Published On: Tue, Jun 27th, 2017

TUŽITELJSTVO BIH I SELEKTIVNA PRAVDA: Ako se zatašakavaju zločini El Mudžahida, koje zločini Armije BIH se uopće istražuju?

Ima to neko Tužiteljstvo BIH. To nešto što zovu lovcem na pravdu. Oni tako ko fol, svima jednako, i pravično sude. I sve jednako love. Svako malo, kad su u pitanju ratni zločini Armije BIH, ako se to uopće smije nazvati tako, čujemo da se ovaj optuženik prehladio, da se onaj dao u psihičke slučajeve, neke boli u križima, neki su dobili osip. Najstrašniji zločini nisu se ni počeli istraživati a polovica osumnjičenih već je ili na ahiretu, il im država plaća ljekove. Tako se stvara mit o nepobjedivoj i nevinoj Armiji BIH. Onoj koja nije imala logore iako jest, onoj koja nije ubijala civile iako jest, i onoj koja nije planski iseljavala građane BIH iako jest.
Prošle godine, došlo je do tračka nade, da će zločini Armije BIH konačno rasvjetliti piramidu moći, i da će zapovjedni i politički lanac Armije BIH odgovarati barem u pola onako kako je odgovarao onaj kod HVO-a i VRS-a. Al samo se objavilo da su neke optužnice ko fol podignute i na tome se stalo. Pa čak i u istrazi najmonstruoznijih zločina rata. Onih koje su radili pripadnici “domaćih” postrojbi iz Irana.
Žurnal je tako prošle godine pisao o slučaju optužnice za ubojstvo civila u Travniku, koje je počinio odred el Mudžahid. Optuženi je direktno sumnjičio Halida Genjca, kao nalogodavca. Ovaj je pak sve to negirao. Sakib Mahmuljin šef El Mudžahida koji se izjasnio da nije kriv danas “čeka suđenje”. Il sud čeka da on jednostavno umre? No sudskog procesa još uvijek nema.
Nastavi li se ova igra Tužiteljstva BIH, BOsni i Hercegovini prijeti pravni kaos. Ako netko misli, da će se dvije vojske, i dva naroda razvlačiti po medijima, na dnevnoj bazi, kao kolektivno genocidni, i kolektivni UZP dok će se Sakibi i Seferi šepuriti Bosnom i Hercegovinom. i dok će se Ališpaga vaditi na temperaturu teško se vara. Takvi ovoj državi ne žele ništa dobro. Jer država u kojoj će se jedni zločini kriti i nazivati “dobrima” i to od strane samog sistema, takva država, naprosto nema šanse. Zato je rečenica Predsjednika Haaškog suda, koji je šetajući između nekažnjenih logora Armije BIH, kazao “Mi smo svoj posao završili” odjeknula odvratno. U ušima većine građana BIH. I većine naroda u BIH. Ta rečenica zaslužila je bila trenutno “napolje iz naše zemlje” , u ime svih onih pobijenih čije je ubojice dotični izbjegao procesuirati. No to “Napolje” nije mu imao tko kazati. Jer za to je potreban pravičan sistem. Neovisan o tome jel žrtva ove il one nacije.

RATNI ZLOČIN U TRAVNIKU: Tri optužnice, dva suda, jedan zločin…

Piše : Amarildo Gutić

Dragoljub Dragan Popović bio je jedan od petorice civila hrvatske nacionalnosti koje su 19. oktobra 1993. godine iz njihovih domova u Travniku oteli pripadnici mudžahedinske jedinice stacionirane na ovom području. Te noći su osim Popovića, oteti i Ivo Fišić, Kazimir Pobrić, Ivan Rajković te Dalibor Adžaip. Navodni povod otmice bila je namjera razmjene za četiri pripadnika jednice El Mudžahid zarobljenih od strane HVO-a.

Dva dana nakon otmice Dragoljub Popović je u mudžahedinskom kampu u selu Orašac ubijen nožem naočigled ostalih zarobljenika, a potom mu je odrubljena glava. Iako je prošlo više deset godina od prvostepene presude Haškog suda Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi u kojoj je detaljno opisano Popovićevo ubistvo (vidi galeriju) sa poznatim imenima počinilaca, saučesnika i pomagača, tek je ovih dana intezivirano procesuiranje odgovornih, ali na različitim pravosudnim nivoima.

Ubistvo je naredio „Abu Haris“

Vojnik „Hasan“ koji se navodi kao direktni ubica Dragan Popovića je prema nedavno podignutoj optužnici Kantonalnog tužilaštva SBK Hasan Alić, pripadnik mudžahedinske jedinice na području Travnika. Do sada je dva puta odgođeno ročište o izjašnjenju o krivnji, navodno zbog Alićevog teškog psihofizičkog stanja. Naredno ročište je zakazano za 24. maj.

Prema navodima iz optužnice, on je ubistvo izvršio po naredbi komandanta odreda. Komandant odreda je bila osoba afroazijskog porijeka, nepoznatog identiteta, sa ratnim nadimkom Abu Haris. Postoji video zapis njegovog obraćanja pripadnicima mudžahedinske jedinice dok sve sa strane posmatraju oficiri Armije RBiH Sakib Mahmuljin i Mehmed Alagić te predstavnici civilnog i vjerskog rukovodstva Travnika.

Prema izvorima Žurnala, Abu Haris je nakon rata viđan na području Sarajeva i Zenice, ali nema pouzdanih informacija o njegovom trenutnom boravištu. Osoba koja je u haškim dokumentima navođena kao njegov pomočnik jeste Egipćanin zvani Abu Džafer. Za razliku od Abu Harisa, Abu Džafer je ostao u Travniku.

Zaštićeni ili svjedok pokajnik ?

Abu Džafer je Hany Abdalla, rođen 1970. godine u Egiptu. U različitim evidencijama navodi različito ime oca, ali nema sumnje da je riječ o istoj osobi. Nakon rata se oženio, a nakon dobijanja državljanstva BiH mijenja ime u Mirsad Hodžić.

Tužilaštvo BiH je protiv njega 20. maja ove godine podiglo optužnicu zbog ratnog zločina. Prema optužnici on je kao pripadnik odreda „El Mudžahid“ pri III korpusu Armije R BiH oktobra 1993. godine učestvovao u otmici trojice od pet travničkih civila. Odveo ih je u mudžahedinski kamp u selu Orašac gdje je zajedno sa drugim licima mučio i zlostavljao otete, nanoseći im i fizičke ozljede.

Mirsadu Hodžiću – Abu Džaferu ovo neće biti prvi dolazak u sudnicu državnog suda. Bio je tokom 2005. godine svjedok tužilaštva u procesu protiv Abduladhima Maktoufa, naturalizovanog Iračanina kojem je suđeno za pomaganje u otmici civila u Travniku, ali i samom mu nije bilo jasno da li je svjedočenjem dobio imunitet od krivičnog gonjenja. Sada je jasno da nije.

„…kao pripadnik Armije BiH svjesno pomogao Abu Džaferu i ostalim pripadnicima Odreda Al Mujahid da uzmu kao taoce slijedeće civile…: Ivu Fišića, Kazimira Pobrića i Ivana Rajkovića…“, navedeno je u obraloženju prvostepene presude kojom je Maktouf osuđen na 5 godina zatvora, a koja će u kasnijem procesu biti smanjena na 3,5 godine.

Iz presude je jasno da je međunarodni tužilac Jonathan Schmidt itekako znao da je Abu Džafer odnosno Mirsad Hodžić direktno odgovoran za otmicu i ono što će se kasnije dešavati u kampu mudžahedina, ali je Hodžić tek nakon 11 godina  i optužen za navedeni ratni zločin.

Ako je Tužilaštvo BiH željelo poboljšati statistiku kada je u pitanju broj optužnica, što je opsesija glavnog tužioca Gorana Salihovića od početka njegovog mandata, onda je pored Hodžića kao saučesnika, trebalo i moralo optužiti i Hasana Alića kao izvršioca ubistva Dragoljuba Popovića.

Uloga Halida Genjca

Još uvijek nije poznata lista svjedoka u predmetu protiv Mirsada Hodžića – Abu Džafera. Tokom suđenja Abdualdhimu Maktoufu jedan od svjedoka bio je državni parlamentarac i predsjednik Glavnog odbora SDA Halid Genjac. Mirsad Hodžić je tvrdio da je u otmici Fišića, Pobrića i Rajkovića učestvovao zajedno sa Maktoufom, a koji je spisak osoba koje trebaju oteti dobio od tadašnjeg predsjednik SDA Travnik Halida Genjca.

U prvostepenoj presudi Maktoufu navedeno je i svjedočenje tadašnjeg načelnika Policijske stanice Travnik Huseina Delića :

„O učešću optuženog u izvršenju ove krivičnopravne radnje govori i Husein Delić, koji pored općih saznanja poznatih svim građanima Travnika, posebno ističe razgovor vođen sa Abu Džaferom kojom prilikom mu je Abu Džafer sasvim jasno rekao da je zajedno sa optuženim bio kod Halida Genjca, kada je dobio spisak građana Travnika hrvatske nacionalnosti, čije bi zarobljavanje omogućilo razmjenu za zarobljena četiri pripadnika jednice El Mudžahid.“

Ljiljana Popović, supruga ubijenog Dragoljuba je u izjavi navela da je rano ujutro, nakon noći tokom koje je izvršena otmica, otišla da pomoć u traženju informacije o sudbini svog muža potraži od komšije iz zgrade – Halida Genjca. Ona navodi da je Genjac prvo nazvao Abdualdhima Maktoufa.  Genjac inače nije skrivao ni nakon rata prijateljske relacije sa Maktoufom, sa kojim je često igrao tenis,a ponekada su i zajednički ljetovali.

Ubistvo dr. Veljka Sladojevića

Mirsad Hodžić bi mogao imati informacije o još jednom neistraženom ratnom zločinu, ubistvu uglednog zeničkog ljekara Veljka Sladojevića. Po sličnom slijedu kao u Travniku, njega su juna 1993. godine iz stana u Zenici odvele tri nepoznate osobe, po dostupnim saznanjima afroazijskog porijekla. Sladojevićevo tijelo pronađeno je 17 godina kasnije, upravo na području sela Mehurići, u blizini mudžahedinskog kampa gdje je ubijen i Dragoljub Popović.

U izvještaju Federalne obavještajne službe iz 2002. godine kojeg Žurnal posjeduje, navodi se moguća umješanost Abu Džafera – Mirsada Hodžića u slučaj otmice dr Sladojevića. Hodžić je inače zaveden i u evidenciji MUP-a SBK, zbog svojevremeno počinjenog krivičnog djela pljačke.

U svakom slučaju, državno tužilaštvo i sud u razmaku od 11 godina odvojeno procesuiraju dvojicu saučesnika i pomagača ubistva Dragoljuba Popovića, dok je nadležnost za direktnog izvršioca ovog ratnog zločina pripala Kantonalnom tužilaštvu i sudu SBK.  Kako su imena svih aktera poznata odavno, nema racionalnog objašnjenja zašto se podižu tri odvojene optužnice pred dva suda za isti zločin. Logiku i bh pravosuđe je očito, teško povezati.

(zurnal.info)