Teddy Roosevelt nije imao Twitter. Imao je konja, karizmu i kanal.
Donald Trump nema konja, ali ima helikopter, karizmu i – ponovno – kanal.
Između te dvojice američkih predsjednika stoji više od stoljeća, ali i jedan most: Panamski kanal.
Ne kao vodeni put, nego kao simbol američke odlučnosti, imperijalne samosvijesti i političke volje.
Roosevelt je bio prvi predsjednik SAD-a koji je, za vrijeme mandata, napustio američko tlo. Godina je 1906.
Kanal se još nije dovršavao, radnici umiru od malarije, Kongres je skeptičan.
Teddy odlazi u Panamu, oblači panama šešir, penje se na bager i poručuje svijetu:
“Mi to možemo. Mi to moramo.”
Trump ne nosi šešir, on ga prodaje. Ali poantu razumije.
Kad njegov ministar obrane Pete Hegseth izgovori: “Preuzet ćemo nazad Panamski kanal od kineskog utjecaja”, to je taj isti Rooseveltov bager – digitalno reinkarniran.
Trump, poput Roosevelta, shvaća da je Panama granica, ali i pozornica.
Mjesto gdje Amerika ne brani teritorij, nego identitet.
Mjesto gdje se američka moć ne projektira tenkovima, nego prisutnošću.
Tamo gdje Roosevelt sjedi na stroju, Trump sjedi na simbolici.
U oba slučaja imamo muškarce koji vjeruju u veličinu. Ne osobnu, nego državnu.
I nije to veličina izražena retoričkom finoćom, niti diplomatskim balansima.
To je veličina izražena kroz čin odlučnosti, često teatralan, ali nikad besmislen.
Panamski kanal nije samo američki inženjerski podvig.
To je civilizacijski koncept – presijecanje kopna da bi se spojili oceani.
To je metafora američke politike – brutalna, učinkovita, nestrpljiva.
Roosevelt je napravio zemljopisni prečac.
Trump pokušava napraviti povijesni zaokret – vratiti Americi ono što ona vjeruje da je njeno, čak i kada to više nije.
Zato Trump razumije Roosevelta.
I zato Panama ponovno postaje ključna točka američke introspekcije.
Kanal, koji je nekad povezivao svjetove, danas povezuje simboliku prošle moći i ambiciju buduće dominacije.
Jer, kako bi to rekao Teddy – da je imao Twitter:
“Amerika ne pita treba li. Amerika napravi pa objasni.”
I što to, zapravo, pravi Trump?
Pravi novu Ameriku. Great Ameriku.
Ali ne onu s istim granicama i istim pravilima. Ne onu koja se boji kritika, pazi na semantiku i stidljivo pregovara s vremenom koje dolazi.
Trump gradi SuperSupraDržavu – entitet koji više ne poznaje geografiju kao ograničenje, ni povijest kao uteg.
Panama u toj slici nije egzotična točka na karti, nego politički temelj nove južne granice Amerike.
Kao što je Roosevelt jednom povezao oceane, Trump sada povezuje civilizacijske silnice – kapital, sigurnost, infrastrukturu i identitet.
U toj budućnosti:
-
Meksiko i Kanada više neće biti susjedi. Bit će regije.
-
Europa više neće biti saveznik. Bit će korisnik.
-
Svijet više neće imati centar. Centar će biti gdje god Amerika sleti – helikopterom, kontejnerom ili kriptom.
Trump ne gradi zid. Trump gradi kontinent.
I kad završi, zid će postojati, ali ne prema Meksiku – nego prema kaosu i slabosti, prema onima koji ne razumiju da vrijeme liberalnog dekadentnog svijeta završava.
Jer ono što Trump danas radi s Panamom, sutra će raditi s orbitom.
“The sky is the limit”, rekli bi stari Hercegovci, friško istovareni na istočne američke obale.
Ali ne ovo nebo. Ne troposfera. Ne plavi balon nad glavom.
Nebo koje dolazi je informacijsko, energetsko, orbitalno i ideološko.
Trump ne gleda u oblake. Gleda u prostor između satelita. Tamo gdje su podaci, valute i moć.
I zato Panama nije kraj. Ona je početak.
Most, kanal, crta na karti koja više neće dijeliti kontinente, nego definirati epohe.
EZ l POSKOK
wpDiscuz
