Punih 11 godina provedenih u zajedničkoj političkoj tvorbi federalni partneri BiH Hrvata su razbijali glavu ne bi li dokučili što to znači hrvatski član Predsjedništva BiH. Za bošnjačkog su odmah skontali čiji je – njihov, a čiji bi drugi bio? No, onaj hrvatski ih je zbunjivao – čiji bi taj mogao biti? Razmišljali su,… razmišljali, … i … dosjetili se. Ako je hrvatsko more za Tite bilo more koje je pripadalo svima nama – “naš lijepi plavi Jadran” (a onaj komadićak oko Neuma takav još uvijek jest) – onda je i hrvatski član Predsjedništva predstavnik svih nas, dakle “naš”! Logično! Što ima drugo bit’?
I treća nesreća
Dvaput su već izabrali “našeg a svog” više onako iz šege. A i merak im bio. I nije da nisu već pokušali i treći put. No, koliko god se Martin Raguž umiljavao sarajevskoj čaršiji i iz usta mu curili slasni rahatluci, taj pravi melem za begovske uši, nije mu uspjelo zadobiti povjerenje više od pedesetak tisuća glasova poslovično sumnjičavih federalnih partnera. Ostao je nekih 35 tisuća glasova prekratak da bi postao “predsjednikom svih nas”. Otegotna mu je okolnost bila što ga za rata nije dohvatio jedini hrvatski biljeg kojeg u Sarajevu cijene – metak HVO-a! Doista, pogodilo u ratu Željka Komšića HVO-ovo zrno, kako se priča – i tako bivalo jedino hrvatsko što je u sebi ikad imao – ili ne, svojim ga se ratnim angažmanom protiv Hrvata svesrdno trudio zaslužiti. Jer prikladnijeg halal-certificiranog čipa za hrvatskog člana Predsjedništva teško je i zamisliti.
Izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva po treći put, odvio se, kao i u prethodna dva navrata, u dva koraka – najprije se kandidirao slagavši da je Hrvat da bi ga potom izabrali anti-Hrvati. Kako bi se utvrdilo zašto se kandidirao, ne treba puno mućkati glavom. Em će imati svog vozača, em će moći uredno otplaćivati kredite, em će lupat’ što ga volja, i to ne samo u mikrofone i pera ozarenih mu fanova od Ilidže do Baščaršije. Puno toga će ga činiti važnim u vlastitim očima. Među ostalim, moći će i svojim jaranima podijeliti veleposlanička mjesta predviđena za Hrvate. Kako je Željko prava raja, pritom će im rado ustupiti već popunjen formular, uz brižnu napomenu kako je sve što trebaju učiniti – njegovo ime zamijeniti svojim. Ono HRVAT nek’ ostane jer to je tako netko, tko će ga znati zašto, stavio u zakon. A zakon se kršiti ne smije, zna taj legalist. Na kraju će dobrohotno dodati i kako se time ne postaje Hrvat nego upravo suprotno – “pravi naš”!
No, tko je Komšića i zašto izabrao? Ovaj put, pokazalo se, nije izabran samo iz šege i meraka (to je i sada bio pretežni motiv, ali ne i presudan), nego i iz ljute nevolje!
Žongliranje glasovima
Kako je kandidata za članove Predsjedništva bilo znatno manje nego stranačkih lista, prirodno je bilo očekivati da će oni dobiti više glasova od lista koje su ih kandidirale. I bilo je tako u svim slučajevima osim jednog. Barem kad je riječ o favoritima, jer na potpune autsajdere čak ni glasači njihovih stranaka ne bacaju glasove tek tako. Za bošnjačkog člana Predsjedništva natjecalo se 6 kandidata, a istodobno za Parlament Federacije BiH preko 20 bošnjačkih stranaka. Denis Bećirović, kandidat SDP-a, dobio je očekivano više glasova od svoje stranke, i to njih 50 tisuća više. Čak je i Fahrudin Radončić, unatoč izbornom debaklu, priskrbio nekih 5 tisuća glasova više od stranačke mu liste. Slično vrijedi i za Milorada Dodika i Dragana Čovića koji su dobili većinsko povjerenje srpskog i hrvatskog naroda. Jedino je Šefik Džaferović, kandidat SDA i pobjednik izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva, dobio 40 tisuća glasova manje od liste pripadajuće stranke. Nije vjerojatno da su ti glasovi – a barem ih je 60 tisuća, vjerojatnije i koju desetinu tisuća više, jer bi Džaferović u normalnim okolnostima temeljem maločas pojašnjenog dobio značajno više, a ne manje glasova od SDA – dani ostalim pretendentima za bošnjačkog člana. Jer zašto bi glasači SDA poduprli izravne konkurente kandidata stranke koju su birali? Morali su, dakle, završiti negdje drugdje.
A nisu imali gdje, nego na listi za hrvatskog člana. Misterij razotkriva to što je Željko Komšić dobio 130 tisuća glasova više od stranačke liste u čijem se nazivu ponosno kočoperilo njegovo puno ime i prezime. Ono u kontekstu natjecanja bošnjačkih stranaka, u usporedbi kad se nađe na listi za hrvatskog člana predsjedništva, očito nema ni približno opojno djelovanje na biračko tijelo koncentrirano u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla, ali i u području kojeg ozbiljni povijesni atlasi označavaju Turskom Hrvatskom. Istina, ne pripadaju svi ti glasovi biračima SDA, no ima li se na umu kako će nakon prebrojavanja dopisnih glasova razlika između Komšića i Čovića iznositi oko 60 tisuća, upravo su oni vrlo vjerojatno prevagnuli. Kako bilo, ciljano su usmjereni s toj namjerom. A to što je razlika između Komšića i Čovića četverostruko veća od one između Džaferovića i Bećirovića pokazuje da je izbornim inženjerima SDA bilo važnije da Čović ne bude izabran za hrvatskog člana, nego da njihov pulen Džaferović bude izabran za bošnjačkog. No, čemu uopće cijeli taj marifetluk?
Sarajevsko turčenje i “najdraža ambasada”
Pred koji mjesec Sarajevo je ugostilo sveturski politički skup za Europu – preciznije rečeno, protiv Europe, ali za Turke u Europi – s turskim predsjednikom Erdoganom u glavnoj ulozi. Sudionicima skupa dobrodošlicu je zaželio čelnik SDA, Bakir Izetbegović, prethodno deportirajući iz središta Sarajeva bliskoistočne goste u tranzitu kako ne bi smetali visokim uzvanicima. Ustreptao poput curice pred omiljenom rock-zvijezdom pobrkao je redoslijed Erdoganovih imena, da bi ga prevoditelj dobrohotno ispravio. Prevoditelj je, inače, bio nužan zbog jedine razlike koja dijeli domaće od ostalih Turaka. Govore jezikom nerazumljivim potomcima osvajača srednjovjekovne bosanske države, ali zato razumljivim susjednim narodima. Međutim, u svemu drugome se od susjeda razlikuju kao nebo i zemlja, a duša su i tijelo s pravim Turcima – materijalnom ostavštinom, mentalitetom, karakterom, pa i izgledom, ako je vjerovati bivšem poglavaru Islamske zajednice u BiH, Mustafi Ceriću. Što reći, nego da im baš lijepo pristaje naziv – domaći Turci. Uostalom, takvima ih krsti i prvoklasna literatura, poput one iz pera vrsnog poznavatelja ove problematike, Ive Andrića. Baš čudno, pretrgli se u potrazi za imenom, a ono idealno im je cijelo vrijeme bilo pred nosom.
No, pompozno sarajevsko turčenje nije promaklo budnom oku “najdraže ambasade”. Uostalom, niti nije upriličeno da bi mu promaklo. A kad se njoj zamjeriš – šurovanje s Erdoganom za to je ozbiljniji razlog od ponekog rafala ispucanog po njezinoj zgradi – lako ti se dogodi raskol pa od dijela SDA nastane PDA. Dakle, postoje jasne naznake da vodeće svjetsko središte moći pušta Erdoganu blisku SDA niz vodu, što nije ostalo nezamijećeno ni u vodstvu te stranke. Svrha Komšićeva izbora od strane SDA zapravo je umetanje klina novoj vlasti koju bi tvorile stranke okupljene oko SDP-a i HDZ, sve kako bi se onemogućilo približavanje Europi. Iako je na riječima i sama za NATO i Europu, SDA za te integracije nije odveć zagrijana, što je potvrdilo i prvo postizborno obraćanje Šefika Džaferovića. Hladnoćom karakterističnom za čovjeka odgojenog i uvježbanog pod okriljem KOS-a, navodeći svoje ciljeve tek je na trećem mjestu potiho promrsio riječ – integracije, lišenu bilo kakvog predznaka. Kao, eto, podrazumijeva se da se radi o NATO i EU, a na umu mu samo jedna integracija – neo-osmanska!
Hod po žici u luđačkoj košulji
Hrvati, svezani u daytonsku luđačku košulju, potom još krvnički zategnutu promjenama Daytona na njihovu štetu, koliko god bili pogođeni ponižavajućom nepravdom, moraju sačuvati prisebnost. Baš kao i čovjek u luđačkoj košulji, tako se ni narod u istoj garderobi ne može kretati kao da je slobodan. Čak i kad bi bio posve nesputan, morao bi biti iznimno oprezan za hoda po žici na mjestu sudara mnoštva promjenjivih geopolitičkih silnica. Imajući to u vidu, strategija da Hrvatska bilo što uvjetuje BiH prijeteći joj zastojem na europskom putu ne doima se obećavajućom. Prijetnja nečim što ide na štetu onome koji prijeti, a čini u najmanju ruku ravnodušnim onoga kome se prijeti, osim što zvuči kao da ju je smislio Brzi iz Mućki, zlostavljačima BiH Hrvata bi sjela kao naručena. Treba se kloniti naizgled jednostavnih, jednokratnih rješenja. Takva znaju biti najskuplja.
Stoga je, već i poradi slabljenja neo-osmanskog elementa, razumno do besvijesti tupiti o europskom putu BiH bez alternative i time se voditi kao ključnim kriterijem pri izboru koalicijskih partnera. U obzir dolaze samo njegovi iskreni (ili barem ne posve neiskreni) pobornici, a to sigurno nisu promicatelji i simpatizeri despocija orijentalnog tipa šlampavo zapakiranih u demokratsko ruho. U nedostatku drugih, realnim partnerom u Savezu za Europu nameće se SDP i koalicija stranaka koje će okupiti oko sebe. Jedini je uvjet da SDA ne bude uključena. Ne zato što je najzaslužnija za izbor Komšića, nego jer je riječ o stranci posve nesposobnoj prihvatiti temeljne europske vrijednosti. U parlamentu Federacije BiH moguće je zaobići SDA tako da jedinom preprekom ostaje bošnjački federalni Dom naroda. U tom smislu znakovita je najava predsjednika SDP-a Nermina Nikšića da se SDA može zaobići u 5 od 6 kantona, napose imajući u vidu kako se u kantonima biraju zastupnici za Dom naroda.
Konce procesa će ionako povlačiti “nevidljiva ruka” iz “najdraže ambasade”. Da ona više nije usmjerena protiv hrvatskih interesa, naznačuju odluka Ustavnog suda o nužnosti promjene izbornog zakona te inzistiranje na domalo prešućivanoj konstitutivnosti sva tri BiH naroda. A kamo “nevidljiva ruka” smjera, pokazat će već pravila izbora za Dom naroda koja tek treba odrediti budući je stara Ustavni sud proglasio neustavnim, a nova još nisu donesena. Idealno bi bilo kad bi ona rezultirala time da SDA i sateliti ne dobiju kontrolni paket (12 od 17 zastupnika) u bošnjačkom Domu naroda, a HDZ BiH ga dobije u hrvatskom Domu naroda. Ključno je, dakle, spriječiti ili barem dovoljno umanjiti broj hrvatskih predstavnika izabranih po istovjetnom principu kako je izabran Komšić, jer tu bi potencijalna šteta bila nemjerljivo veća od Komšićeva izbora za člana Predsjedništva.
Za izbor Vlade i Predsjednika Federacije dostatna je već trećina glasova u Domu naroda prema perverznom zakonu kreiranom s namjerom kako bi se poništila većinska izborna volja Hrvata, a što je već iskorišteno tijekom postizbornog procesa 2010. godine. Sad bi se, prema onoj “tko se mača laća …”, taj instrument lako mogao primijeniti i po pitanju izborne volje Bošnjaka. Pri tom nije isključen ni tijek događaja koji bi iz višegodišnjeg drijemeža mogao prenuti visokog predstavnika Inzka. Štoviše, možebitne blokade i odugovlačenja, a nadasve pritisak na gumb iz “najdraže ambasade”, mogle bi ga motivirati da unaprijedi dosadašnje matematičke spoznaje i proglasi kako je i 4, a ne samo 5, trećina od 17.
Previše ružičasto? Možda? No, do jučer nezamislivo sad ipak postaje realno.
72 sata
Ne izađe li na ružičasto, ipak umiruje spoznaja kako netko misli i na onaj najcrnji scenarij – na ono što nitko ne želi, a tegobna nas prošlost uči da do toga kad tad dođe – na mogućnost da sve krene po zlu. Naime, u aktualnoj vojnoj vježbi Velebit-18 Hrvatska vojska uvježbava manevre koji bi mogli, zatreba li, biti od koristi u akciji s ciljevima nalik onima ratne operacije Neretva-93 Armije BiH, samo u suprotnom smjeru. Posebnu pozornost plijene sjajno izvedene obrambene aktivnosti neutralizacije meta na moru i u zraku. Stoga, padne li neo-Osmanlijama na pamet priteći u pomoć mlađem bratu nađe li se ovaj u potrebi, ohrabruje kako ne će baš moći tek tako doploviti ni zrakom ni morem. A i razmaženo neo-Osmanče neka dobro razmisli prije nego nastavi daviti mlađeg brata Hrvata, bilo institucionalno ili izvaninstitucionalno. Jer bude li zazivalo tenkove, mogli bi mu se ukazati helikopteri – Crni jastrebovi i Kiowe. I još jedno slovo – prije negoli poželi pomoliti nos do Kiseljaka, Viteza ili Žepča, samo nek’ se sjeti vremena potrebnog za izvedbu Velebita-18 – 72 sata!