Published On: Čet, stu 18th, 2021

TRAGOM DŽAFEROVIĆEVIH NEGIRANJA ZLOČINA: Sjećanje na djevojčicu iz Sarajeva koju su pred majkom silovali, pa potom ubili mudžahedini

Više od dvije i po desetljeća su prošla kako su mudžahedini, muslimani s Bliskog istoka koji su došli u Bosnu da u ime Alaha ubijaju rišćane, silovali, pa ubili, devetogodišnju Mirjanu Dragičević iz Donje Bioče kod Ilijaša, ali za taj zločin još niko nije odgovarao.

Za to vrijeme Rada Dragičević, majka male Mirjane, uzalud čeka pravdu za svog majušnog anđela. I sama ubijena, ali osuđena da živi i svjedoči o ovom svirepom zločinu. Pred kojim ljudska pamet staje, nemoćna da shvati i objasni.

„Lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim ne mogu opisati. To se, brate moj rođeni, ne opisuje“, na početku našeg razgovora, lomeći prste na rukama, kaže Rada.

Duše opustošene od bola i pritisnute teretom stida što je još na ovom svijetu, što sluša cvrkut ptica i gleda cvijetno šarenilo Romanije, dok njena miljenica samuje u hladnom grobu:

„Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke užasa i slušam vrisak svoje Mirjane, ili kad povremeno zaboravim. Kad sam u sjećanjima, dođe mi da poludim od bola i kajanja. Grize me savjest što sam živa, što nisam otišla sa svojim djetetom. Izdala sam je. Hiljadu puta sam pomislila da prekratim ove muke, ali nisam imala snage da ostavim svoje drugo dijete, sina Janka. A, opet, kad zaboravim, jadan mi zaborav, onda me izjede kajanje, kako sam mogla da zaboravim. I živim tako, razapeta između dva bola, između dvije krivice, između dva kajanja. Živim, a kao da me nema. Moja duša bi sunce u kamen pretvorila, toliko je u njoj hladnoće i tuge.

Te prednovogodišnje zore, 28. prosinca 1992. godine, oko šest sati, usnule mještane Donje Bioče kod Ilijaša probudila je žestoka pucnjava. Kao da zemlja gori. Mirno planinsko seoce napala je po zlu čuvena Sedma muslimanska mudžahedinska brigada, njen Drugi bataljon. Bjelosvjetski ološ.
„Islamski ratnici“ , koje je miris prolivene kršćanske krvi u Bosnu domamio iz Irana, Afganistana, Arabije, Pakistana… i njihova domaća subraća po mržnji prema križu. Arapski i domaći mudžahedini.

Nije se nesrećna Rada Dragičević, koja je u kući svojih roditelja zanoćila zajedno sa majkom Milojkom Draškić, tetkom Lenkom Skočo, devetogodišnjom ćerkicom Mirjanom i tri godine starijim sinom Jankom, čestito ni razbudila, a meci su počeli da pucaju i po njihovom krovu.

„Rado, puca se, probudi djecu“, čula sam majčin glas.

Majka i tetka požurile su napolje.

Ubrzo su ih sasjekli rafali. Teško ranjene pale su na zemlju.

Majka je ponovo vikala: „Rado čuvaj djecu“. Jadna ja, nisam ih sačuvala.

Jedva da je Milojkin izbezumljeni glas utihnuo, a u kuću Dragičevića upala su trojica mudžahedina.

Baš kad je Rada krenula da je napusti i spasi svoju djecu.

„Odmah sam vidjela da su stranci, i prije nego što su progovorili“ sjeća se Rada tog zlojutra:

„Dvojica su me ščepala rukama, a treći je prošao pored mene. Uhvatio je Mirjanu. Srećom, samo nekoliko trenutaka ranije Janko, koji je imao 12 godina, je pobjegao u drugu sobu i sakrio se ispod kreveta“.

Očajna majka nemoćno je gledala kako životinja u ljudskom obličju, koja je došla iz nekog dalekog i tuđeg svijeta, kida komad po komad odjeće sa majušnog tijela njene, od straha izbezumljene djevojčice:

„Mirjana je gledala u mom pravcu, vrištala i zvala me u pomoć. Vikala je: ‘mama, mama…’

Pokušavala sam da se otmem, da pomognem mojoj duši, ali nisam mogla, držali su me.

Gledala sam kako je siluju, iživljavaju se. O Bože, kako se moje dijete mučilo“.

Dok se nad njenim majušnim tijelom iživljavalo prvo arapsko pašče, djevojčica je bila svjesna, davala je znake života. Kada se izredalo drugo, pa treće pašče, više se ništa nije čulo.

„Na kraju, kad su završili, nju su zaklali, a mene pustili.

Očajna, pala sam na svoje dijete. Htjela sam da bar mrtva osjeti majčinski zagrljaj. Tada su pucali. Prvo jednom u nju, pa dva puta u mene. Ranjena sam u stomak i noge“, kao kamen teški uzdasi otkidaju se sa usana, na koje se slivaju suze.

Životinje s Bliskog istoka su vjerovatno pomislile da su dokrajčile obje žrtve, pa su izašle napolje:

„Nisam gubila svijest, mislila sam na Janka, ali ne znam koliko dugo sam, teško ranjena, ležala na podu prije nego što je stigla pomoć.

Kada su čuli da je Donja Bioča napadnuta, srpski vojnici sa najbližih položaja pohitali su u pomoć i u nezadrživom naletu zvijeri protjerali iz sela, ali za Radu Dragičević bilo je kasno.

Njena sloboda umrla je s njenom Mirjanom.

„Teško ranjenu prvo su me prebacili na Pale, zatim u Beograd, na VMA“, nastavlja ispovjest ova mučenica, koja zbog rana nije mogla da prisustvuje sahrani svoje djevojčice:

„Braća iz Srbije izliječila su moje tijelo, ali duša je ostala živa rana“.

Uz sve brige, koje već dvije decenije brine u izbjeglištvu, Rada kaže da joj je najveća njen sin Janko:

„Gospode dragi, i sad kad je odrastao, oženio se i postao otac, uplašim se uvijek čim pomislim šta je nesrećnik tog jutra preživio, koju patnju je to prokleto svitanje usjeklo u njegovu djetinju dušu. Bogu hvala, pa je sačuvao zdrav razum. Izrastao je u dobrog čovjeka, majčin oslonac. A tog jutra, nesrećnica, nisam vjerovala da će mi preživjeti. Mislila sam da će mi dušmani oba krila odsjeći. Samo sam se Bogu molila da od sebe ne pusti glas“.

Rada i Janko su u Bioči živjeli još tri godine. Majka je svakog dana odlazila na grob svog djeteta. Da njena Mirjana ne samuje.

A, onda je došlo do pregovora u Daytonu. Slobodan Milošević je  u gluho doba daytonske noći potpisao da sve to predaje muslimanima.

Rada nije imala kud. Otišla je na grob svoje mezimice, još jednom ga suzama nakvasila, još jednom svijeću zapalila i tamjanom okadila i pridružila se koloni od 150.000 nevoljnika, koji su sa zavežljajem u rukama iz svojih domova krenuli u susret tuđini i neznanim izbjegličkim svratištima.

Dragičevići su se zaustavili u blizini, na padinama Romanije. Zlopatili su se u Milićima, Han Pijesku, da bi se konačno skrasili u Vlasenici, gdje su od boračke organizacije dobili jednosoban stan.

Kad god je mogla, Rada je sjedala u autobus i odlazila u Donju Bioču, na zgarište porodične kuće i grob svoje Mirjane.

Tamo je sretala ljude, svoje dojučerašnje komšije, muslimane:

„Jedni me pozdrave, drugi sagnu glavu i prođu, kao da ne postojim, a doživljavala sam i prijetnje. Jednom mi je prišao mlađi čovek, ne znam kako se zove i počeo da mi prijeti.

Glasom punim mržnje vikao je:

‘Kako ti smiješ ovdje da dođeš’.

To je naša sudbina. I istina o ratu u Bosni i Hercegovini. Nisu muslimani krivi što su rat izazvali i pobili naše najmilije, nego smo krivi mi što još uvijek na grobove svoje djece dolazimo, što ih nismo zaboravili“.

U rujnu 2012. godine Mirjanini posmrtni ostaci eshumirani su iz groblja u Donjoj Bioči i sahranjeni na vojničkom groblju kod Sokoca. Romanijskom Malom Zejtinliku.

Nažalost, Mirjana nije jedina.

Za vrijeme rata, samo u Sarajevu je evidentirano više od 100 objekata, u koje su muslimani dovodili Srpkinje iz tog grada i okoline, držali ih zatočene i silovali.

Među njima je bilo i djevojčica od 13 godina. Neke od njih silovalo je više od 400 vojnika Alije Izetbegovića, ali i civila.

Sve njihovih dojučerašnjih komšija, porodičnih prijatelja, radnih kolega i školskih drugova.

Mnoge mučenice nisu preživjele.

U dvotomnoj „Crnoj knjizi“ sarajevskog i beogradskog književnika Miroslava Toholja, dvije tisuće stranica opsežnoj zbirci dokumenata i svjedočanstava  opisan je i sljedeći događaj:

Muslimanski logor u Sarajevu. U njemu srpski civili pokupljeni iz obližnjih stambenih zgrada. Muškarci, žene, starci, djeca… Komšije muslimani ih tuku, ponižavaju… Mlađe žene i djevojčice siluju. Tu, pred svima, pred članovima porodice. Da ih što više ponize, osramote. Iz dana u dan, iz noći u noć.

U jednom trenutku, sarajevski “građanin” traži da Srbin siluje svoju kćerkicu od 13 godina.

Ili će ubiti i nju i njega. Iako slomljen od teškog mućenja, on odbija.

Ali, kada joj stavljaju nož na grlo, kad počinju da je kolju, kad se prolomi njen očajnički vrisak oca uspijevaju prisiliti da to uradi i spasi je smrti….

guest
12 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare
Izmetbegović
Izmetbegović
8 mjeseci prije

To je prava slika muslimana, sve drugo su bajke.

Brcak 215
Brcak 215
Šta ti kažeš na ovo?  Izmetbegović
8 mjeseci prije

Rece kato.icki pidif.le

Ja sam
Ja sam
8 mjeseci prije

Š E F I Č E javi se

Hodidjed
Hodidjed
Šta ti kažeš na ovo?  Ja sam
8 mjeseci prije

Treba se javiti Čović i oni koje je poslao da sjede u HR saboru. Šefik je ispričana priča,

Djomla
Djomla
8 mjeseci prije

Pametnom dosta !!!!

Srbin Krstaš
Srbin Krstaš
8 mjeseci prije

Kolkobli je samo takvih nemilih događaja bilo, ali skrivaju oni prebacuju lopticu na našu stranu, onda se desila isveta dahijama, ali mala jer su ubijani vojnici isti oni koji su terorisali Kravice, tako braćo po krstu pamet uglavu, ovo bi bilo svima nama, kao što rekoh ne moramo se voliti, ali čuvajmo krst jer ako krst padne nas nema.

Anonimac
Anonimac
8 mjeseci prije

Imam dvije male kćeri,jednu od 11 i jednu od 3 god.Kad sam pročitao ovaj tekst suze su mi posle od tuge i pomisli sta je žena dozivila.Znati za ovakav zločin i reći da nisu bili zločinci za vrime rata govori i potvrdjuje onu staru izjavu za mislimane(sjedi s tobom i pije kavu a gleda kako će te…)Bili i ostali licemjeri.

Anonimac
Anonimac
8 mjeseci prije

Musliman = neprijatelj!

Dostan
Dostan
8 mjeseci prije

Sve mi to znamo odavno, imali smo informacije kad su se ovakvi monstruozni zločini dešavali. Svi su popisani i dostavljeni tzv haškom sudu i UN-u i onda NIŠTA. Jednostavno ništa nije bilo, ništa se nije desilo. Tzv sud BiH-a je sve dokaze dobio i opet NIŠTA.
Onda moramo plakati i sami sebe ubijati u pojam zbog “genocida” u Srebrenici bez da se sagleda šta se dešavalo u prethodne tri godine u srpskim selima oko Srebrenice (opet NIŠTA). I kad se nakarika broj žrtava sa svim koji su poginuli u borbama, umrli ili čak dovedeni iz drugih dijelova da bi se uvećala dimenzija projektovanog “genocida” moramo da plačemo za koljačkom 28. divizijom tzv ABiH koja je rastavljena na proste faktore.

Derim
Derim
8 mjeseci prije

Kakva gnusna laz!
Mudzahid ne ubija i ne zlostavlja nemocne civile.
Mudzahid ubija iskljucivo neprijateljske vojnike. I to radi s velikim uzitkom.
To sto su radile vase pijane horde pod komandom Kordica,Blaskica,Tute,Petkovica,Praljka i ostalih zlocinaca necete pripisivati nama!

Eno
Eno
Šta ti kažeš na ovo?  Derim
8 mjeseci prije

Ma mudzahedini su zlato, na ranu da ih privijes. Neki fini narod!

Cistac
Cistac
Šta ti kažeš na ovo?  Derim
8 mjeseci prije

Vise puta banirani klixovac, sada prodaje velikomuslimansku islamisticku bajku u koju sve manje cak i muslimana vjeruje,jer cinjenice opovrgavaju ovakve botine.
Za njega je sve laz jer je indoktriniran,jer je jadan jer mu tako kazu Novalic i Bakir. Zlocine je cinila i tzv A R BiH i ovaj lik to mora prihvatiti, jer o tome govore i ljudi iz EU, USA i MZ….muslimani su cinili zlocine i to je fakt.