Published On: Mon, Oct 19th, 2015

Najlošiji tekst o povratnicima ikad, ili kako su konjički Hrvati umalo protjerali sami sebe

5569a202-5780-43a8-aa6a-5464b0094cfb-ivan-sarcevic-01-ss
Mnogo je u Bosni sela koja  u svom korijenu imaju imenicu Bukva. Logično. Koliko znam, samo je jedno selo s takvim korijenom u Hercegovini – Bukovica, općina Konjic. I baš o tom selu dio naslovnice dnevnog lista Oslobođenje!Naslov obećava: „Život se ipak vraća“, novinar Ivan Šarčević.Tekst se nalazi u tjednom magazinu „Pogledi“, vjerojatno predviđenom za kvalitetnije društveno političke tekstove. Već na početku novinar konstatira da je tekst lišen aktualnosti s obzirom da se „događaj“ o kojem piše odigrava šest (!) dana prije tiskanja. To naravno nije problem novinara; on tekst može napisati i nakon dvije godine, ali „Pogledi“ bi se ovim trebalo pozabaviti jer aktualnost je u novinarstvu prilično bitna. A i ne moraju, pošto teško da ih itko čita nakon što udarno mjesto u magazinu dobije ovakav tekst.

 

________piše: Tvrtko Milović l Dnevnik.ba 

 

Što je osnovni problem teksta? Osim stila, koji je neophodan na ovolikoj količini teksta, problem je što ne zadovoljava ni jedan novinarski kriterij. Tekst žanrovski nije novinarski, jer nam ne daje osnovne informacije, a nije ni književni, jer nema nikakvog stila pisanja.Kompetentan sam analizirati tekst kolege samo u novinarskom dijelu, pa mi neće biti mrsko. Možda novinar nešto nauči.

Ranije smo zaključili da je tekst neaktualan. I sa ostalih četiri „W“ novinar ima ozbiljan problem.

Naslov sugerira da je tekst o „Bukovčanima“ ali nemamo ni jednog podatka kakve čitatelj (njima se obraća) novina očekuje: koliko je mještana u selu bilo, koliko ih je sada, koliko je protjerano i slično. S obzirom da je priča povratnička (iako ni to nije sigurno), onda je bitno i koje su narodnosti Bukovčani. Ako ne to, onda da bar kaže tko ih je protjerao i tko im je spalio i srušio kuće i kapelicu za koju novinar navodi da je obnovljena. Novinar se mogao opredijeliti za drugu formu priče, da ne bude povratnička nego „pozitivna priča“. Ali nije. A pitanje je je li priča uopće povratnička: nigdje ne piše da su Bukovčani uopće protjerani. Onda je logično da ne znamo ni tko, kad, gdje i zašto ih je protjerao.

Iako je novinar napomenuo da je netko srušio i spalio kuće i kapelice, samo u nadnaslovu (koju ne piše novinar nego urednik) možemo pročitati da su Bukovčani zaista i protjerani! Što se novinara tiče, oni nisu protjerani nego su se „kućili“ po Mostaru i okolici. Prosječno kvalitetan novinar bi napisao da je Bukovčane netko primio, ali kako napisati da ih je netko primio (i to još Mostarci) ako ih nitko nije ni protjerao!? Kod ovog novinara su se kapelice i kuće spalile i porušile same, baš nekako u trenutku kad su se mještani „kućili“ po Mostaru.

E sad ti zli zapadni Hercegovci, ili kako ih novinar naziva „demografski projektanti“. Oni su Bukvčanima napravili kuće! Toliko su zli. I to im napravili kuće po Hercegovini.

Novinar tek u pasivu piše o progonstvu. Piše doslovno: „odlazilo se, jer se bježalo od nečega i nekoga, jer se nije imalo izbora…“

Slučajno znam dvije činjenice: U vrijeme kada se iz Bukovice, Župa Obri, Solakova Kula i Podhum Žitače „odlazilo, bježalo od nečeg i nekog“ u tom kraju bio je groteskni „general“ Armije BiH Jovan Divjak. On piše u svojim memoarima kako je zatekao župljane katolike Hrvate kako u kolonama „odlaze i bježe“ i kada ih je on pitao od koga bježe, oni su mu rekli „nije sigurno ovdje“. A onda je Divjak konstatirao kako mu za „tu izjavu nisu ponudili nikakve argumente“.  Da, trebali su nositi ovjerene kopije potvrda da su protjerani.

Druga činjenica koju znam jeste da se Jovan Divjak i novinar Pogleda sreću skoro svaki dan u Sarajevu. Dio su istog političko društvenog miljea. Pa mogli su onda sjesti na kahvicu i porazgovarati o tim vremenima kad se „bježalo od nekog i nečeg“. Možda dokuče tko je bježao, od koga i nedajbože – zašto. Uostalom, da je novinar kako treba – u tekstu o Bukovčanima bi tražio izjavu od nadležne vojne osobe u tom vremenu da pita tko je i zašto protjerao narod Bukovice.

Vratimo se tekstu. Novinar je konstatacijama „da je netko pobjegao od nekog zbog nečeg“ završio tekst o Bukovčanima. Nastavlja sa drugim konstatacijama. Evo jedne: „Zasigurno nijednoj politici ne odgovara povratak Neretljaka“. S ovim se možemo složiti, ali bilo bi pošteno ovakvu tvrdnju nečim obrazložiti. No, nema toga. Zašto bi novinar nešto objašnjavao. To je tako jer on kaže da je tako. Kao da je fratar…

Prvo ime koje novinar u tekstu spominje je ime načelnika Emira Bubala koji navodno uvjetuje pomoć Hrvatima uvjetima života Bošnjaka u Prozoru. Ali, ako ste kao čitatelj pomislili da je novinar možda razgovarao s načelnikom Bubalom grdno ste se prevarili. Novinar nije razgovarao s načelnikom i svoje tvrdnje bazira na apsolutno ničemu. Do zaključka kako „bošnjačkoj, pogotovo lokalnoj, konjičkoj“ vlasti nije stalo do katolika Hrvata novinar dolazi najvjerojatnije u razgovoru s Bukovčanima. Ali mi to ne znamo. U biti, uopće ne znamo je li novinar razgovarao i sa jednim Bukovičanom! Da, istina je: ovo je tekst bez i jedne izjave, i bez i jednog imena čovjeka o kojem novinar piše tekst. Nema mještana, nema njihovih priča, njihovih iskustava… oni su za ovog novinara nevažni. Tek usputni statisti u tekstu koji je posvećen blaćenju jednog i jedinog – Dragana Čovića!

ČITAJTE: Ivan Šarčević Povratak: Primjer Bukovica

Dragan Čović, krivac za sve. Kriv je i za sve loše u Bukovcima. Kako? Nekako. Ne mora nama, bijednim čitateljima ovaj uzvišeni novinar ništa objašnjavati. Problem Bukovičana su HDZ, Herceg Bosna i Dragan Čović. Ok, malo je problem i Emir Bubalo i Nermin Nikšić (?), ali to je tek onako, usput. Ništa suštinski novinar ne zamjera Bubalu i Nikšiću – tek nebrigu. Prava krivica je na ranije nabrojanim: oni su osmislili rat, započeli ga, protjerali Bošnjake, zatim i Hrvate, a onda su onemogućili povratak i jednim i drugim. Sve to u pauzama pljačke i blokiranja BiH na njenom euroatlanskom putu. A poseban im je gušt bio divljačko naseljavanje Neretljaka u Šuškovo i Bobanovo.

Jadni Bukovčani nakon ovakvog teksta. Ni jednog jedinog Bukovčana da se novinar sjeti. A ima ih. Fotografirao ih je. Ima bar 50. Pa ni s jednim da porazgovara, da nam kaže kako mu je bilo, kako mu je danas. Ne, novinar nam objašnjava što je Dragan Čović rekao Papi o ekologiji, što je rekao u UN-u o Siriji…

U jednom trenutku, novinar piše o tome kako čim „obični ljudi, komšije i susjedi nađu kakav – takav zajednički život“ dođe „trusinski dan“. Taj dan je za novinara posebno problematičan, jer se podsjećanjem na taj dan zaborave sva dostignuća suživota koji Neretljaci postignu u prethodnoj godini.

Imao sam priliku posjetiti selo Kostajnicu u istom kraju nekoliko mjeseci nakon svirepog zločina nad obitelji Anđelić. Zar novinaru, koji je prema fotografijama stariji čovjek i koji se sigurno sjeća zločina u Kostajnici nije palo na pamet da je taj događaj mnogo negativnije djelovao na povratak Neretljaka nego godišnjica „trusinskog dana“!? Inače, kada govori o „trusinskom danu“ novinar misli na godišnjicu pokolja Hrvata u Trusini, ali izgleda da mu je to teško prevaliti preko usta kao i podatak da su Hrvati konjičkog kraja – protjerani.

Bukovčani  ipak trebaju biti zadovoljni. S obzirom na tekstove koje je ovaj novinar pisao ranije po nekakvim biltenima, dobro su i prošli – vrlo lako su za svoj progon mogli biti krivi – sami.