Postoji to jedno selo. Lipno. Ima ih takvih stotinu. U svakom od njih uvijek isti kadrovi: pokoji oronuli kućerak, crkva u centru kao svjetionik za sve što se izgubilo, a oko nje groblje – spomenik svima koji su se vratili kući, makar u mrtvačkim sanducima.
Lipno je jedno od tih hercegovačkih sela koje će vam naizgled reći: ovdje nema ničega. Ali iz Lipna uvijek ima izlaza – jedan pravac vodi u Široki, drugi u Grude, treći – kako to već ide – vodi u cijeli svijet.
E, pa iz tog svijeta, iz zemlje gdje se nogomet igra od prije nego je i nastao, a sve se riješi kruhom, kravatom i parom cipela, stigla je Johanna Orsi Milićević. Da, Milićević. Prezime koje ima smisla u Hercegovini, ali koje u Urugvaju zvuči kao ime neke zaboravljene latinskoameričke telenovele.
Johanna je unuka Joze Milićevića, još jednog od onih koji su u džepu nosili jedno prezime, u torbi malo kruha i srce dovoljno veliko da nosi sav Lipno na sebi dok se ukrcava na brod za – što? Bolji život?
PRIČA KOJA POČINJE KRAJEM
Jozo je uzeo bratovu putovnicu – jer to tako ide kad si maloljetan, siromašan i u Lipnu nakon rata nema ništa osim kamena – i otišao na brod. Nije znao gdje će završiti. Možda Split, možda Italija, možda Bog zna gdje. Ali završio je u Urugvaju.
Zemlji koja za Hercegovca mora izgledati kao paralelni svemir. Nije bilo suhozida, nije bilo bure, ali je bilo prostora da čovjek iz Lipna ostavi trag. I ostavio ga je – petoro djece, supruga Španjolka i priča o čovjeku koji je Hercegovinu zamijenio za Montevideo.
Ali to nije priča o Jozi. To je priča o Johanni. O unuci koja je gledala sve te stare slike, slušala priče o djedu koji je iz Lipna otišao u svijet i jednog dana, iz čiste tvrdoglavosti ili znatiželje – odlučila vratiti Lipno u svoje korake.
KADA SE KRUŽNICA ZATVARA
Johanna je došla u Lipno. Dočekali su je s hercegovačkim specijalitetima, s pričama i starim kućama koje su se raspadale pod teretom vremena, ali ne i pod teretom uspomena. Gledala je djedovu kuću – sada spomenik čovjeku koji nije znao kamo ide.
Gledala je grobove Milićevića – one koji su ostali u Lipnu i one koji su se vraćali nakon što ih je svijet dovoljno istrošio.
U tom trenutku, kad je stajala ispred kuće i gledala horizont, Johanna nije gledala Lipno. Gledala je ono što je Jozo vidio dok se ukrcavao na brod. Ono što svi mi vidimo kad iz hercegovačkog kamenjara odlučimo poći – izlaz iz sela koje nas je oblikovalo, ali nije moglo zadržati.
ZAŠTO SU VAŽNE TAKVE PRIČE
Lipno nije samo Lipno. I Jozo nije samo Jozo. On je svaki čovjek iz svakog sela koje je više puta ispratilo ljude nego što ih je dočekalo. Johanna je svaka unuka koja dolazi unatrag tražiti korijene jer je negdje usput shvatila da su ti korijeni ono što je čini cijelom. A Lipno je svako selo koje, bez obzira na to koliko je puta napušteno, uvijek ostaje mjesto gdje se kružnice zatvaraju.
Hercegovina, to vam je takva priča. Ljudi odlaze, vraćaju se, nose torbe pune uspomena i prazne džepove. I svaki put, bez obzira na to koliko daleko odete, završite s istim kamenjem pod nogama, istim pričama na usnama i istom Hercegovinom u duši.
Johanna je otišla, ali Johanna će se vratiti. Jer u Lipnu uvijek postoji nešto za vidjeti, makar samo vlastiti odraz u očima predaka.
Foto: Marijan Milićević l tekst: Poskok
wpDiscuz
