Kada će, i hoće li uopće, krivci odgovarati za zločine počinjene nad Hrvatima Lašvanske doline 1993. i u prva dva mjeseca 1994.? Ovo pitanje postavlja se već godinama, a posebno se naglašava u vrijeme tužnih godišnjica brojnih zločina koje su, na tom području i u navedenom vremenu, počinili pripadnici Armije BiH.
Zaposjednuto selo
Takvo pitanje ponovno je “oživljeno“ proteklih dana kada su obavljane pripreme za današnje obilježavanje 20. godišnjice tragedije i strašnog zločina počinjenog nad pripadnicima Viteške brigade HVO-a i hrvatskim civilima u Križančevu Selu, nadomak Viteza.
Naime, tog 22. prosinca 1993., u akciji “Krvavi badnjak“, elitne postrojbe ABiH iz Zenice, Tuzle i Sarajeva, u maglovito praskozorje probile su liniju obrane 1. bojne Viteške brigade HVO-a i zaposjele Križančevo Selo, te tako ozbiljno zaprijetili obrani Viteza i Lašvanske doline. Jer, postrojbe ABiH upadom u Križančevo Selo došle su nadomak prometnice Vitez – Busovača, prijetilo je njezino presijecanje, a time i veza Lašvanskom dolinom, a središte Viteza od zaposjednutog Križančeva Sela bilo je udaljeno oko 1000 metara.
Stravičan zločin
Bošnjačka strana uporno istče i ponavlja kako je to bila čista vojnička pobjeda, što je, svojedobno potvrdio nedovoljno informirani posebni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowietzky. Međutim, to jednostavno nije tako i mora se reći da se nakon te “vojničke pobjede“, nakon upada u selo i nekoliko sati kasnije, dogodio pravi pokolj nad zarobljenim vojnicima i hrvatskim civilima. To baca sasvim drugačiju sliku od one koju želi prikazati bošnjačka strana, a čemu je nasjeo i visoki dužnosnik UN-a, nedavno preminuli Mazowietzky. Naime, nakon proboja linije obrane Viteške brigade HVO-a, pripadnici ABiH upali su u selo, opljačkali ga, a kuće i gospodarske objekte zapalili. U borbama proboja linije obrane koju su branili domobrani, uglavnom mještani Križančeva Sela, pripadnici 1. bojne Viteške brigade, ubijena su 34 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca. Trideset vojnika je zarobljeno i odvedeno u selo Poćulicu, a kasnije u Zenicu gdje im se jedno vrijeme gubi svaki trag. A 39 dana nakon zarobljavanja, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog crvenog križa, bošnjačka je strana predala tijela zarobljenih 22. 12 u Križančevu Selu.
Bošnjačka strana uporno istče i ponavlja kako je to bila čista vojnička pobjeda