Iako zvučan, princip „jedan čovjek jedan glas“ ne samo da nije bolji od prethodnog, nego je najgori mogući sistem izbora za bilo koje tijelo, pa tako i za političku stranku. Makar ona bila i SDP.
_______ piše: mr.sc. Tvrtko Milović l Dnevnik.ba
Princip „jedan čovjek jedan glas“, osim što zvuči zavodljivo, u smislu demokratizacije stranke može imati samo negativnu vrijednost, odnosno ne donosi nikakav demokratski pomak unaprijed. Naprotiv – ovaj princip negira svu dostignutu tradiciju odlučivanja i biranja (u ovom slučaju stranačku) te restartira sva postignuća.
Svođenje „izbora“ na puko zbrajanje „jedan+jedan+jedan+…“ uvodi u ovu političku stranku opasnu praksu koju će novo rukovodstvo prije ili poslije pokušati implementirati na razinu BiH. Tu će njena pogubnost poprimiti nacionalne proporcije. Sada je samo pitanje, koliko će s ovakvim načinom funkcioniranja SDP uopće biti u stanju ugroziti izborni sistem BiH koji je, kao i svaki demokratski sistem u svijetu, suprotnost sistemu „jedan čovjek jedan glas“.
Zamke
Kada je Nermin Nikšić, kao v.d. Predsjednik SDP-a promovirao sistem „jedan čovjek jedan glas“ učinio je to na temeljima višegodišnjeg promoviranja ove ideje od sarajevsko-bošnjačkog establišmenta. Cilj je da sistemom „jedan čovjek jedan glas“ na najprostiji mogući način, igrom brojeva, nadglasa političke predstavnike Srba i Hrvata, te ih u potpunosti politički marginalizira, ako ne i eliminira.
Nakon što su dvadeset godina promovirali ovaj sistem, u SDP-u se ušutio i posljednji pojedinac koji bi imao nešto reći protiv ovakvog načina izbora. Stoga, Nikšićeva „ideja“ da taj sistem uvede u vlastitoj partiji djelovala je logična, i na kraju krajeva – dosljedna.
Nije bilo ni jednog pojedinca niti grupacije koja bi se usprotivila sistemu „jedan čovjek jedan glas“. Da jeste, bili bi etiketirani kao nedemokrate. Ali, sistem „jedan čovjek jedan glas“ najveće je podrivanje demokratskih temelja stranke. U teoriji on zvuči vrlo jednostavno, no u praksi on donosi nekoliko nezaobilaznih problema: organizacija koja ima najveći broj članova ima najveće šanse da ostvari svoj interes, imenuje svoje članove u stranačka tijela itd. Dakle, nije bitan kriterij kvalitete prijedloga, kadra ili ideje – bitan je isključivo kriterij iz koje organizacije dolazi.
Ako Sarajevo i Tuzla imaju najveći broj članova stranke, onda već kroz nekoliko izbornih ciklusa mogu potpuno centralizirati stranku. Prvo će se unutarstranačka politička moć koncentrirati oko kadrova iz brojnih organizacija, a onda će se svi koncentrirati oko „lidera“ iz najbrojnije organizacije. To se nije dogodilo ovaj put zbog drugog fenomena koji će do izražaja tek doći.
Članovi će uvijek birati onoga tko u trenutku izbora posjeduje realnu (stranačku) moć. Dakle, nezamislivo je da glasači riskiraju kasniju odmazdu predsjednika stranke i da glasaju za kandidata koji ima manje šanse. Anonimnost biračima i nije zagarantirana, jer tajnost izbora u relativno malim organizacijama kao što su stranačke nikad nije zajamčena. Već sada se zna koja je organizacija kako glasovala… Dakle, prednost aktualnog predsjednika u predsjedničkim izborima je nemjerljiva – tim više što njegovu moć poslije izbora ne obuzdavaju državni zakoni, nego unutarstranački akti, opet podložni volji samog predsjednika.
“Pozitivno” iskustvo
Izbori po principu „jedan čovjek jedan glas“ u SDP-u akumulirali su u ruke jednog čovjeka gotovo neprihvatljivu količinu moći, te joj dali apsolutni legitimitet. Nikšić u najkraćem roku može početi sa stranačkim čistkama, bez da mu itko četiri godine može bilo što progovoriti – on ima legitimitet 27.000 članova!
Kako će dalje razvijati stvari unutar SDP-a ne ovisi više o stranačkoj infrastrukturi, njenim tijelima (Predsjedništvu i Glavnom odboru) nego isključivo o ponašanju jednog čovjeka. O tome ne treba špekulirati, niti je to posebno važno. Ono što je važno jeste pokušaj promidžbe ovog principa (na bazi „pozitivnog“ iskustva iz SDP-a) na državnu razinu. Ukoliko bi to uspjelo, onda nema više prepreka od preobrazbe BiH – multietničke države ravnopravnih naroda u BiH – nacionalnu državu Bošnjaka. Jer to nije intencija samo SDP-a, nego i ostalih stranaka desne orijentacije smještenih u Sarajevu.
A da je promidžba „jedan čovjek jedan glas“ već uzela maha pokazuje i medijska percepcija. Tako u Slobodnoj Bosni, najutjecajnijem tiskanom mediju u BiH nakon Dnevnog Avaza, šest „analitičara“ izražava zadovoljstvo izbornim procesom u SDP-u.
Sugovornici tako ističu da je „jedan čovjek jedan glas“:
- „Suštinski važna kvalitativna promjena u procesu demokratizacije političkih partija“
- „Za stranku je to pokazalo unutrašnje jedinstvo, što je preduvjet za jačanje stranke. A za državu je to pozitivno jer je SDP predvodnica opozicije…“
- „SDP, barem proceduralno, statutarno, postaje najdemokratskija stranka u državi“
- „Da je SDP svim strankama dao primjer kako treba birati rukovodstvo“
- „Da bi ovom mogao biti putokaz drugim partijama“
Treba napomenuti da su svi sugovornici djelomično ili potpuno kompetentni dati ocjene koje su dali. Ali kakve su im ocjene? Sve što je citirano je potpuna glupost. Stranka nije demokratizirana, nego je naprotiv ovakvim direktnim izborom akumulirala nesrazmjernu količinu vlasti u ruke jedne osobe; unutrašnje jedinstvo stranke se definitivno ne mjeri postotkom podrške jednom kandidatu, niti je jednoglasna podrška predsjedniku ikakav preduvjet za jačanje stranke. Niti to išta znači za državu, niti je SDP predvodnica opozicije…; SDP upravo ovakvim načinom izbora postaje najnedemokratskija stranka u BiH. To se može dokazati i matematički: da su kandidate davale općinske organizacije, prvi protukandidat pobjednika imao bi značajno veće šanse za pobjedu nego po važećem sistemu; SDP je dao primjer kako jedna, doduše tek Statutarno, demokratska stranka, postaje Statutarno nedemokratska. To definitivno nije primjer drugim strankama.
Koncentriranje moći
Ono što i „analitičari“ ali i šira javnost brka oko izbora u SDP jeste činjenica da je za ove izbore u SDP-u bilo više kandidata nego u izborima za sve druge stranke u BiH. Ali to samo govori da je u SDP-u više kandidata koji žele bolje pozicioniranje u stranci.
Bar tri od pet kandidata nisu imali što ni izgubiti, tako da nisu ništa ni riskirali. Oni koji su imali stvarnu šansu ugroziti Nermina Nikšića nisu se usudili kandidirati znajući da je bitka, zbog sistema „jedan čovjek jedna glas“ unaprijed izgubljena.
SDP je ovim izborima stao uz bok privatnim strankama, i onima koje ne teže nikakvom demokratskom duhu unutar sebe, ostavljajući time SDA usamljenu u relativnoj demokratičnosti vlastitih izbora.
SDP će u narednim godinama vjerojatno proživljavati koncentraciju moći oko kadrova iz Sarajeva i Tuzle, da bi u konačnici došlo do koncentracije moći samo oko kadrova koji dolaze iz filijale sa najviše članova/birača – Sarajeva.
Sljedeće izbore u SDP ustvari će odrediti naklonost sarajevske organizacije određenom kandidatu. To je posljedica banalizacije demokracije kakvu je demonstrirao SDP, i kakvu će sa sasvim sigurno, pokušavati nametnuti cijeloj BiH u narednim godinama.