Govorili su da se povijest ne ponavlja. Ali, eto, opet Dayton.
Opet Hrvatska u Daytonu, ovaj put ne kao jamac, ni pregovarač, ni korektiv, već – kako to vole reći briselski salonski sokolovi – “konstruktivni sudionik”.
Piše: Nikola Zirdum
A kad te Washington i Bruxelles nazovu konstruktivnim, znaj – odlučivat će drugi, a ti ćeš to potpisati s osmijehom. I nazvati to uspjehom.
U Dayton su ovaj put otišli Plenković i Grlić Radman.
I kako javljaju agencije, vratili se s diplomom korektnosti.
Izrazili su “podršku Daytonu” i “jednakopravnosti konstitutivnih naroda”.
Nisu rekli kome, kako, ni pod kojim uvjetima.
Nisu ni morali. Jer nisu ni pitali.
U tom istom Daytonu, prije točno 30 godina, stajao je predsjednik koji je znao što znači rat, ali i što znači mir.
Franjo Tuđman je u Dayton donio uvjet, a ne samo delegaciju.
Donio je kartu, a ne čokoladu.
Donio je viziju, a ne “usuglašenu retoriku s europskim partnerima”.
I rekao:
“Mi ne idemo u Dayton da slušamo, nego da postavimo.”
Tko danas postavlja?
Danas postavlja Schmidt.
Postavlja američki veleposlanik.
Postavlja Eskobar.
Postavlja i Konaković, kad ga puste iz sobe.
Postavljaju svi – osim onih koji nose narod na popisu i križ na čelu.
A hrvatski predstavnik? On se smije, slika i objavljuje tweet.
I kad govori o BiH – pazi da ne uvrijedi ni Bakira, ni Christiana, ni Bruxelles, ni Berlin, ni Sarajevski avaz.
A kad govori o Hrvatima u BiH – pazi da ne bude previše jasan.
Da ne ispadne radikalan.
Da ne povrijedi osjećaje Schmidtove štake.
Što bi Tuđman rekao?
Rekao bi:
“Gospodo, mir nije odsustvo rata. Mir je prisutnost pravde.”
A pravde nema kad jedan narod bira drugome predsjednika.
Pravde nema kad Hrvati u BiH nemaju kanal, ni agenciju, ni entitet, ni alat.
A vi danas slavite trideset godina Daytonskog sporazuma –
a niste u stanju reći da je Dayton poražen.
Ne zato što je bio loš –
nego zato što su njegovi egzekutori postali cirkularna pošta međunarodnog licemjerja.
I što sad?
Sad čekamo novi Dayton.
I umjesto da ga postavimo – čekamo da nas pozovu.
Umjesto da nacrtamo kartu – čekamo da se ne uvrijedi Sarajevo.
Umjesto da zatražimo hrvatski entitet – plašimo se naslova u Guardianu.
Umjesto da budemo Tuđman – igramo Sanadera.
I dok Schmidt poteže Bonske ovlasti kao mađioničar koji više ne zna ni tko gleda, a tko plješće, dotle hrvatska država, koja ima sve – i pare, i članstvo, i zastave, ne smije reći naglas:
“Ovo nije Dayton koji smo potpisali. Ovo je izvrnuta verzija.”
A kad se istina više ne smije reći –
onda ti i Dayton i pravda i EU i NATO vise o tankoj niti – a ta nit je jezik.
A kad ni jezik više nije tvoj – onda nisi ni narod, nego broj.
Zato zapamtite ovu rečenicu, jer više nitko u Vladi to neće izgovoriti:
“Mi ne idemo u Dayton da slušamo, nego da postavimo.”
Neka ostane kao epitaf jedne propuštene šanse.
Tagovi: Dayton, Franjo Tuđman, Plenković, Schmidt, hrvatska politika u BiH, konstitutivnost, entitet Hrvata, hrvatska šutnja, Zirdum kolumna, međunarodni pritisak, hrvatska pozicija, Dayton 30 godina, Tuđman vs Plenković, Washingtonski sporazum, ne dolazimo slušati, dolazimo postaviti, hrvatski nacionalni interes
wpDiscuz
