Published On: Sri, stu 16th, 2016

Trebaju li Hrvati Sarajevo moliti, ili se boriti za svoja prava?

Iako je obećao kako će Hrvatima omogućiti da, kroz implementaciju presude „Sejdić- Fnci“, po takozvanom Fileovom modelu, već na sljedećim izborima mogu izabrati svog člana Predsjedništva i „ništa više od toga“, bošnjački lider Bakir Izetbegović odustao je i od to malo sadake koju je, valjda, u trenutku slabosti mislio udijeliti.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Najprije je od Europske unije zatražio da provedba presude „Sejdić- Finci“ kojom bi se osiguralo i jamstvo da Hrvati mogu izabrati svog predstavnika u državni vrh ne bude „tvrd uvijet“ Bosni i Hercegovini za dobivanje statusa kandidata za članstvo u EU 2017.
Onda je, po povratku u Sarajevo, Bakir postavio mnoštvo „tvrdih (pred)uvijeta“ koje bi trebalo ispuniti da bi Bošnjaci odustali od ponovnog nametanja „Komšića“. Za onemogućavanje majorizacije Hrvata u izboru federalne izvršne vlasti on ne želi ni čuti. Elem, uz ranije (pred)uvijete; rješenje slučaja Stolac i Mostar, dodao je i nove; Intenzivirati reformski zamah, obnoviti u punom kapacitetu rad Parlamenta FBiH, pokrenuti intenzivnu izgradnju infrastrukture u Federaciji BiH i time dokazati da koalicija funkcionira”, pobrojao je Izetbegović listu svojih preduvjeta, koju, po potrebi može proširivati.
Zanimljivo je, pri tom, kako se ključ za rješavanje svega ili gotovo svega nabrojanog u rukama njegove stranke, koja može odlučivati o (ne)ispunjavanju preduvjeta za bar djelomično rješavanje hrvatskog pitanja. Ne treba sumnjati da Bakir svim srcem želi da Hrvati budu ravnopravan narod u F BiH i BiH, ali, što da radi, što bi Srbi rekli, kad nisu ispunjeni preduvjeti za to. Ako se i ispune, smislit će Bakir nove. I tako do sudnjega dana namjerava najmalobrojniji narod vući za nos.
Sarajevski odgovor na hrvatsku umilnost
Jučerašnja Izetbegovićeva izjava pred hrvatske političke predstavnike, stogga, stavlja ozbiljnu dvojbu. Trebaju li Izetbegovića moliti da im se smiluje i omogući, u najvećoj mjeri od visokog predstavnika Petritscha, oteta im prava, zajamčena Daytonskim i Washingtonskim sporazumom i dana Bošnjacima, ili se trebaju za njih boriti i izboriti?
Političkim i pravnim nasiljem takozvana međunarodna zajednica prije 16 godina, utjelovljena u visokom predstavniku Wolgagu Petritschu, gotovo je dekonstituirala Hrvate i omogućila političkom Sarajevu da se od tada do danas s njima igraju mačke i miša: jedan mandat ih majoriziraju, sljedeći dopuste da budu malo u vlasti; Oni traže ravnopravnost, Sarajevo odgovara masovnim uhićenjima i stavljanjem na listu ratnih zločinaca svih od reda časnike HVO-a; Kad Hrvati zaustte ravnopravnost, Sarajevo odgovara; To je „nastavak politike udruženog zločinačkog pokreta, „reinkarnacija zločinačke Herceg Bosne“, „podijela države“…pa se vi branite.
Što su hrvatski političari umilniji u zahtjevanju ravnopravnost, to ih političko Sarajevo smatrati perfidnijim i lukavijim u namjeri „provođenja udruženog zločinačkog podhavata“ i „podijeli države“.
Trebaju li hrvatski političari nastaviti s takvim pristupom, ili napraviti zaokret za 180 stupnjeva?
U povijesti nije poznat slučaj da je netko „isprosio“ prava za svoj narod. Za prava se treba boriti, a ne moliti.
Da bi ostvarili ili povratili suverenitet mnogi su narodi vodili krvave ratove, i ginuli za slobodu. Na sreću Hrvati u BiH, iako su im mnogi istrumenti vlasti uzeti iz ruku, još uvijek imaju dovoljno alata da Bakira i njemu slične prisile da im vrati oduzeto.
Tko ima bolje karte?
Imaju, primjerice, člana Predsjedništva BiH, koji, s pravom veta, može blokirati rad kolektivnog šefa držae, imaju predsjednika F BiH bez čijeg potpisa ni jedan zakon, usvojen u federalnom parlamentu, ne može stupiti na snagu, imaju ministre financija u Federaciji i državi, koji može zaustaviti sve financijske transakcije iz federalnog i državnog proračuna, imaju većinu u hrvatskim klubovima federalnog i državnog Doma naroda koja može paralizirati zakonodavnu aktivnost.
Imaju Hrvatsku, koja, kao članica EU ima mogućnost veta za dobivanje kandidatskog statusa BiH za članstvo u EU, ako je Bošnjacima upće stalo do EU, više od toga da politički potčine Hrvate i ovladaju, ako ne mogu cijelom BiH, onda bar većim entitetom. Imaju i snažnu hrvatsku diplomaciju koja je već pokazala kako može utjecati na politiku Bruxellesa prema Sarajevu, ali i kao članica NATO-a na promijenu politike Washingtona prema hrvatskom pitanju u BiH.
Koga ima Bakir i sarajevski hegemonisti. U Europskoj uniji? Nikoga. Istina, nisu ni oni bez saveznika. Imaju Teheran, na kojeg novi američki predsjednik Trump gleda kao na glavnog neprijatelja, Saudijsku Arabiju, koju se sumnjiči za financiranje Islamske države i terorista koji su napali Ameriku, Tursku koja se masovnim uhićenjima Erdoganovih protivnika, zatvaranjem medija i novinara te najavom uvođenja smrtne kazne sve više udaljava od Zapada.
Hrvatski političari, dakle, u rukama, imaju puno bolje karte, od bošnjačkih. Ne iskoriste li sadašnje međunarodne okolnosti i ne izbore li se, a ne izmole, za povratak suverenih prava Hrvata, u nastupajućoj godini, poslije će biti kasno. Povijest će ih pamtiti kao nesposobne smušenjake, nedostojne ukazanog im povjerenja naroda, a Hrvate u BiH kao narod koji nije ni zaslužio zvati se narodom./HMS/

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>