Zagrepčanka s londonskom adresom, Vjera Viličnik, ispričala nam je sve o svojem modnom putovanju

Na ime Vjera Viličnik često sam nailazila u bespućima interneta još prije nekoliko godina i jedino što sam znala je to da se iza njega krije Hrvatica s londonskom adresom. Odrasla je Zagrebu, studirala u Londonu, usavršavala ručni rad u Parizu i nije prošlo dugo, a njezin brend sam viđala sve češće te primijetila da se razvio u konkretnom smjeru s naglaskom na transparentnost i etičnost u poslovanju. Za Super1 ispričala je svoje uspješno modno putovanje.

ODRASTANJE U ZAGREBU UZ BAKU KOJA JE IMALA VELIKI UTJECAJ NA NJU

“Ona poznata rečenica is Tolstojevog romana, ali malo modificirana, mogla bi se ovdje primijeniti – svako je dijete sretno na sličan način”, započela je Vjera i svoje djetinjstvo u Zagrebu opisala kao divno, sretno, zmazano, voljeno. “Mislim da je najveća ljepota odrastanja tada bilo pomiješano domaćinstvo, ja sam živjela s tri generacije pod jednim krovom. Baka je sigurno bila veliki utjecaj što se tiče rada s rukama. Uvijek je nešto plela, šivala, štikala, nakuhavala pa smo i mi s njom svašta pokušavali.”

Komentira da smo u današnje vrijeme navikli na velike priče, i dramatične početke, ali kod nje kaže to nije bilo tako. “Nisam sigurna da sam jedna od onih što se “rodila spremna” za ovu profesiju. Rad, istraživanje, potpora, odluka da je ovo moj posao i trud da se u njemu uspije došli su tek kasnije.”

MODNI DIZAJN JE STUDIRALA U LONDONU, A U PARIZU USAVRŠAVALA RUČNI RAD

“Studirala sam modni dizajn na Marangoni Institutu u Londonu, a poslije toga sam provela godinu dana u Ecole Lesage u Parizu gdje sam izučila ručni rad, perlanje i tradiciju haute couture načina izrade odjeće.” Tako je godinu dana u Parizu izučavala tehnike veza koje se još uvijek koriste i nisu se puno mijenjale od 19. stoljeća kada je škola osnovana. “To je rad i stvaranje na tkanini koji traje danima, tjednima i mjesecima za neke komade iz couture kolekcija modnih kuća kao što su Chanel, Lacroix i Dior.”

To opisuje kao divno iskustvo, dosta zahtjevno jer nije govorila francuski, a profesorice su inzistirale na njemu. “Osim toga rad je trebao biti na milimetar točan. Da mi je netko prije spomenuo da ima toliko matematike u svijetu couture bajke, teško da bih povjerovala. Ali svaki bod je ranije izračunat, pažljivo isplaniran i polako realiziran.”

RADILA JE KOD ROKSANDE ILINČIĆ, TOMA FORDA, A ONDA JE POKRENULA DVA BRENDA

“Nakon rada kod Roksande Ilinčić, Toma Forda i na projektima za Max Maru te Abercrombie and Fitch, našla sam posao u start up kompaniji gdje sam kao kreativna direktorica pokrenula dva brenda. Jedan od njih bio je usmjeren na odjeću inspiriranu 50-im i 60-im godina prošlog stoljeća i u samo dvije godine se prodavao u više od 500 trgovina u svijetu. Uvela sam u kolekcije sve veličine, kao i ponudu vjenčanica u tom stilu i po high street cijenama.”

Putovala je u Kinu u kontrolu tvornica, traženje tkanina, novih dobavljača, a nekoliko puta godišnje i na duže periode, ali kada je postala majka više nije htjela niti mogla slijediti taj ritam. “Počela sam raditi kao konzultant za kompanije, kreirati vjenčanice po narudžbi za klijentice, te polako stvarati svoj brend.”

NAPRAVILA JE PREOKRET I STVORILA TRANSPARENTAN I ETIČAN BREND

Komentira da se zadnjih nekoliko godina modna industrija i način na koji se razvija, mijenja gotovo svakodnevno. “Prije otprilike 18 mjeseci sam se okrenula direktnoj prodaji prema kupcu i time je započela nova faza brenda i dizajniranja te prodaje. Nakon što sam pozvana da sudjelujem na Tjednu mode u Londonu, dobila sam priznanje britanskog Insitituta za pozitivnu modu, osigurala sastanke sa svjetski priznatim trgovinama, moji komadi su objavljeni u Vogueu, u francuskom izdanju časopisa Elle, britanskom Cosmopolitanu. Ali meni osobno nešto nije imalo smisla u tom starom načinu poslovanja.” Odlučila je napraviti preokret jer želi stvoriti transparentan i etičan brend odjeće, koji zapošljava žene koje su plaćene za svoj rad i trud, koje su cijenjene i poštovane.

Tkanine koje bira su organski pamuk, saten iz Japana gdje je ekstremno pazi na zaštitu voda i zemlje u proizvodnji, ostaci takozvani “deadstock” od velikih brendova koji se inače spaljuju jer su višak, a ne jer je na bilo koji način loš ili ispod kvalitete. “Ne proizvodim u velikim količinama, slušam svoje klijentice i njihove zahtjeve što se tiče modela i boja, nekako zajedno rastemo. Većina komada ima detalje koji su ručno našiveni, pletivo je ručno pleteno te onda nanizane perle i cvijeće.”

Moji komadi su objavljeni u Vogueu, u francuskom izdanju časopisa Elle, britanskom Cosmopolitanu. Ali meni nešto nije imalo smisla u tom starom načinu poslovanja

Sve što radi, dijeli s publikom putem društvenih mreža, što je divno jer ljudi mogu vidjeti kako komadi nastaju, tko ih radi, koliko traje proces, te kada kupe i nose komade o kojima znaju sve, taj oni postaju puno više od još jedne haljine ili kardigana. “Postaju dio naše svijesti i emocija. Postoji cijela jedna grana znanosti koja se bavi emotivnom reakcijom na odjeću, isprepletena je sa sjećanjima. Fascinirana sam time jer takve komade želim stvarati.”

SURAĐUJE S PLETILJAMA IZ BOSNE, A HALJINE JOJ ŠIVA GOSPOĐA IZ ZAGREBA

Svaki komad koji napravi je drugačiji, surađuje s pletiljama iz Bosne kojima treba i po nekoliko dana da završe jednu vestu. “Ta vesta je onda rukom ukrašena perlama, što traje još od četiri do osam sati, ovisno o modelu. Haljine šiva moja zvijezda gospođa Danica u Zagrebu, koja ima toliko znanja i vještina u svojim rukama. Skoro svaki komad je kolaboracija između mene i mojih žena.” Kaže mi da cijene određuje teško, to je najzahtjevniji dio jer je bitno uključiti sve troškove proizvodnje i razvoja. Ističe mi da je bitno da cijena ima smisla, njezine klijentice su modno osviještene i znaju jako dobro same prepoznati što plaćaju. “Mislim da sam na dobrom putu jer se redovito nađem u situaciji da su komadi rasprodani te hitno radimo još.”

DANAS JE LAGANO OSVIJESTITI I ZNATI ŠTO KUPUJEŠ

Radikalna transparentnost nije nešto za što se zalaže. “Svjesna sam da dolazim iz situacije gdje imam mogućnosti naći etički prihvatljive tkanine, platiti svoje radnice, ali dokle god postoji druga, lakša i jeftinija opcija načina izrade – tko sam ja da osuđujem one koji to nisu u mogućnosti, a drugi ovise o njima.” Komentira da dokle god se ne izglasaju zakoni za zaštitu radnika koji vrijede za sve zemlje u lancu proizvodnje, ništa se bitno neće promijeniti.

Direktori velikih modnih tvrtki zarade u četiri dana koliko radnice zarade u životu

“Danas je barem lako osvijestiti i znati što kupuješ. 80 posto ljudi u lancu proizvodnje odjeće su žene, a tek je 7 posto njih plaćeno dovoljno da preživi od tog rada. Direktori velikih modnih tvrtki zarade u četiri dana koliko radnice zarade u životu. Potrebno je velike firme, vlade, organizacije koje imaju moć osuditi javno, zahtijevati promjene. I onda biti spremni da će te promjene značiti da više neće postojati haljine za 100 kuna. To je tema o kojoj imam puno toga za reći, ali sam mišljenja da akcije vrijede više od riječi.”

NAJVIŠE PRODAJE U ENGLESKOJ, AMERICI, IRSKOJ

Apsolutno se fokusira na ono što žele nositi njezine klijentice, a budući da su to žene koje razumiju i vole modu, naravno da slijedi i trendove. “Kolekcije više ne postoje, poslujem organski, stvaram kada se rasproda ono što nudim. Tako ne stvaram višak, ne bacam i ne uništavam, cijenim svaki komad, svačije ruke koje su povezane u proizvodnji mojih komada.” Najviše prodaje u Engleskoj, a onda slijede SAD, Irska, Dubai, Njemačka.

“Kako komadi nastaju tako ih objavljujem na društvenim mrežama gdje ih klijentice vide i traže, a kada imam dovoljno komada za snimanje, organiziram snimanje u Zagrebu sa svojim timom žena koje su sve vrhunski stručnjaci u svom području i razumiju moju viziju.”

Stvaram kada se rasproda ono što nudim. Tako ne stvaram višak, ne bacam i ne uništavam, cijenim svaki komad, svačije ruke

Prodaje direktno u svojoj online trgovini, a svako malo ima i pop-up trgovine na raznim lokacijama, od prije par tjedana je dio servisa za iznajmljivanje luksuzne odjeće HURR, a neke komade možete naći i u Selfridgesu. Na pitanje prati li što se događa na hrvatskoj modnoj sceni odgovara da voli pratiti i da se divi svima jer misli da je jako teško imati uspješan brend na tako malom području. “Mislim da su Hrvatice iznimno modno osviještene, paze na sebe i imaju visoke standarde oko izgleda. Vole da cipele odgovaraju boji torbe ili jakne, i da imaju frizure vikendom. Nisam sigurna da imaju platežnu moć kao tržišta na koja se ja orijentiram tako da svaka čast našim dizajnerima na uspjehu.”

“Preokret kod mojeg brenda znači da smo krenuli u dobrom smjeru, ali čim velike moćne kompanije spaze nove trendove, njima je lakše zavarati kupce.” Objašnjava da živimo u doba greenwashinga i dodaje da je jako puno onih koji žele i uspijevaju prodati nešto pod tom izlikom, a nekad je to samo varka.” Za kraj mi govori da treba poraditi na logistici u smislu povećanja proizvodnje. “Jedino tako mi se komadi neće prodati brzo kao sada. Uvijek su mi u planovima razna snimanja jer u tome uživam i žene s kojim radim su mi inspiracija i donesu toliko pozitivne i kreativne energije. Nitko nije otok, a zajedno smo jači.” Vjeru možete pratiti na Instagramu i Facebooku, a komade možete nabaviti i u službenoj online trgovini.