Published On: Pet, svi. 24th, 2019

U Hrvatskoj možeš biti Srbin, ali da nitko ne zna

Vjerovati da su plakati sa slikama M. Pupovca ili D. Jovića stradali zbog malo ćirilice naivno je, to je bilo ritualno i zlokobno

Kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Na ovo pitanje, postavljeno na predizbornim plakatima SDSS-a, najtočniji odgovor je – najbolje nikako, a ako se mora, onda ili tiho ili s onima što žale jer nisu vidjeli još jedna leđa na još jednom traktoru i što im u jesen 1991. nije bilo važno znati kako je to prezivati se, recimo, Zec.

PIŠE Emir Imamović  l Express.hr

Svjedoče to upravo dva etnička Srbina, oba rođena u Hrvatskoj, Milorad Pupovac i Predrag Peđa Mišić. Oba su davno, prije 28 godina, obezvrijedila plemensku logiku, prema kojoj je važnije biti uz svoj narod nego biti u pravu.

Umjesto onoga što je Pupovac nazvao samoubilačkom hegemonističkom avanturom dijela hrvatskih Srba, instrumentaliziranih od Slobodana Miloševića, današnji politički protivnici odabrali su zajednice koje su ih formirale, gradove koje doživljavaju svojim i u konačnici Hrvatsku kao i svoju državu.

Tko god misli da je to bio lak izbor, ili je mlad pa se ne sjeća ili mu godine ne predstavljaju smetnju da se pravi budala. U Tuđmanovoj Hrvatskoj Srbi su predstavljani kao biološki višak, baš kao što je neovisna Hrvatska za one Srbe koji nisu shvatili kako je Jovan Rašković postao bliži svojim pacijentima nego kolegama iz psihijatrijskih ustanova, predstavljala reinkarniranu NDH u granicama AVNOJ-a.

Nisu, međutim, ni Pupovac ni Mišić dvojili: drugi je, za razliku od većine onih s kojima sada dijeli političku agendu, stao pred cijevi Šljivančaninovih tenkova, dok je prvi definirao ono što se može smatrati političkim hrvatstvom, bez obzira na djelovanje kroz manjinsku, konkretno srpsku stranku.

Plakat SDSS-a | Author: Marko Lukunić/PIXSELLMARKO LUKUNIĆ/PIXSELL

I jedan i drugi su unutar vlastite etničke zajednice, u roku od odmah, proglašeni izdajnicima, samo što je Milorad Pupovac dobio i drugu etiketu: izdajnika države čiji je državljanin i građanin, u kojoj, poštujući njen Ustav i zakone, javno djeluje i u kojoj je, puno prije Andreja Plenkovića, demonstrirao apaurinski, smirujući politički diskurs.

Diljem Hrvatske, od Splita do Rijeke i od Slavonije do Zagreba, uništavani su ili jezikom krugovala iz 1941. godine dopunjavani plakati Samostalne srpske demokratske stranke na kojima su Pupovac i bivši savjetnik predsjednika Republike, Ive Josipovića, dr. Dejan Jović. Onih na kojima je Predrag Peđa Mišić uglavnom nema, osim u virtualnoj zajednici u kojoj djeluju glasnogovornici politike kojoj prezime Zec od nekuda zvuči poznato, ali se, ni uz najbolju volju, ne mogu sjetiti odakle.

Vjerovati kako su SDSS-ovi plakati stradali isključivo zbog nekoliko ćiriličnih slova na njima je, blago rečeno, naivno. Vrijedne ruke i sprej iz dućana automobilske opreme radili su samo zato što su na SDSS-ovim plakatima Srbi koji tako i djeluju, pokazujući da to što su Srbi ne znači i da u suvremenom poimanju nacije nisu Hrvati, odnosno da to što su hrvatski državljani – što nacionalnost odvaja od narodnosti – ne umanjuje niti na bilo koji način utječe na činjenicu da su po narodnosti Srbi.

Srbin je, naravno, i Predrag Mišić. On je, također, i Hrvat na isti način na koji je Karim Amir – junak romana “Budha iz predgrađa”, “Englez rodom i podrijetlom”, bez obzira na očeve pakistanske korijene i muslimanski background. Mišić je, međutim, i junak dijela ovdašnje desnice, takozvanih suverenista, na čijoj se listi za Europski parlament našao kao član Hrvatske konzervativne stranke.

Dok SDSS pita kako je biti Srbin u Hrvatskoj, HKS demonstrira kako, prema njihovu mjerenju svijeta, treba biti Srbin u Hrvatskoj, a to, naravno, nikakve veze nema s braniteljskim stažom. Uostalom, nemaju ga, ali niti jednog trena, ni Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec i Hrvoje Zekanović, a imaju njima nepodnošljivi Željko Jovanović i Ranko Ostojić.

Također, ni logorska tortura koju je u Mitrovici prošao Mišić ne čini ga prihvatljivim tom društvu. Da čini, cijeli HKS i kompletan Hrast bi dali potporu predsjedničkoj kandidaturi drugog Predraga sličnog prezimena, dakle Freda Matića, ne zanimajući se ima li mu u venama i kakve nečiste krvi.

Plakat SDSS-a | Author: Marko Lukunic/PIXSELLMARKO LUKUNIC/PIXSELL

Predrag Mišić okružen onima što žale jer još jedan Srbin nije otišao na traktoru, što građane Hrvatske dijele na domaće i goste, antifašizam doživljavaju kao rak ranu i, recimo, blajburški zločin tumače izvan svakoga konteksta, te uništeni plakati SDSS-a s likovima Milorada Pupovca i Dejana Jovića točan su koliko i jedinstven odgovor na pitanje o tome kako je zaista biti Srbin u Hrvatskoj.

To, biti Srbin u Hrvatskoj, podrazumijeva kao nebo visok stupanj podnošljivosti već gotovo uvriježenog jezika mržnje – uspostavljenog upornim svođenjem okupacije, odnosno obrane od agresije na međuetnički sukob u kojem su, je li, Srbi isto što i agresori – potpuni manjak empatije za bilo kakve srpske žrtve, od onih iz Drugog do ovih iz Domovinskog rata, razumijevanje za histerične napade zbog uporabe ćirilice i pristajanje na revizionizam kao gotovo pa znanstvenu disciplinu.

Prihvatljivo javno srpstvo u Hrvatskoj je zapravo veliko hrvatstvo koje možda i ne mora biti ideološki konzervativno – iako je neko drugo teško zamislivo – ali mora biti popunjeno sadržajem koji ne iritira one što se, ni uz najbolju volju, ne mogu sjetiti otkud im je i zašto ono poznato prezime Zec i što žrtve dijele na nevine, dakle hrvatske, i one kojima je krivica upisana u ime i prezime, pa makar u trenutku likvidacije imali 12 godina.

Toliko je, naime, imala Aleksandra Zec – kći Mihajla i Marije, djevojački Mesić – iz Zagreba, ubijena na Sljemenu one godine kad je biti Srbin u Hrvatskoj, ne u takozvanoj SAO Krajini!, moglo biti i pogubno.