Published On: Čet, sij. 31st, 2019

Tri mita o Venezueli

Kriza u Venezueli je razlog za veliki broj komentara blogera, stručnjaka i običnih građana. Nažalost, brojne tvrdnje ove vojske “Latinoamerikanaca”, od kojih su neki prvi put otkrili postojanje ove udaljene države, svjedoče da o životu ljudi Venezuele prosuđuju na temelju vrlo pristranih informacija svjetskih medija. Međutim, to su vijesti gotovo uvijek iskrivljene, često nisu istinite i ne daju stvarnu sliku procesa koji se odvijaju u ovoj zemlji, njihovih uzroka i stvarnih posljedica, kako za Venezuelu tako i za globalnu politiku. Pogledajmo tri najčešće ponavljana mita o venezuelanskoj politici, koji su nametnuti od medija i preplavili su blogosferu.

Mit prvi – Nicolas Maduro je diktator koji je potisnuo građanske slobode Venezuele

Tijekom cijelog predsjedanja Huga Chaveza i Nicolasa Madura vlasti nisu učinile niti jedan ozbiljan pokušaj da se stvarno slome političke opoziciju. Predstavnici oporbenih stranaka su zadržali svoj utjecaj, osobito na regionalnoj razini, što je moguće zbog federalne strukture Venezuele koja svojim državama daje široka prava lokalne samouprave. Antikomunistički političari su bili stalno prisutni u Narodnoj skupštini, bili su na položaju gradonačelnika Caracasa i bili su upravitelji raznih država, uključujući i strateški važnu državu Zuliju, koja je središte nacionalne proizvodnje nafte. U tom svojstvu, čak su kontrolirali općinsku policiju koja je nije bila odana Chavezu ili Maduru.

Protivnici Chaveza zauzimaju visoke položaje. Guverneri država, gradonačelnici, članovi zakonodavnih tijela, suci i šefovi policije mogu značajno otežati sukob u ovoj zemlji”, izvijestila je čak i katarska Al-Jazeera.

Većina utjecajnih medija je godinama pod kontrolom oporbe, kao i veliki dio privatnog sektora. Predstavnici venezuelanske elite, “antichavisti”, uvijek su održavali široku mrežu svojih stranačkih organizacija i imali su svoje oružane strukture koje su napadale i čak ubijale “chaviste” tijekom uličnih skupova.

“Prema izvješću kojeg je objavio ICG, velika većina žrtava političkog nasilja od 1999. godine su bile pristaše Chaveza. Stotine seljaka, kao što je Hermes Escalon, ubijeno je samo zbog pokušaja provedbe politika koje su bile prioritet Chávezove vladu i koje su dovele do neovisnosti zemlje od uvoza hrane iz inozemstva. Činjenica da su bogati zemljoposjednici mogli nekažnjeno ubiti stotine “chavista” mnogo govori o moći bogatih u ovoj zemlji i njihovoj sposobnosti da pribjegavaju nasilnim mjerama”, priopćila je Al-Jazeera.

Čak i nakon što je venecuelanski Ustavni sud ukinuo parlament zbog grubih kršenja Ustava Bolivarske Republike, vlasti su odbile provesti masovna uhićenja i maltretiranje oporbenih zastupnika, koji su nastavili održavati svoje sastanke, prikazujući se kao alternativna vlasti u zemlji. Na demokratskim predsjedničkim izborima, na kojima je oporba odbila glasati i imenovati svog kandidata, uglavnom zbog činjenice da se nije mogla usuglasiti oko osobe koja bi ih zastupala na nacionalnoj razini, pobijedio je aktualni predsjednik.

Prema tome, venezuelanski “režim” izgleda vrlo liberalno, čak u usporedbi s brojnim zemljama koje se smatraju “liberalnima” i “demokratskima”. U usporedbi s Ukrajinom, gdje je opozicija potpuno isključena iz stvarne politike, Venezuela je raj za političare bilo koje provenijencije.

Mit drugi – U Venezueli je u tijeku “revolucija” koji će svrgnuti Mamdurov “režim”

Prema svojim razmjerima, nedavni prosvjedi oporbe u Venezueli nisu bili ništa veći od masovnih okupljanja potpore Nicolasu Maduru, koja se redovito održavaju u Caracasu i drugim gradovima zemlje, što samo po sebi ukazuje na visoku razinu demokratskih prava i sloboda.

Tijekom prošle godine su se odvijale tisuće okupljanja protiv uličnog nasilja,  dok su akcije protiv Madura, koje su organizirane 2014. i 2017. godine, bile raširenije i popraćene nasilnim sukobima koji su doveli do žrtava među pristašama i protivnicima vlade.

Međutim, ovaj dugoročni sukob bio je izvan vidokruga medija, koji jedva da su pratili situaciju u Venezueli, ako se tamo događalo bilo što bi išlo u prilog vladi. Ali sada, kada zapadni mediji najnovije opozicijske skupove pokušavaju predstaviti kao neviđeni “narodni ustanak”, govori se o potrebi “svrgavanja režima”.

Zapravo, vlada Madura nastavlja kontrolirati državnu vlast, a malo poznati političar Juan Guaidó, koji je diplomirao na Sveučilištu George Washington, gdje je tečaj pohađao i Mihail Saakašvili i mnogi drugi njemu slični, predstavnik je stranke otvoreno ovisne o Sjedinjenim Državama. Juan Guaidó, koji se proglasio privremenim predsjednikom zemlje, trenutno se skriva u kolumbijskom veleposlanstvu.

Drugim riječima, imamo imitaciju “revolucije” i cijeli se svijet pokušava uvjeriti da su događaji u Caracasu nešto poput ukrajinskog Maidana, što i jesu, ali samo u smislu američke i europske podrške.

Temeljna razlika od prethodnih epizoda političke krize je što su Guaidóa za predsjednika priznali američki predsjednik Donald Trump, kao i predsjednici Kolumbije, Brazila i Argentine i drugi, sve politički sateliti Washingtona.

To potvrđuje prijetnju oružane američke invazije na Venezuelu. Oporba, koja je pokušala izvršiti državni udar protiv Chaveza i Madura dvadesetak puta, apsolutni je svjetski rekorder u tim pokušajima u XXI stoljeću. Ovi pokušaji očito ne mogu okrenuti plimu u svoju korist i pod tim uvjetima nije nemoguće kladiti se na otvorenu vanjsku agresiju, zajedno sa sve oštrijim sankcijama protiv ove zemlje.

Mit treći – Nicolas Maduro nema narodnu podršku i samo računa na Kubu, Kinu i Rusiju

Venezuela

Impresivna vitalnost “chavističke” vlasti, koja, unatoč svemu, već dvadeset godina drži vlast u zemlji, posljedica je činjenice da se oslanja na potporu značajnog dijela Venezuele. Nicolas Maduro se, na primjer, razlikuje od bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča ne samo u ideološkom smislu, jer ima pristaše koji su se spremni boriti za njega, a na teritoriju zemlje nema stranih trupa. Čak i kritizirajući sadašnju vladu  za korupciju i katastrofalne propuste u njezinoj ekonomskoj politici, milijuni ljudi ne žele pobjedu ovakve opozicije, koju ne smatraju prihvatljivom alternativom postojećoj vladi.

Činjenica je da državni udar prijeti onima koji pod Chavezom su dobili besplatno obrazovanje i zdravstvena zaštita, što je prije bilo nedostupno većini stanovništva i siromašnima, kao i brojne pogodnosti, uključujući mogućnost dobivanja socijalnog stana, što je omogućilo mnogim ljudima da se iz sirotinjskih četvrti Caracasa presele u uređene blokove novih stambenih četvrti u glavnom gradu, ali i svim većim gradovima diljem zemlje. Mnogi strani posjetitelji su se osobno uvjerili u  kvalitetu ovih novih stanova, izgrađenih u okviru projekta Gran Misión Vivienda.

Cilj Chaveza je bio izgradnja tisuće novih stambenih jedinica za siromašne. Program je bio razviti ugodne i integrirane stambene zone u kojima je dostupan cijeli niz socijalnih usluga, od obrazovanja do zdravstvene skrbi. Venezuelanski El Universal piše kako je Chávez 2006. obećao da će izgraditi 150 000 kuća. U prvoj polovici godine ispunio je 24% cilja i izgrađeno je 35 000 kuća i stanova. Venezuelanska vlada je 2013. dovršila gotovo 50% planiranih domova, a 2014. godine je izgrađeno 70% obećanih domova, a onda se prešlo na novi plan kojem je cilj trajno zbrinjavanje siromašnih, oslanjajući se na godišnje ciljeve zbog olakšavanja pravodobne izgradnje. Nakon strmoglavog pada cijena nafte je predviđeni broj stambenih jedinica godišnje smanjen, ali projekt nije ukinut.

Važno je istaknuti kako mnogi u Venezueli nemaju simpatije prema Sjedinjenim Državama i nisu oduševljeni ciničnim uplitanjem u unutarnje poslove svoje domovine. Osim toga, dobro se sjećaju vremena kada je sadašnja opozicija bila na vlasti. Prije gotovo trideset godina, 27. veljače 1989. godine, u glavnom gradu Caracasu je izbio narodni ustanak. Stanovnici megalopolisa su se pobunili protiv naglog porasta cijena benzina, transporta, hrane i bitnih dobara, a već sljedećeg dana je desničarska neoliberalna vlada u siromašne četvrti poslala trupe koje su pucale u prosvjednike. Prema službenim podacima je u gušenju ustanka ubijeno 276 osoba, uključujući djecu i žene, a tadašnja ljevičarska oporba je objavila brojke i tvrdila da je vojska ubila više od 2000 Venezuelanaca.

U isto vrijeme, predsjednik Maduro se oslanja na potporu vojske u kojoj su “chavistički” osjećaji još uvijek prilično jaki, jer je, za razliku od zemalja kao što je Čile, osoblje oružanih snaga tradicionalno, a pod Chavezom posebno, regrutirano iz najsiromašnijih slojeva društva. Za vojni vrh Venezuele i srednji zapovjedni kadar je to predstavljalo uspon u društvu. Iako bi se praksu ovakvog ustroja oružanih snaga u demokraciji moglo osuditi, nažalost, kada imate situaciju stalnih pokušaja državnog udara, potpora vojnih krugova u velikoj mjeri postaje presudna. Da bi zaista maknuli Madura s vlasti, njegovi politički protivnici moraju ga neutralizirati vojnom intervencijom ili uz pomoć lokalne figure poput Augusta Pinocheta, koji će vojsku privući na svoju stranu. Guaidó tu ne može učiniti ništa, a ima li takvih generala i pukovnika u vojsci Venezuele, vidjet će se uskoro.

Pošalji ovaj članak prijateljima: