Muliju Likić je 23. oktobra 1993. probudilo granatiranje. Nije ni slutila da će se tog dana njen život zauvijek promijeniti.
“Moj suprug Avdija rekao je, idi sad, gotovo je, bježi. Uzela sam bebu, Jasmina mog. Imao je 16 mjeseci. Ponijela sam samo flašicu za njega. Za ruku sam zgrabila i Ruska. On je tada imao 5 godina. Pobjegli smo u šumu”, prisjeća se Mulija.
Stupni Do, u kojem su 1993. živjeli uglavnom Bošnjaci, tog dana opkolile su snage HVO-a. U napadu koji je uslijedio zapaljene su sve kuće, a 38 od 150 seljana je ubijeno, uglavnom članova porodice Likić. Najstarija žrtva bio je 72-godišnji Salih Likić, a najmlađa Sabina Likić, koja je imala samo dvije godine.
Oni koji su uspjeli pobjeći sakrili su se u obližnjim šumama. Sve vrijeme su bili u strahu da će vojnici HVO-a čuti plač njihove djece i pronaći ih.
“Davali smo bebama tablete za smirenje kako bismo ih umirili i uspavali. Nisam imala hrane za Jasmina, pa bih nasula malo vode u flašicu i ugrijala je rukama. Davala sam mu vodu da bar ne bude žedan”, kaže Mulija.
Stupni Do je bio napadnut zbog svog položaja i činjenice da je bio okružen hrvatskim selima, kažu Bošnjaci koji su se prije nekoliko godina vratili u selo.
Na početku rata 1992. godine, hrvatske i bošnjačke snage bile su saveznici protiv vojske bosanskih Srba, ali 1993. to se promijenilo i došlo je do sukoba između ove dvije strane. Posljedice su bile kobne.
Jedan od počinilaca ratnih zločina u Stupnom Dolu je Dominik Ilijašević, poznat pod nadimkom Como. Bosanski sud ga je 2007. godine osudio je na 15-godišnju zatvorsku kaznu koju je služio u Mostaru.
Nakon što je odslužio veći dio kazne, Ilijašević je ostvario pravo na 25 dana dopusta. Međutim, za vrijeme odsustva u septembru prošle godine, prebjegao je u susjednu Hrvatsku i zatražio da ostatak kazne služi tamo.
Prema bilateralnom sporazumu između BiH i Hrvatske, ukoliko osuđenik iz jedne zemlje prebjegne u drugu, ta zemlja ima pravo odlučiti da li će izručiti bjegunca zemlji u kojoj mu je izrečena presuda ili ne.
U slučaju Ilijašević, Županijski sud u Zadru odlučio je da bjegunca neće izručiti jer ima hrvatsko državljanstvo, ali je također prihvaćena presuda suda u BiH.
Ukoliko bi se Ilijašević vratio u zatvor u BiH, imao bi pravo tražiti oslobađanje nakon odsluženog većeg dijela kazne, ali u slučaju vrlo teških krivičnih djela, taj se zahtjev često odbija.
U intervjuu koji je dao hrvatskim medijima, Ilijašević je izjavio da ne vjeruje da bi bio oslobođen prije isteka cijele kazne, te da je to bio glavni razlog njegovog bijega u Hrvatsku.
Stanovnici Stupnog Dola se pitaju zašto je Ilijaševiću uopšte bilo dopušteno da napušta zatvor i dodaju da su zbog ovog slučaja izgubili povjerenje u bh. pravosuđe.
“Kako je moguće da osuđeni ratni zločinac dobije pravo na odmor kao da ne služi kaznu za teški zločin?”, pita se Mulija Likić. “Ni kazna koju je dobio nije adekvatna, a sad je još i pobjegao u Hrvatsku. Kakva je to poruka žrtvama?”, dodaje ona.
U postupku koji je protiv njega vođen u Haškom tribunalu 2005. godine, komandant napada na Stupni Do Ivica Rajić izjasnio se krivim za teško kršenje Ženevske konvencije, uključujući plansko ubijanje, nečovječno postupanje i seksualno zlostavljanje, te bespravno otuđivanje imovine. Rajić je osuđen na 12 godina zatvora, ali mu je u avgustu 2011. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Stanovnici Stupnog Dola sumnjaju da će Ilijašević zaista i odslužiti ostatak svoje kazne u Hrvatskoj.
“Ne vjerujem u hrvatsko pravosuđe”, kaže Zahid Likić. “Njihovi mediji su u više navrata manipulirali brojem žrtava u Stupnom Dolu i težinom zločina. Pokušavaju umanjiti težinu onog što se ovdje desilo”, kaže on. “Kako da očekujemo da hrvatsko pravosuđe bude pošteno u slučaju Ilijašević? Sve da on i završi u hrvatskom zatvoru, ne vjerujem da će odslužiti punu kaznu, niti da će biti tretiran kao pravi zločinac”.
Druga verzija ove priče kaže pak sljedeće. Comi je sve namješteno, u svojoj knjizi je detaljno opisao cijeli događaj, ljudi koji su bili dio tadašnjeg HVO-a tvrde da je Comina knjiga ispravna 100% a oni koje je prozvao u knjizi nakon objave knjige pobjegli su sve redom u Hrvatsku. Među njima najviše optužuje zapovjednika Maturica M. Ljolju. Selo Stupni dol inače branila je ABIH. Nakon što su pobjegli civilima su ostavilo oružje. Posle toga nastao je zločin zbog kojeg su osuđeni Raič i Ilijašević. Ilijaševićeva knjiga međutim izazvala je dosta polemika u Lašvanskoj dolini.
Održana promocija knjige Dominika Ilijaševića Come u KiseljakuFOTO: H. ČUKLE
Večeras u prostorijama restorana „Kiseljačanka“, bivšem „Bashosu“ u Kiseljaku predstavljena druga knjiga „On je, odmah sam ga prepoznala“, čiji je autor Dominik Ilijašević Como.O pomenutoj knjizi su govorili Ana Popović iz Kiseljaka, novinarka koja je pratila suđene Dominiku Ilijaševiću pred Kantonalnim sudom u Zenici zbog zločina nad bošnjačkim stanovništvom, Milo Jukić,novinar i književnik iz Kreševa, kao i sam autor putem skype.
Kao što smo već pisali Dominik Ilijašević Como iz Kiseljaka koji se zbog počinjenog ratnog zločina na području Vareša i Kiseljaka nalazio se na izdržavanju zatvorske kazne u Mostaru, na koju ga je Sudsko vijeće Kantonalnog suda u Zenici osudilo u trajanju od 15 godina.
Nakon što je bio na redovnom dopustu kod kuće u Kiseljaku, nije se vratio u zatvor „Ćelovina“ u Mostaru već je početkom mjeseca septembra prošle godine napustio Kiseljak i otišao u mjesto Vir kod Zadara u Hrvatsko, gdje se prijavio policiji gdje i danas živi.
U svom obraćanju prisutnima putem skypa Dominik Ilijašević Como je kazao da je knjigu pisao u zatvoru 11 mjeseci,da je štampana na 700 stranica, da je ona napisana prije tri godine,da, je to kako kaže istina o onome što se nekada dešavalo, a radi se o događajima iz proteklog rata.
Como je takođe govoreći o svojoj knjizi kazao da su događaji koji su u njoj opisani jako bitni za opstojnost njegovog naroda na prostorima gdje se sada nalaze.Cijena jedne knjige je 30 KM.Knjiga će bit predstavljena u nekoliko gradova SBK-a.
