Published On: Čet, tra. 25th, 2019

TRI NAJVEĆE REVIZIONISTIČKE LAŽI O JASENOVCU: O ustaškom logoru sve se zna, a teze naših mitomana pokazuju i koliko su licemjerni

Kada su se na današnji dan, izgleda ne tako davne 1945. probudili, shvatili su da više ne spavaju u logoraškim barakama, da nisu okruženi bodljikavom žicom i da neće morati strepiti hoće li preživjeti još jednu noć. Tog 23. travnja za 169 izmučenih muškaraca i žena započeo je novi život. Dan ranije uspjeli su pobjeći iz pakla koji se tih godina spustio na Zemlju i pojavljivao pod raznim imenima. Njihov pakao zvao se Jasenovac. Iako je 22. travnja u samoubilačku misiju bijega krenulo više stotina logoraša, za sve ostale osim spomenutih 169, sloboda će ostati nedosanjani san. Kao i za preko 80 tisuća nevinih ljudi koji su svoju “krivicu” stekli rođenjem i(li) krštenjem.

O logoru Jasenovac svjetski ugledni znanstvenici na temelju brojnih dokumenata i svjedočanstava napisali su knjige i stručne studije koje ne ostavljaju nimalo prostora za negiranje ili relativizaciju onoga što se tamo od 1941. do 1945. događalo. Potpuno je jasno tko su i iz kojeg razloga bili stradalnici, a tko počinitelji zločina.  Sve navedeno sugerira da kada je u pitanju način sjećanja, način komemoriranja i što je najvažnije način podučavanja o ovom mjestu, Hrvati ne bi trebali imati dileme. Kao npr. ni Nijemci kada ih pitate što misle o nacističkim logorima poput Auschwitza ili Treblinke.

Nažalost, realnost je upravo suprotna. Jasenovac je za Hrvate pojam koji izaziva prijepore, podjele i za današnje europske standarde neviđenu količinu povijesnog revizionizma. Svake godine u travnju povodom sjećanja na proboj logoraša već godinama se održava nekoliko odvojenih komemoracija. Ovom trendu pridružila se i hrvatska predsjednica kojoj toliko smeta postojanje više komemoracija da je odlučila organizirati još jednu, i to samo za sebe.

Revizionizam, kaži i konstrukcije

Od gotovo 3 tisuće osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj spomen područje Jasenovac prošle je godine posjetilo samo 15 školskih grupa. Po internetskim portalima se zaziva revizija sudskog postupka jednom od najzloglasnijih zapovjednika logora Dinku Šakiću, a po hrvatskim gradovima i dalje postoje ulice s imenom Mile Budaka, čovjeka koji je potpisao rasne zakone na temelju kojih su ljudi odvođeni u Jasenovac.

Tih dana u travnju posebno, ali i svih ostalih tijekom godine, hrvatski revizionisti koji negiraju genocid i holokaust počinjen u Jasenovcu umjesto pred pravosudnim organima, kao što bi to bio slučaj u svakoj normalnoj zemlji, svoje laži i konstrukcije iznose na javnim tribinama i u televizijskim emisijama. Što ti kvazi-povjesničari, ali i brojni intelektualci, političari, svećenici najčešće ističu kao problematično kada je u pitanju jasenovački logor?

Prvo, da je logor postojao i nakon rata, i da su masovne egzekucije jedino i činjene upravo u tom poslijeratnom periodu. Naravno, pogađate, stradalnici su uglavnom bili “hrvatski vojnici” (čitaj: ustaše). Kratko i jasno, radi se o zlonamjernoj izmišljotini. Obračun sa zarobljenim ustašama, simpatizerima NDH i onima koje se takvima doživljavalo nije sporan, događao se diljem Jugoslavije, često na vrlo svirep način. Ali, ne i u logoru kojeg su nakon 1945. vodili komunisti, jer isti nije postojao.

Dokumenti o ‘poslijeratnom logoru’ ne postoje

Uostalom, jeste li ikad vidjeli u javnosti dokumente koji bi potvrdili postojanje poslijeratnog logora? Naravno da niste. Kao što niste vidjeli niti jedan dokaz da je pozdrav “Za dom – Spremni” ikad itko u hrvatskoj povijesti koristio prije ustaša. Međutim, s obzirom da u današnjem društvu svatko ima pravo na svoj stav, pa makar se on ne temeljio na dokazima i činjenicama, i ova “teza” je dobila pravo javnosti.

Drugo “sporno” mjesto je karakter logora, ili kako sugerira jedna od novijih knjiga na tu temu, Jasenovac je bio radni logor. Kratko i jasno, nije. Da, zatočenici su u logoru i radili, ali za društvo beznačajne poslove. Većina je radila isključivo za potrebe samog logora. Ono što je najvažnije, rad je dobrim dijelom bio sredstvo torture, i velik broj logoraša umro je upravo od iscrpljenosti uzrokovane teškim radom.

Ako pred očima imate neki američki film u kojem zatvorenici tijekom izdržavanja kazne odlaze graditi prugu, a nakon isteka kazne izlaze na slobodu i postaju ravnopravni građani, takav scenarij kada bi se snimao film o Jasenovcu, odgovarao bi istini koliko i povijesna utemeljenost Igre prijestolja.

Mitovi o brojkama

Treći, možda i najomiljeniji “argument” kojim se ruši “mit” o Jasenovcu odnosi se na broj žrtava u logoru. Uz hrvatske revizioniste koji tu brojku umanjuju i ponekad svode na par stotina, srpski ju dižu na 700 tisuća pa čak i 1 milijun. Ova diskrepancija ne čudi, jer ni jedne ni druge ne zanima ozbiljan znanstveno-istraživački pristup nego isključivo obrana nacionalnih interesa, na način kako oni te interese doživljavaju.

Svi ozbiljni stručnjaci koji se bave ovom temom, uključujući i one iz Hrvatske i Srbije, odavno su odbacili zlonamjerna umanjivanja i preuveličavanja, i slažu se da je u Jasenovcu ubijeno između 80 i 100 tisuća ljudi. Najviše Srba, a zatim Roma i Židova. Uostalom, za razliku od današnjih apologeta ustaštva, sami ustaški zapovjednici logoraLjubo Miloš i bivši franjevac Miroslav Filipović poslije rata nisu poricali da su u Jasenovcu ubijeni deseci tisuća ljudi.

Nažalost, do točne brojke nikad nećemo doći iz više razloga. Jedan je taj što ustaše (za razliku od nacista) nisu vodile preciznu evidenciju o broju logoraša, drugi zato što je velik broj tijela ubijenih pobacan u rijeku Savu, a dio zapaljen u tzv. Pićilijevim pećima ili na otvorenim lomačama, a treći što su današnji ostaci vjerojatno u takvom stanju da ne bi bili od prevelike pomoći u utvrđivanju točne brojke.

Licemjeran odnos dijela javnosti

Ovaj posljednji “argument” možda na najbolji način i ukazuje na licemjeran odnos dijela hrvatske javnosti prema Jasenovcu i njegovim žrtvama. Svakog 18. studenog u Vukovaru, gradu koji je postao simbolom hrvatskog otpora i žrtve, okupi se preko 50 tisuća ljudi kako bi izrazili svoju sućut i zahvalnost prema otprilike tri tisuće ubijenih vojnika i civila. Iako Hrvatska nema službenu brojku stradalih ta činjenica nikoga u koloni sjećanja ne zamara, niti je razlogom nečijeg (ne)dolaska u Vukovar.

Iz toga proizlazi moj savjet svima onima koji u “prenapuhanim” i neusklađenim brojkama traže opravdanje da ne dođu izraziti poštovanje prema žrtvama logora u Jasenovcu. Neka jednostavno umjesto 83 zamisle da je od 1941. do 1945. uz obalu rijeke Save ubijeno “samo” tri tisuće nevinih civila. I dođu im se iskreno i dostojanstveno pokloniti, kao što to čine na ušću Vuke u Dunav.

Onima za koje je neusklađenost brojki oduvijek samo izgovor, a pravi razlog negiranja i omalovažavanja isključivo etnički sastav ubijenih, mislim da ne bi pomogao nikakav savjet povjesničara. Njima bi ipak preporučio da se za pomoć obrate nekoj drugoj struci.

Hrvoje Klasić l net.hr