Published On: Fri, Sep 13th, 2013

Unitaristička Europa Crvenog Dannyja

Daniel Cohn-Bendit, francusko-njemački anarhist, šezdesetosmaš i dugogodišnji europarlamentarac, te fotogenični PR-ovac Felix Marquardt prošli su tjedan na stranicama The New York Timesa objavili članak pod naslovom ‘Fiks za Europu: sloboda narodu‘ u kojem izlažu svoju viziju ‘Nove Europe’: ‘Ili više integracije ili nas neće biti!’ To, uostalom, i nije samo njihova ideja. Kakve su šanse da se takva vizija ostvari? I što bismo mi, novopečeni građani Europe, trebali učiniti u vezi s tim?

 

‘Na europskim izborima sljedeće godine,’ pišu Cohn-Bendit i Marquardt, ‘morat ćemo raskrinkati najbolje čuvanu tajnu naših nacionalnih političara, a to je da će općeprihvaćena, sveprisutna jedinica moderne vlasti, nacionalna država, ubrzo postati suvišna politička struktura’. Najbolje čuvana tajna? Samo još slijepci nisu primijetili fenomen koji već dvadesetak godina zovemo globalizacijom. Na političkome planu ‘nemiješanje u unutrašnje stvari suverene zemlje’ više ne može poslužiti kao opravdanje nemiješanje međunarodne zajednice u interna kršenja ljudskih prava – domaćoj je javnosti to poznato barem od bombardiranja Srbije. A za potvrdu tvrdnje da je ekonomski proces globalizacije zahvatio cijeli svijet, da se razgrađuju polit-ekonomski monopoli, da kupujemo robe iz svih krajeva svijeta, za to je potrebno jednostavno otići u najbližu trgovinu.

Nije tu dakle riječ ni o kakvoj ‘najbolje čuvanoj europskoj tajni’. Štoviše, upravo je globalizacija bila motiv europskoga ujedinjenja: to piše u osnivačkim dokumentima Unije. Pa što onda europarlamentarac Cohn-Bendit i njegov PR imaju na umu?

Obraćanje Cohn-Bendita Europskom parlamentu na temu Grčke


Klizanje u ropotarnicu

‘U Europi sazrijeva nova generacija s nižim životnim standardom od svojih roditelja. Ona je suočena s izborom: ili što brža integracija ili polako klizanje u političku ropotarnicu’ nastavljaju Cohn-Bendit i Marquardt. Ta bi tvrdnja hrvatsku javnost isto tako morala začuditi, jer se Hrvatska upravo integrirala u Europsku uniju kako ne bi otklizila ‘u ropotarnicu’. Što sad još hoće ti europarlamentarci (taj europarlamentarac)? Kakvu vrstu jače integracije?

Prema Cohn-Benditu i Marquardtu rješenje za postojeće stanje, tj. za snižavanje ekonomskog standarda ove generacije, jest: ‘organizirati europske izbore istoga dana u cijeloj Europskoj uniji, tako da narod bira predsjednika Europske komisije. Upravo je to Big Bang koji je potreban Europi.’

Zamišljam takve izbore. Kako bi, pobogu, moj (ili naš) glas za nekog predsjednika Europske komisije promijenio moju, našu, bilo čiju, ili što bi naši susjedi Srbi rekli ‘svekoliku’ ekonomsku sudbinu? Da: točno je. Mnogi govore o europskom demokratskom ‘deficitu’. Točno je da su mnogima izbori ‘direktora’ u Komisiji, a pogotovo ‘direktora svih direktora’ više nalik na samoupravne interesne zajednice s delegatskim načelom negoli na slobodne parlamentarne izbore. Ali golema je iluzija da je za postojeću ekonomsku krizu kriva Europska komisija, ili izborni sustav u kojem se o članovima ‘direktorata’ (ministrima) pregovara neovisno o ‘glasu naroda’.

Pretpostavimo, argumenta radi, da je za krizu doista kriv Manuel Barosso. (Tko? pitat će poneki čitatelj.) Bi li ishod njegova novog mandata bio bitno drukčiji da na njegovome mjestu sada sjedi negdašnji kandidat za Predsjednika EU Tony Blair? Ili možda netko treći? Teško. (Tome bi proturječili možda jedino cinični Portugalci za koje Barosso, kako to obično biva s političarima koji odu u visine, nije učinio ‘ništa’.) Zapravo, da biste tako nešto dokazali morali biste imati vrlo jaku teoriju o vezi politike i ekonomije. Teoriju koja bi svakom izbornom sustavu dodjeljivala vrlo izvjesnu razinu ekonomske učinkovitosti.

Ciccolina o politici

Glas za Ciccolinu i Coluchea

Ali isto tako, argumenta radi, recimo da se takvi ‘popularni’ izbori doista održe, i da ‘u našoj avliji’, tj. izbornoj jedinici možemo glasati za prijavljene kandidate: Talijana u ime desnice, Šveđanina u ime ljevice, Nizozemca u ime liberala, Nijemca u ime Zelenih, uz niz domaćih kandidata. (Naša bi ‘izborna jedinica’, s obzirom da nas ima oko 1,5%, prema ‘narodnom glasanju’ u parlament slala jednog ili dva poslanika. A možda bi se organizirala i tako da Dalmacija glasa u talijanskoj izbornoj jedinici, a Slavonija i Međimurje u mađarskoj?) Na kojim bi jezicima ti europski kandidati širili svoju poruku Hrvatima? Možda bi isprva njihova pojava bila čak i dobrodošla za rasturanje domaće partitokracije, ali takvi bi kandidati bili više nalik na Beppa Grilla, na negdašnju porno-divu parlamentarku Illonu Staler poznatu kao Ciccolina, ili pak na poznatog francuskog komičara Coluchea kao predsjedničkog kandidata. Ma koliko potencijalno ‘pametniji’ od domaćih kandidata, birali bismo ih jedino kad bismo morali – a i onda samo u šali, da se narugamo spomenutom ‘sustavu’.

Time ne želim reći da takvo što nije moguće. Cohn-Bendit i Marquardt očito nisu imali na umu Hrvatsku i Hrvate kada su predložili takvu unitarističku promjenu. I mogu zamisliti, premda teško, da jednoga dana Europljani doista izaberu takav izborni sustav.

Autori međutim ne shvaćaju koliku bi količinu pomutnje, pa čak i nasilja, morala izazvati takva izborna promjena kod ‘većih igrača’. Ako bismo protiv takvog sustava protestirali mi, razmjerno beznačajni siromasi s juga Europe, možemo samo zamisliti kako bi protestirali ‘veći’ i bogatiji narodi, pogotovo oni kojima se populacija naglo smanjuje. Prvo, izborne bi se jedinice s vremena na vrijeme morale mijenjati u skladu s demografijom. (I ne dao bog da Alsace i Lorraine moraju glasati u njemačkoj izbornoj jedinici! Ili Flandrija u francuskoj!) A kako nijedna europska zemlja nije sigurna kako će joj izgledati demografija u sljedećem mandatu, vrlo je izvjesno da bi većina glasala ‘protiv’. Nadalje, takav bi sustav poticao zemlje da uvoze što više ljudi kako bi potom kroz Euro-parlament mogli ostvariti veću moć. I nije sigurno da bi takvi novo-pridošli građani ‘negdašnjih’ nacionalnih država automatski riješili svoje ekonomske probleme. I napokon, to stalno pregovaranje o izbornim jedinicama i broju poslanika bile bi velik marginalni trošak na ionako krivo nasađenu ekonomiju.

Dokumentarac o finskom obrazovnom sustavu

Standardi za banane i prezervative

Ali mnogo ozbiljnije primjedbe, ili ako hoćete, mnogo dublje nerazumijevanje političkih aglomeracija, Cohn-Bendit i Marquardt pokazuju u svojim planovima kulturno-socijalne reorganizacije Europe: ‘Dajmo da nas Finci poduče o obrazovanju, Francuzi o zdravstvenoj skrbi, Nijemci o fleksibilnom zapošljavanju, a Šveđani o spolnoj jednakosti. Današnja rješenja moraju biti transnacionalna, ili uopće neće biti stvarna rješenja.’ Ideja unitarističke Europe ne zadržava se na promjeni političkog izbornog sustava, jer ta promjena očito nije garancija da će sljedeće generacije živjeti luksuznije od sadašnjih. Zato je potrebno ‘poučavati, poučavati, poučavati’, tj. odrediti zajedničke sustave kulturnih, socijalnih i obrazovnih vrijednosti kojih će se sve ‘bivše nacionalne države’ morati pridržavati.

Ali nismo li to već imali? Ljudi koji su imalo pratili politiku Europske unije vrlo su svjesni da je upravo zbog takvih, i njima sličnih pokušaja ‘unifikacije’ i standardizacije stvorena karikatura savršenih Europljana: ‘trijezan kao Irac, duhovit kao Nijemac, velikodušan kao Nizozemac, skroman kao Španjolac, organiziran kao Grk, suzdržan kao Talijan’ itd… Politika Europske unije bila je do sada upravo onakva kakvu Cohn-Bendit i Marquardt sada predlažu kao ‘novu, transnacionalnu politiku’: ‘interveniraj, interveniraj, interveniraj’, stvori standarde, normiraj što god možeš… Tako je nastala i karikatura političkog odlučivanja koja se ne bavi samo standardizacijom obrazovanja, recimo kroz bolonjski proces (kojim nakon deset godina baš nitko nije zadovoljan), već i standardizacijom banana i prezervativa. Prezervativa koji su, usput rečeno, u nekim regijama navodno odgovorni za 25% neželjenih trudnoća.

Novi NEP s ravnijim bananama

Uzroci postojeće ekonomske krize ne leže u nedostatku opće-izabranog centralnog komiteta koji će svoje ukaze slati udaljenim više ili manje civiliziranim narodima, već upravo suprotno, u prečestom i neprimjerenom korištenju upravo one politike koja se sada nudi kao ‘novo’ rješenje. Po tome današnji ljevičari ponavljaju greške onih starih. Prošla desetljetka završila je s glađu? Ništa zato, nastavimo s istim pravcima razvoja još intenzivnije!

A u postojećim uvjetima, kada ekonomski zdrave članice ionako žele iskoračiti iz EU, i kada su neke (čitaj: Britanija) de facto već iskočile, uočivši postojeći europski unitarizam kao opasnost ne samo za vlastiti suverenitet već i za vlastitu ekonomiju, u takvim uvjetima, perspektivu još jačeg unificiranja goleme kulturne i socijalne raznolikosti Europe, uz fraze: ‘ili unitarno, ili nas neće biti’, moramo shvatiti kao već viđenu – i ponovno – opasnu karikaturu.

Zašto volimo El Clasico?

Ibrahimović u kaznenom prostoru…

Što bi po tome unitarističkom europskom planu preostalo nacijama? ‘Svakako: i dalje navijajmo za svoje nogometne klubove,’ tvrde autori, puni obzira prema nacionalnom. ‘Ali nemojmo dopustiti da nas zavaraju iluzije veličine naših vođa da je nacionalna država i dalje primjeren poligon politike našeg vremena.’ Ako su političari krivi jer pothranjuju nacionalne iluzije, tko ih je birao? Možda autori misle da političari nisu demokratski birani? Ili da narodi ne dijele njihove iluzije’

I još jedna sitnica. Za europsku su integraciju najviše napravili upravo nogometaši. Ako je u Cohn-Benditovo vrijeme nogomet bio paradigma ‘nacionalnoga’, danas je nacionalnost kluba gotovo posve sporedna. Radije gledamo španjolske ili njemačke od domaćih utakmica, zato što su – bolje! A bolje su zato što neka pan-europska politika u tome nije nikada nije imala prste. I koliko smo civiliziraniji i ponosniji kada ‘svoje’ vidimo u najboljim svjetskim ligama! Ako je cilj postići kvalitetu kojom ćemo konkurirati na svjetskoj sceni, kako bi našoj djeci bilo bolje, možda bi se političari poput Cohn-Bendita nad razlozima uspjeha i popularnosti (europskog) nogometa katkad trebali i zamisliti!