Sarajevo je, baš kao i svaka urbana sredina, veća ili manja, ispunjena urbanim mitovima i legendama. No oni u Sarajevu, baš kao magla i smog u jesenje i zimske dane.
Jako teško iščezavaju i puni su otpadnih i kancerogenih čestica, koje predstavljaju protest života protiv samoga sebe. Jedan od tih mitova, koji je postao gotovo utemeljujući jeste onaj o ratnoj solidarnosti. Tada je, unatoč smrti koja je vrebala posvuda, sve bilo idilično. Ljudi su se međusobno često posjećivali, jedni druge slušali, pomagali dijeleći ono malo namirnica iz humanitarne pomoći što su imali. Riječju, bili su to zlatni dani komšiluka, bez obzira, voli se često napomenuti, na vjeru i naciju.
Vuk Bačanović l srpskacafe.com
Mitovi su potrebni ljudima. Sarajlijama o ratu pravednom, baš kao i Srbima o Kosovu nikada izdatom. Ali moj dječji um upamtio je i neke drugačije momente. Sjećam se npr, zajedničkog komšijskog lova na snajperiste u stambenim zgradama. To su ona mitska bića za koja se svi kunu da su bili tu, ali ih, poput džina i vilenjaka, niko nije vidio. Sjećam se i famoznih dežura. To je ono kada bi lokalne grupe nalik na vojsku postrojile stanare našeg nebodera i odredile im da noću i danju dežuraju na ulazu u zgrade, legitimišući svakoga ko dolazi u posjetu. Jer ko zna, ko je snajperista.
Uredno su se vodile i knjige dežura, gdje bi svaki savjesni građanin-stražar upisao sve sumnjive detalje, koje bi zapazio. Sjećam se, jednom mi je ta knjiga dopala ruku. I bilo je tu svakakvih korisnih upustava. Npr. u tom i tom stanu, neko je više puta prošao svijećom pored prozora, što bi svakako moglo ukazivati na neprijateljsku djelatnost. Na ovom ili onom balkonu raspored veša koji se suši se stalno mijenja. Ko zna šta se time i, još bitnije, kome poručuje? Lift se, kada u rijetkim momentima uopšte postoji dotok električne energije u grad, misteriozno kreće sam od sebe i staje samo na određenim spratovima. Nekad misteriozno samo na zadnjem spratu. Zašto samo na tim određenim spratovima, treba ispitati, piše zabrinuti solidarni komšija.
Nema nikakve sumnje da ljudski umovi, baš kao i mitove, paranoje primaju poput antipsihoterapije. Ko se osjeća nebitnim, dio je nečeg bitnijeg. Marginalnome je, odjednom, ukazana čast da je baš on dio potrage za snajperistom. Konačno će se sve njegove crne misli i podozrenja prema određenim ljudima – bez obzira da li se radi o etničkoj, klasnoj, kulturološkoj ili navijačkoj grupi – pokazati smislenima. A njegova/njezina unutrašnja gorčina i pasjaluk, neće biti gorčina i pasjaluk, već učešće u nečemu velikome.
Zbog toga ljudi utoliko i bjesne, kada im neko takav koncept dovede u pitanje. Ili kada pomisli da su lijepa sjećanja na rat, zapravo produkt čežnje za vremenom kada su neodgovornost i nerad imali svoja opravdanja, a život tu slast opiranja neprijatelju, bilo stvarnom, bilo imaginarnom. A nesretno narušena Arkadijo solidarnosti, vrati se. Bez obzira što si, uistinu, bila i doba histerije i maloumnih insinuacija i denuncijacija.
I zbilja. Đavo nikada ne dolazi nepozvan. Prošle sedmice je glavni grad Kantona Sarajevo bio poprište neviđenog skandala. Vlasnik izdavačke kuće Buybook, Goran Samardžić, poslao je, navodno sms nepristojne sadržine naučnoj novinarki i blogerki Jeleni Kalinić. Ona je njegovu poruku o tome da bi joj zamrzao uzorak svoje sperme u fildžanu, pa da jednom imaju zajedničko dijete sa lijepim nogama na njega/ili nju, print-skrinovala i objavila na svome Twitter profilu. Jasno, radilo se o vrlo glupavo sročenoj i prostačkoj privatnoj poruci razmjenjenoj među dobrim poznanicima. U najmanju ruku o vrlo neukusnom pokušaju udvaranja i komplimentiranja koje svaka žena ima pravo ismijati ili poniziti, ali nikako o prijetnji ili napadu.
Ogorčeni građani su se promptno solidarisali i Samardžić je postao monstruozni seksista, klasni i rodni opresor, čudovište koje razara moralno tkivo građanskog društva. Mnogi su riješili da će sve knjige kupljene u njegovoj knjižari odmah vratiti, a vijest o nečuvenom primjeru seksizma obišla je regiju i došla čak do poslovično dezinformisane Vedrane Rudan, koja se Samardžiću na sebi svojstven način na*ebala majke. Riječju, svjedočili smo “dokazu” da je ispravni građanin neprestano ugrožen i da unutrašnji neprijatelj, jučerašnji snajperista, a današnji seksista nikada ne spava. I da je uvijek spreman da nam ruje i uništava udbaško-denuncijantsko društvo solidarnosti, tu omiljenu Titovu stazu revolucije.
Običnom isparanoisanom građaninu nije bitno što time ne nanosti zlo nikakvom snajperisti i seksisti, već, najčešće žrtvi svojih namjerno skrojenih deluzija. To, pak ne znači da seksisti i snajperisti ne postoje i da nisu prijetnja, niti da njihove žrtve nisu žrtve, nego izmišljotina.
To znači da se stvari ne smiju i ne mogu rješavati opšte društvenim histerijama. Baš kao što borba protiv “antisolidarnosti” nije denuncijacija komšije za snajperisanje jer hoda sa svijećom pored prozora, tako i svaki oblik seksualnog dopisivanja nije jedno te isto što i nasilje nad ženom. Svesti ženu isključivo na lik žrtve nije usluga feminizmu, već svim manipulatorima i manipulatorkama koji će sutra smišljeno uništavati ljudske živote na osnovu dvije, ili ti riječi, koje će društvo licemjernih moralista odmah “nagraditi” pogromom. I u kojem će, baš kao nekada isparanoisani čuvari haustora, današnji brojači lajkova, inspektori inboksa i analitičari print skrinova paziti da se nekome ne omakne riječ zbog kojeg će, po inerciji staljinističko-graDŽanskog ludila završiti na stubu srama. Jer ne biti imaginarna žrtva nije solidarno.
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
wpDiscuz