Nismo jedini koji nastojimo razumjeti kakav je bio puč u Turskoj, tko je stajao iza njega, je li bio autentičan ili se radilo o ‘false flag’ operaciji te koji su motivi stajali iza pučista. Mnogi su uvjereni da je puč inscenirao sam turski predsjednik Erdogan. Međutim, Ahmet Insel, koji je predavao i na Sorbonnei u Parizu, gdje je doktorirao, a koji je sveučilišni profesor u Istanbulu i kolumnist te je do prije neki dan bio stalan gost svih frankofonskih televizija, smatra da se ovaj udar jako razlikuje od prošlih
Ahmet Insel kaže da su udari 1960., 1971. i 1980. izvedeni na nalog Vrhovnog stožera turske vojske koji je djelovao sukladno Ustavu, nakon svoje, točne ili netočne, procjene da je ugrožena sekularna republika.
Ali ovaj put ‘frapantni su diletantizam i improvizacija kojom je puč izveden, a i to da je malen broj časnika bio upleten. Ranije bi pučisti preuzeli civilnu vlast, maknuli premijera, predsjednika, predsjednika parlamenta – a ovaj put uhapsili su vlastitog vrhovnog zapovjednika i neke generale. To je, zapravo, bio udar unutar vojske i zato je i propao. Također, Erdogan je imao priliku pobjeći. Amaterizam se vidi i u tome da su zauzeli državnu televiziju, a zaboravili su na satelitske kanale i velik broj društvenih mreža’, rekao je Ahmet Insel za Le Monde.
Pučisti nisu pridobili ni Erdoganove neprijatelje
Pučisti su se u proglasu obratili onom dijelu javnosti koji je sve nezadovoljniji Erdoganom. Točno je da Erdogan oko sebe ima širok bedem pristalica, uglavnom vrlo nazadnjačkih vjernika i nacionalista. Ali to se nimalo ne sviđa velikom broju drugih Turaka, dakle onih koji bi bili sretni da netko umjereniji vodi zemlju.
‘No čak ni među njima pučisti nisu uspjeli izgraditi i dobiti podršku. U korist pučista, u ime te grupe časnika, nitko nije izašao na ulice, i to usprkos tome što Turci jako cijene svoju vojsku. Ljudi su shvatili da ne stoji cijela vojska iza puča’, rekao je Insel, također utjecajni politički komentator lista Cumhuryet. Prije mjesec dana Erdogan je osobno poludio na glavnog urednika i urednika tog dnevnog lista i dao ih – osobno – uhapsiti zbog terorizma.
Erdogan inače novinare koji mu nisu po volji optužuje da su teroristi jer to povlači i najveće zatvorske kazne.
Vratimo se profesoru Inselu. On odbacuje tezu da je puč organizirao samo predsjednik Erdogan:
‘Da je Erdogan znao za puč, spriječio bi ga unaprijed, pohapsio one koje želi i ne bi riskirao dalje.’
Puč ne ide Erdoganu u prilog. Sve je mogao izvesti uz manje štete…
Insel kaže da je razlog taj da je Turska ionako jako potresena ISIL-ovim terorizmom s jedne strane i sve češćim sukobima s Kurdima, odnosno njihovom strankom PPK i gerilom na jugoistoku zemlje. Inflacija opet prijeti turskoj liri i šteta koja je nastala nakon puča vidljiva je i u Istanbulu i Ankari. Ljudi su jako zabrinuti, a Turska je zemlja kojom se šire teorije zavjere.
Ovo ne ide u prilog Erdoganu jer se ljudi nerviraju i zbog međunarodne reakcije. Sve je to mogao napraviti jednako, ali uz manje štete, zaključio je Ahmet Insel javljajući se u francuskim medijima.
Paralelno, Rusi su preko arapskih medija pustili informaciju da je turski predsjednik znao da se sprema puč.
Wikileaks je pak imao na raspolaganju velik broj osjetljive elektroničke prepiske koju su dobili tjedan dana prije vojnog udara, ali su odgodili objavljivanje jer su htjeli prevesti, razumjeti ono što ima u tih skoro 300 tisuća e-mailova koji pokrivaju razdoblje iz ove i prošle godine.
Krivac za puč nije ni Erdoganov neprijatelj Gulen
Što se tiče službene turske teze da je puč organizirao Fetullah Gulen, ne čini se da je tako. Ahmet Insel nedavno je spomenuo ‘konglomerat nezadovoljnika’, a to mišljenje prevladava i među nezavisnim turkolozima.
Zašto je Erdogan tako jako protiv Gulena kad ga je sam ugradio u tursku državu?
Kad je AK Partis 2003. pobijedila na izborima, Tayyip Erdogan promovirao je Gulenove ljude u državne strukture i vojsku, baš zato da mu gulenisti spriječe neželjene akcije turske vojske i eventualni puč dok on provodi svoju viziju preobrazbe zemlje. Naime, vojska je od 1960. godine čak četiri puta rušila demokratski izabranu vlast – za to je mandat davao i Ustav – pa je Erdogan, tim više jer je tradicionalnoj vjeri htio dati prominentnije mjesto, što brže htio konsolidirati vlast.
Ali tako je u strukturu koju je želio imati pod kontrolom uveo svog konkurenta. Određeno nezadovoljstvo smjerom koji ide država raslo je i gulenističkom pokretu skloni suci pokrenuli su 2013. godine seriju antikorupcijskih procesa. Optužnice su bile podignute i protiv visokih dužnosnika Erdoganove AK Partis. To je bio kraj bilo kakve suradnje i početak nepremostivog razdora između Erdogana i Gulena.
Razjaren zbog antikorupcijskih procesa
Pri tome, demokratski, sekularni, urbani dio turskog društva podržavao je antikorupcijske procese, što je dodatno razjarilo Erdogana koji ih ni prije nije dobro podnosio. Za Erdogana su sada svi koji se s njim ne slažu gulenisti. Doduše, tko zna kakve su pragmatične koalicije na terenu formirane među onima koji misle da Erdogan više nije dobro rješenje, a ne misle da na izborima mogu pobijediti AK Partis.
Do sada vlast je uhapsila 2745 sudaca od 14 tisuća, koliko ih ukupno ima, deset članova Državnog vijeća, oko 7000 vojnih časnika, trećinu od 358 generala i admirala. Vođe udara bili su vjerojatno Akin Ozturk i pravni savjetnik Vrhovnog stožera turske vojske Muharrem Kose. Vlast ih je optužila da su se povezali s Fetullaom Gulenom.
Uhićeni su čak i kadeti vojne akademije u Canakkaleu, šefovi vojnih baza u Ankari i Izmiru te pješadijski zapovjednici.
Prema vijestima iz Turske, sada očišćeni i pročišćeni pravosudni aparat priprema optužnice protiv onih koji su u velikim antikorupcijskim procesima 2013. svjedočili protiv Erdoganovih ljudi.