Još od 1999. pratim politiku. Sjećam se i prvih poslijeratnih predizbornih skupova. Dominirale su nacionalne teme. Ekonomije ni u tragovima. Svi su imali nekih para u gotovini, i nije izgledalo da će stanje biti lošije.
Najviše se govorilo o očuvanja tekovina obrambenog rata.
U međuvremenu, djeca prvih poslijeratnih kandidata su sprašila u Njemačku, a glasači prvih poslijeratnih kandidata poručuju svojoj djeci: „Nema sine ovdje života“.
Kao neka narodna mudrost, „Nema ovdje života“ se sada može čuti i među osnovnoškolcima, pa djeca više ne upisuju ni srednje škole kako bi mogli biti najniži radnici negdje vani.
Potpuni gubitak vjere u budućnost karakteristika je današnjeg društva. Osim nas nekolicine fanatika koji vjeruju da je svaki trenutak može biti dobar početak bolje budućnosti, većina mladih tu vjeru ne pokazuju.
Punu autodestruktivnost starije generacije manifestiraju na nekoliko načina.
- Prva je upornost u odabiru loših političara.
- Druga je spomenuti defetizam prilikom odgoja mladih kojima se objašnjava kako ovdje nema budućnosti, a ima je vani.
- Treća autodestruktivnost je sabotaža bilo kakvog pokušaja da se nešto napravi.
Mladi tako prihvaćaju biti dijelom politika koje su i odgovorne za propast njihovih generacija, pa umjesto da budu dio otpora, oni postaju suučesnici uništenja samih sebe.
Kao što su Turci uzimali kršćansku djecu u janjičare da bi se borili protiv kršćana, tako stranke angažiraju mlade da rede za – stranke.
Kakva je uloga mladih koji su „dio sistema“?
- Oni, osim za obične fizičke i operativne poslove, služe kao legitimacija funkcionerima da oni kao „misle na mlade“.
- Time što ih iskorištavaju, funkcioneri ističu svoju brigu za potlačenima.
- Dok mladi shvate čemu su služili, prestaju biti mladi.
- Na mjesta koja su ranije obećana mladeži, funkcioneri postavljaju svoju debelu djecu.
- Što onda preostaje mladom čovjeku nego da se sjeti riječi stare majke: „Nema sine ovdje života…“
E pa ima!
- Naši stari, koji nas već trideset godina drže u ovoj kaljuži, toliko su grešaka počinili da više ne bi trebali davati savjete mladima.
- Čak i ovakvi dezorjentirani, mladi imaju pravo počiniti svoje greške, i donijeti ispravne odluke, na osnovu vlastitog mišljenja – kao slobodni mladi ljudi.
- Mladi ljudi često zaboravljaju da su uređena zapadna društva nastala upravo na angažmanu nekih drugih mladih ljudi. Zar smo mi glupi pa ne možemo napraviti svoju zemlju da valja nego moramo ići na gotovo?
Zar nije ljepše biti vladar svoje zemlje nego sluga tuđe?
Mladi imaju pravo biti i kukavice, imaju pravo biti nezainteresirani, imaju pravo ići linijom manjeg otpora… Ali imaju pravo i biti sve suprotno od toga. I zbog svoje hrabrosti ne biti izvrgnuti ruglu okoline i još važnije – ne biti iskorišteni za organizaciju izbora nekom drugom.
Ono što bi bio moj savjet, naspuprot stotinama pogrešnih „narodnih“ savjeta jeste da ne kalkuliraju, da ne šute, da ne pristaju ni nakakva podaništva i da ne rade samo ono što im se kaže. Samo slobodni mladi ljudi mogu izgraditi slobodno društvo iz kojeg neće biti potrebe odlaziti bilo gdje.