peppa Pig) i dalje nikomu nije problem, ali dok im djeca nose automatsko oružje po školama i dok se grčevito drže suludoga ustavnoga prava na posjedovanje jurišnih puški i bacača raketa, Amerikanci problem vide u Elmerovoj narisanoj sačmarici.

Meni draga osoba iz SAD-a nedavno mi je prokomentirala kako je ”politička korektnost” dosegnula toliku razinu apsurda da su Amerikanci usporeniji u govoru jer, prije negoli izgovore, moraju u mislima oprezno posložiti riječi koje će uporabiti. No, veći je apsurd u tomu što se, primjerice, na uporabu riječi Indijanac ne će naljutiti američka domorodačka zajednica, ali će vas javno raščerečiti neka frustrirana bjelkinja iz neke od akronimima urešenih udruga za ”zaštitu ljudskih prava i sloboda”. Ta razina idiotizma, ma koliko nam možda nevjerojatno zvučala, dosegnula je razinu terora odnosno onoga što je, pak, nama poznatije kao institut verbalnoga delikta.

Politička stajališta i svjetonazore pokojne glumačke gromade Charltona Hestona uglavnom ne dijelim i ne podržavam, ali shvaćam što je mislio kada je kazao kako je politička korektnost ”tiranija s manirima”. Gore od toga jest što je ovo vrijeme dvostrukih mjerila, izokrenutih vrijednosti, karikiranja odgoja, skretanja pozornosti s bitnoga… Nevini Pepé je silovatelj, a ”Svi su ludi za Mary” (”There’s Something About Mary”, 1998.) cjelovečernja obiteljska zabava? Ma da…

A sada, na teren stereotipa.

Francuzima je, kažu, tvor koji se prska parfemima uvrjedljiva tipizacija, a stoički će pretrpjeti bombe, klanja, ratove i nemire svake vrste kako bi očuvali svoj slobodarski duh i neupitna prava ”Charlie Hebdoa” na slobodu izražavanja kroz sarkazam, cinizam pa i (upitno) pravo na ponižavanje onoga što je drugomu duboko sveto. Neka ne strahuju, jer ne ćemo zbog Pepéa misliti da su francuski šarmeri silovatelji neugodnog mirisa, isto kao što nikada ne ću povjerovati kako su Nijemci odreda hladni sljedbenici propisa i stege, a Britanci naivni i bezopasni obožavatelji kriketa.

Zaboga, najbolje komedije i najsočniji vicevi izgrađeni su na predrasudama, na stereotipima o nacionalnostima. Ako ćemo ruku na srce, čitav će britanski humor morati pod ključ ukoliko dopustimo da se pošast koja se rasplamsala preko oceana prelije i na obale Staroga kontinenta. Pitam se kako bi televizijska povijest danas izgledala da oni koji su se, škarama i bojicama, digli na kultne crtiće odlučivali onda kada su pisani scenariji za ”Monthy Pythona” ili za ”Alo, Alo”. E pa, ”listen very carefully i shall say this only once”: Nije prihvatljivo steriliziranje mnijenja i života naše djece, njihovo duhovno sakaćenje uskraćivanjem onoga inteligentnog ciničnog humora koji svakoj širokoj duši služi kao nužan odušak, kao jedan od oblika suočavanja s onim što je svijet bio, što jest i što čovjeka (i na sreću i na žalost) činjenično čini čovjekom.

Čitam kako gradske vlasti u Chicagu žele ukloniti tamošnje Meštrovićevo remekdjelo ”zbog romantiziranog i reduktivnog načina prikazivanja američkih Indijanaca” (pripadnika domorodačkog naroda Amerike, nap. a.) pa se pitam kada smo zapravo, razvijajući se tehnološki, počeli tako nazadovati civilizacijski? Kada smo i kako došli tu gdje očito jesmo? Idioti uočavaju nepostojeće značajke osobnosti onih simpatičnih crtanih likova i strahuju zbog njihova utjecaja na djecu, dok se u suvremenim produkcijama animirana krv lagano razlijeva po televizijskomu ekranu, ama dok se tako lako bacaju bombe po gradovima (i po djeci), dok se uništava zajednička baština čovječanstva, dok nam krče šume i zagrijavaju planet, dok se otapa sibirski permafrost i proizvode napredne bombe, dok vlade javno obznanjuju genetske intervencije na vojnicima budućnosti, itd., itd.

Steve Kahan je, kao kapetan Murphy, dobro kazao: ”Nemam čir na želucu jer znadem kada reći ‘Zaboli me k….!”’ I Grunf je (ovo si pribilježite, ako bi nam uskoro spaljivali sva izdanja subverzivnoga Alana Forda) imao jednu ovdje primjenjivu antologijsku: ”Bolje biti malo glup, nego malo pametan!”

”Pročišćenje” koje nam nasrće kroz prizmu ”političke korektnosti” vodi u budućnost uškopljenih, dosadnih, letargičnih, otupljenih naraštaja koji sumnjaju u okruglu Zemlju, koji u cijepljenu vide mračnu urotu i koji nikada ne će ”hodati kao u snu, pričati u bunilu, pjevati neku glupu pjesmicu”! Vodi u budućnost bez slasti povremenoga užitka u zabranjenomu voću dobre cigarete i ljutoga alkohola, bez ofucanoga kožnjaka i žestokog zvuka s gitarskih žica, bez vjetra u kosi otvorenoj cesti, bez (barem jednom u životu) dobroga starog muškog ”na šake”, bez strastvenoga francuskog poljupca i bezumno zatelebanog pogleda u svoju ”Mon cherie”. Vodi u budućnost s potpuno uništenim naslijeđem djece cvijeća, djece r’n’r-a, djece Nadrealista i Alana Forda, djece neponovljivoga Pepéa…

Pozajmit ću Sylvesterov ”dovraga i bestraga” sa svim onim frljavim izgovorima koji i sami možda uskoro ne budu ”korektnima”. Pozajmit ću i Kahanovu: ”Zaboli me k….!” Zaboli me za doba djece Pepe Pig i svih drugih prasaca ”pročišćene sutrašnjice”. Moju djecu ostavite na miru!/HMS/


uskrs ephzhb