Published On: Sri, sij. 24th, 2018

UNITARIZAM UBIJA BIH. ZNAJU TO I UNITARISTI: Kakav je to ljubavni zagrljaj koji „guši Bosnu“?

Činjenica da se zastupnici SDA nisu pojavili na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta FBiH na kojoj se trebalo raspravljati o prijedlogu zakona SDP-a i DF-a o izbornim jedinicama potaknula je „rat priopćenjima“ na relaciji SDA – tzv. bošnjačka ljevica.

Riječ je o donekle fingiranom sukobu (jer mala je razlika između Izetbegovića, Nikšića ili Komšića te stranaka kojima predsjedavaju) u kojem traje prepucavanje, odnosno optuživanje na temu „tko više surađuje s Čovićem“. Naravno, gori je onaj tko više surađuje.

Iza ove retorike etabliranih natjecatelja u disciplini „borba protiv podjela Bosne“ krije se nešto puno zlokobnije, što esencijalno sprječava Bosnu i Hercegovinu da postane funkcionalnom državom.

Riječ je poimanju bošnjačke političke elite, ali i, što je znatno pogubnije, bošnjačkog političkog bića, kako su samo Bošnjaci baštinici države Bosne i Hercegovine, koja je, eto, samo njihova. Hrvati i Srbi su u njihovoj konstrukciji „strani i nepoželjni elementi“ s kojima se valja obračuna(va)ti, jer oni su, tobože, „razarali Bosnu“, dok su je Bošnjaci, eto, „branili“.

Konstrukt sarajevskih i stranaka i medija je sljedeći: Dragan Čović je kriminalac, a HDZ BiH stranka kojoj je konačni cilj kriminalom prisvojiti bogatstvo svojim članovima. K tomu su još i ustaše. Njih podržavaju samo ustaše kojima je cilj, pored kriminalnog bogaćenja, i razaranje BiH. A slijedom toga, s takvima se surađivati ne smije.

Istovremeno, za sarajevske kreatore javnog mišljenja Milorad Dodik je četnik i kriminalac, jednako kao što je i SNSD utočište četnika i kriminalaca, a za njih glasuju samo četnici.

U takvoj postavci stvari, jasno, bošnjačke političke snage su one koje „brane Bosnu“ i baštine tekovine „antifašizma“. Kriminal u bošnjačkim strankama je sporadičan, i vezan isključivo za pojedince. Donekle je samo SDA sistemski kriminalna organizacija, ali onda i samo onda, kad je SDA blizu bilo kakvog dogovora u prvom redu s Hrvatima, ali i Srbima.

Mudžahedini, radikalni islamizam, vehabije i borci ISIL-a koji posjeduju putovnice BiH, samo su „podvale Zagreba i Beograda“ koje su „uvod u podjelu BiH“, i kao takve se odbacuju.

Ispiranje mozga bošnjačkom narodu po rečenoj matrici traje već dugih 25 godina i nema naznake stajanja.

Tako je recimo prosječnom Bošnjaku prihvatljivo da je Željko Komšić u dva navrata izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima, jer je on, jadan, bio uvjeren da glasovanjem za Komšića, glasuje protiv „ustaša koje razaraju BiH“. Nije, jadan, bio ni svjestan da upravo on sam svojim glasom Željku Komšiću lagano udarao čavle u kovčeg Bosne i Hercegovine. Isto je bilo i s platformaškom Vladom FBiH, a ranije i s alijansom.

Kad je o radikalnom islamizmu riječ, onda se činjenica da vehabije uistinu postoje, da je Mevlid Jašarević pucao po veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu, ili da su domaći ISIL-ovci  izveli terorističke napade u Rajlovcu i Zvorniku, perfidno prikrivaju izmišljanjem ustaša i četnika. Iako ustaše nitko nije vidio već više od pola stoljeća, ako se analizira sadržaj sarajevskih medija, steći će se dojam kako su vehabije marginalna skupina kojoj se montira islamski radikalizam, dok ustaša ima na stotine tisuća razasutih diljem BiH.

Veze, recimo, Bakira Izetbegovića s radikalnom islamističkom organizacijom Islamsko bratstvo se minimiziraju, kao i višegodišnje prijateljevanje s turskim predsjednikom Erdoganom, primjerom autokratskog diktatora. Mudžahedini koji su sjekli glave u posljednjem ratu predstavljaju se kao humanitarni radnici.

Zbog toga danas na bošnjačkoj političkoj sceni ne postoji niti jedna relevantna stranka, pa čak ni pojedinac, koji je spreman jasno i glasno kazati kako je BiH država tri konstitutivna, državotvorna, naroda. To je donekle i razumljivo, jer takva stranka, ili pojedinac, odmah bi bili razapeti, proglašeni „izdajnicama Bosne“ koji rade na „podjeli države“.

Bošnjački politički establišment potpomognut sarajevocentričnim medijima monopolizirao je Bosnu i Hercegovinu te stavio znak jednakosti između BiH i Bošnjaka.

To je unitarizam o kojem je govorio austrijski veleposlanik Martin Pammer koji je jasno prepoznao kako unitarizam vodi BiH u propast, jednako kao i srpski separatizam.

Odbijanje federalističkog pristupa uređenju međunacionalnih odnosa u BiH tako postaje potpuno razumljivo: bošnjačka politika, a u dobroj mjeri i narod, ne želi se odreći monopola na BiH.

A i zašto bi se odrekli dara koji im je velikodušno podarila međunarodna zajednica nasilnim intervencijama u Daytonski mirovni sporazum, a posredno i u Izborni zakon BiH?

Ušuškana u svoju poziciju vječite žrtve, a time, naravno, i tobožnje moralne superiornosti, bošnjačka politika se našla u slijepoj ulici iz koje sama ne zna, ne želi ili ne smije izaći. Jer sada nitko od bošnjačkih političkih aktera nije u stanju bilo što dogovoriti s Hrvatima i Srbima, jer bi „kod svojih“ odmah bili označeni „izdajnicima“ koji „dijele Bosnu“.

To je taj ljubavni zagrljaj bošnjačkih turbofolk patriota koji guši ovu zemlju i zbog kojeg se u pomoć poziva međunarodnu zajednicu za koju vjeruju da probleme rješava čarobnim štapićem.

Bosna i Hercegovina kao država jednakih, konstitutivnih, državotvornih naroda je jedini mogući  i prihvatljivi državni okvir za dva od tri naroda koja ovdje žive. Vrijeme je da i bošnjačka politika napokon progleda i odustane od sna u kojem je „Bosna“ samo njihova domovina i u kojoj su Bošnjaci temeljeni narod.  Taj san se odavno već pretvorio u noćnu moru i vrijeme je da se Sarajevo probudi.

 

Jurica Gudelj l Dnevnik.ba

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer