Zlatko Lagumdžija, bivši lider SDP-a i dugogodišnji politički akter u BiH, tijekom tri desetljeća političkog djelovanja provodio je strategiju koja se pod krinkom “građanske države” zapravo temeljila na razgradnji konstitutivnosti naroda – osobito Hrvata i Srba. Kroz svoje ključne funkcije, uključujući premijersku poziciju, ministarstvo vanjskih poslova i diplomatsku ulogu pri UN-u, promovirao je model “jedan čovjek – jedan glas” koji pogoduje bošnjačkoj većini.
Ova politika, prema autorima analize, predstavlja oblik strukturnog političkog nasilja: ne nasilje oružjem, nego promjenama zakona i institucija koje potkopavaju prava drugih naroda. Primjeri uključuju podržavanje kandidature Željka Komšića (izabranog bošnjačkim glasovima), zagovaranje ukidanja etničkih kvota i centralizaciju državne moći.
Kroz četiri ključna teorijska okvira – Galtungovo strukturno nasilje, Gramscijevu hegemoniju, Lijphartov model konsocijacije i Foucaultovu diskurzivnu moć – autori prikazuju kako se građanski diskurs koristi za prikrivanje političkog projekta u kojem dominira jedan narod.
Lagumdžija je, tvrdi se, koristio međunarodne inicijative poput britansko-njemačke agende i presudu Sejdić–Finci kao izliku za reforme koje nisu bile usmjerene ka ravnoteži, nego prema slabljenju entiteta i nacionalnih prava.
Njegov angažman oko rezolucije o Srebrenici u UN-u tumači se kao vrhunac te strategije: dokument koji bi trebao služiti sjećanju na žrtve, koristi se – prema kritici – za učvršćivanje narativa o Bošnjacima kao jedinoj legitimnoj političkoj žrtvi, dok se Srbi kolektivno stigmatiziraju.
U zaključku, analiza ističe da je politika koju je vodio Lagumdžija duboko destabilizirala BiH. Umjesto građanske jednakosti, stvoreni su uvjeti za pseudograđanski model, gdje demokracija formalno postoji, ali u praksi osigurava političku premoć većinskog naroda. Autori zagovaraju povratak izvornim principima Dejtonskog sporazuma, koji je jamčio ravnopravnost i međunacionalni konsenzus kao temelj stabilnosti.
wpDiscuz
