Published On: Pet, tra 16th, 2021

Trusina, neispričana priča

Mnogo je godina prošlo od onih ratnih devedesetih, a ja se i danas sjetim diskretnog, a sugestivnog,  savjeta moga pokojnog punca Tome Drlje početkom rata:

“Šta god da se dogodi živ ne padaj u ruke dušmanu”

To je bio savjet čovjeka koji zna o čemu priča. Savjet starog iskusnog ratnika. To ja tek danas shvaćam.  Znam iz osobnog iskustva. A njegovo osobno iskustvo je iz drugog svjetskog rata (i nakon rata) u kome je kao siroče (rođen je 1926g) bez oca i majke  prošao put smrti od Bleiburga do Crne Gore. 

Nekim čudom je, po njegovom kazivanju,  preživio masakr negdje kod Maribora da bi kao  “neprijatelj” naroda radio teške, teške fizičke poslove uglavnom u tunelima kao zarobljenik koga su kasnije uključili u tada novoosnovano preduzeće ŽEGRAP. 

U tom Žegrapu je dočekao i mirovinu osmdesetih godina.

Sjetim se kako je često, tih ratnih godina na leđima iz Buturović Polja u Trusinu nosio doma vreće brašna, šećera. soli .. , a na našu primjedbu samo bi rekao:  “Ne znate vi djeco što je glad”.

A onda je došla devedeset treća. Ratni sukobi su se približavali Trusini.  U svojoj staroj kući  u kojoj je dnevna soba (nekad ranije je tu bilo ognjište) osim ulaznih vrata imala i izlaz na drugu stranu kuće.  Ispred tog stražnjeg izlaza koji se nikad nije koristio, a unutar dnevnog boravka, bio je trosjed, kauč.

Dva ili tri dana prije napada muslimanskih snaga na selo, moj punac Tomo odmiče trosjed deblokira stražnja vrata, zlu ne trebalo.

I trebalo je!

Šesnaestog travnja devedeset treće u ranu zoru zagmilo je oko Trusine. Sveopći napad muslimanskih snaga.

Allah u egber- čulo se između zaglušujućih rafala.

Stari iskusni bivši vojnik reagira vojnički:

“Bježi Nikola” otvorivši stražnja vrata kuće.

Nikola je Tomin sin brat moje supruge Mare pripadnik HVO-a koji se zatekao u kući na pauzi između straža na položajima iznad sela.

U istom trenutku moj punac Tomo Drljo nije bježao , potpuno svjestan posljedica, a da bi na sebe skrenuo pažnju i Nikoli omogućio bijeg, izlazi na prednja vrata kuće uz glasni povik:

Šta je! Šta hoćete!

To su bile posljednje riječi starog veterana Tome Drlje (ovo ponavljam  uz duboko poštovanje) prije nego je pokošen rafalima doslovno na pragu svoje kuće. Poginuo je ali je uspio. Uspio je spasiti sina.

Tog kobnog 16. 04 93. dok nastojim iz Kostajnice u kojoj sam se zatekao doći do Trusine, gazeći i plivajući preko Neretvice i zaljeva u jezero, jer su zarobili žene i djecu i javili radio vezom da  ako se muževi i očevi ne predaju da će im djecu pobiti. 

A moji su tamo. Moja supruga Mara i naše dvije kćeri Vedrana i Mirjana.

Kroz glavu mi prolazi uz luđačko lupanje srca, onaj Tomin savjet (nikad živ dušmanu u ruke), a ja sam evo pošao predati se i nadati se da će me SAMO strijeljati.

Srećom i zhvaljujući Božjem proviđenju i mojoj Mari (koja im je na pitanje gdje ti je muž rekla:” On je se predo“) nije bilo potrebe za predajom jer su već strijeljali one koji su se iz istog razloga predali.

Sve ove godine sam se pitao kako to da moj punac Tomo Drljo nema nikakvo priznanje za ovaj  herojski čin.

Pitam se da je neki američki ili francuski veteran učinio nešto slično bi li bio zanemaren? 

Moja punica pokojna Ruža Drljo, Tomina supruga, mislim da je jedina udovica koja  nakon pogibije muža nije dobila nikakvu mirovinu, za razliku od svih ostalih udovica.

Što je razlog tome? Je li možda činjenica da je kao osamnaestogodišnjak (rođ. 1926.g)  u vihoru 2. svjetskog rata regrutiran u poraženu vojsku? Što ima taj rat i tragedija koju je prošao s njegovom pogibijom i herojstvom u ovom ratu?  Čak nije mogla ostvariti ni onu civilnu Tominu mirovinu, jer je sjedište te firme ŽEGRAP bilo u Beogradu tada SRJ.

Umrla je kao prognanica u Čapljini 2007. g. bez ikakvih primanja, ali je do smrti bila (inače trećeredica) žena od koje se moglo učiti – dostojanstvo.

Razne udruge, valjda zaokupljene sobom i svojim osobnim statusom, nisu potakle makar financiranje spomenika kao što su učinile ostalim poginulim braniteljima.

Zašto ovo pišem?

Pa zato da njegovim, mojim, našim unucima prenesem najdublje poštovanje prema njihovom djedu, pradjedu, službeno nepriznatom ali istinskom, pravom hrvatskom branitelju Tomi Drlji.

autor: Tadija Delinac