Desnica ga nikad nije voljela, a njihova srca teško da će osvojiti knjigom “Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.), od euforije do tabua”. Dragan Markovina je o njoj napisao da “nije ni apologija ni blasfemija” jedne propale zajednice, ali je savršeno u pravu da će je mnogi baš tako shvatiti. Iako, sasvim pogrešno.Ona kao činjenično navodi da je i jugoslavenska ideja, ne samo ona crvena, na Balkanu potekla primarno od Hrvata, da su je Hrvati počeli otkrivati još 1525. godine s djelom “O porijeklu i zgodama Slavena” hvarskog dominikanca Vinka Pribojevića. Na štekat za intervju s njim, sasvim slučajno, sjeli smo na Trgu P. Preradovića, velikog i ponosnog Hrvata, koji je 1846. godine kao posvetu svojem izdanju pjesama iz iste godine napisao: “Krasnome spolu/ jugoslavjanskog naroda/ u slici ljube svoje/ posvećuje/ pjesnik”.
MIRANDA ČIKOTIĆ/ PIXSELL“Nedavno je Ivo Banac pisao da su nam se popeli na vrh glave ovi koji tvrde da je to hrvatska ideja.
To je istina, ali ne govore o količini razočaranja njome”, srknuo je Markovina kavu.
Znači, priča stara koliko i ljudski rod, da su idejom najviše razoračani oni koji su u nju najviše vjerovali.
“Što se tiče dalmatinskog, mediteranskog koncepta Jugoslavije, pa i panslavizma, to nitko s desnice ne negira, ali se to pripisuju latinizmu, mediteranstvu. Kad se ta teza dovede do kraja, logično je nakačiti jugoslavenske ideje na prailirske početke u Dalmaciji”, rekao je.
Uostalom, u Hrvatskoj se danas skriva činjenica da je čovjek neupitnog hrvatstva Stjepan Radić bio oduševljen Oktobarskom revolucijom i panslavizmom, da su hrvatsku nacionalnu emancipaciju u Dalmaciji u Austro-Ugarskoj nosile one političke ideje koje se danas proziva protuhrvatskima, točnije crveni.
“Čak sam siguran da bi druga federalna Jugoslavija, sa svim socijalističkim, modernističkim razvojem, zdravstvenom zaštitom, samoupravljanjem, pa i s nacionalnom kulturom koja se razvijala, bila ostvarenje tih Radićevih ideala”, rekao je Markovina.
Prebirući s Markovinom po tome što bi Stjepan Radić, hrvatski mučenik, imao danas reći o Hrvatskoj, pitali smo ga kako to da su nedavni iredentistički ispad predsjednika EU parlamenta Antonija Tajanija najžešće napali hrvatska ljevica i centar, a da su desnica i desni centar jedva reagirali.
“Nijedan desni nacionalizam ne može biti internacionalan, on u jednom trenutku dođe u geografski sukob oko teritorija što je nacionalistima najbitnije. A i vrlo je neuvjerljivo biti protiv Tajanijevih izjava, kad su one identične onome što je desnica ovdje izjavljivala – da su komunisti zločinci, da su napravili poslijeratne obračune, da su nacionalni izdajnici”, odgovorio je.
“Bozanić i Kolinda ne žele pričati tko je činio zločine u Jasenovcu, kako se zvao taj režim. Zato se nisu u stanju boriti ni protiv talijanskog iredentizma, jer prešućuju kako je do njega došlo, tko se protiv njega tukao u ratu.”
Predsjednicu je Markovina spomenuo dok se još nisu slegli odjeci njezina odricanja od “Za dom spremni” i izjave da je mislila da to nije ustaški pozdrav jer su joj to “rekli neki savjetnici”.
“To je čista laž. Bez obzira na to što mislim da je ona limitiranih kapaciteta da bi bila predsjednica, ne vjerujem da je baš tako neobrazovana i neinteligentna da ne bi znala o čemu se radi. Pa, diplomirala je na političkim znanostima.”
HDZ je prema Viktoru Orbanu i njegovu Fideszu već godinama još i blaži nego prema Berlusconijevu Tajaniju. HDZ je s Orbanom na prijateljskim stazama još od Sanadera, unatoč tome što je Orban, primjerice, 2011. usred Bruxellesa rasprostro kartu “Velike Mađarske”.
“Desni nacionalizam je suštinski uvijek neprijateljski prema vlastitoj naciji, u povijesti nema iznimke. Sve da ne spominjemo Pavelića, ali evo HDZ. HDZ se ubio od zaklinjanja u Hrvatsku, dodao je tu i Crkvu, ali je zemlju koja je bila vrlo ozbiljan čimbenik u Jugoslaviji sveo na nešto čija vanjska politika ne igra apsolutno nikakvu ulogu nigdje, ekonomiju koja je bila u društvenom vlasništvu, dakle u našem, što god tko mislio o tome, a bila je to ozbiljna industrija, za nikakve novce prepustio je domaćim jebivjetrima koji ne znaju ništa, a kasnije multinacionalnim korporacijama. Hrvatska danas objektivno vlada samo onim što je dobila u hrvatsko-ugarskoj nagodbi, a to su: bogoštovlje, nastava i pravni sustav”, nabrojio je.
Hrvatsko-ugarska nagodba je sklopljena 1868. godine.
“Tako je, unazadili su nas za doslovno stoljeće i pol.”
Iz HDZ-a su došli i Hasanbegović i Obuljen koje optužuju da razaraju kulturu. Jedini pravi patrioti u Hrvatskoj su onda na ljevici?
“Točno.”
Kad je o ljevici riječ, njegova Nova ljevica sprema se na izbore za EU parlament, skupa s novoosnovanim Možemo i strankama s atomizirane ljevice. Smatra da bi HDZ mogao dobiti 5, SDP “najviše 2”, Živi zid i Most “možda po 1” europarlamentarca, Amsterdamska koalicija 2…
“A preostala dva, ako ovako ostane, možda Dalija i naš blok.”
Nova ljevica danas u gradskom vijeću u Zagrebu ima Radu Borić. A Splitu su 2017. za izborni prag ostali kratki… Za koliko ono?
“407 glasova. To su dva vijećnika.”
Rekli bi Splićani, tih 407 taman za jedan portun u “Kineskom zidu”, zgradurini u Splitu. Nedostajalo im je, kaže, samo političkog iskustva. 15-ak ljudi radilo je u kampanji tri mjeseca, imali su 10 puta manje novca od SDP-a, a SDP je dobio 9, dok su oni imali 4 posto. S SDP-om su se u međuvremenu našli oko niza pitanja i, uopće, kaže Markovina, danas znaju kako da im se više ne dogodi “407 glasova manjka”. Za Split kaže da je revoltiran i HDZ-om i Kerumom, da su za Andru Krstulovića Oparu mnogi mislili da će ispasti drugačiji:
“On je obrazovan, pristojan čovjek, ali je ipak ispao tipičan HDZ-ovac. A znamo što je HDZ, korupcija plus nacionalizam. Kerum je sve to samo s još više korupcije”.
Kaže da se Splićani varaju ako misle da je Opari smjenu Tamare Visković i kadroviranje mladog Ive Uglešića smjestio šef splitskog HDZ-a. Isto kao i s ravnateljem HNK u Splitu.
“Za Škorića sam uvjeren da on u HNK, osim protokolarno, nikad nije ušao, a za Kinoteku sam u to siguran. A Opara, on je bazično kulturnjak. Pouzdano znam da Opara i njegovi već dvije godine očajnički traže nekoga tko će se prihvatiti HNK. Svi su ih poslali kvragu. Šestan je četvrti ili peti kojeg su pitali.”
I uništenje Marjana je dijelom pitanje uništenja kulturne baštine. Splićane plaši da na ogoljeni Marjan ne uleti građevinski lobi. Ne vjeruje u zavjere, ali:
“Za Marjan je donesena odluka da bude zaštićen kao kulturno dobro RH, ali još nije upisan zbog nekog bizarnog loptanja”.
Ne vjeruje da će uspjeti na vrijeme posjeći 20.000 stabala. Ako Marjan propadne, hoće li to biti konačni okidač Splićanima za sve što trpe tijekom proteklih desetljeća?
“Možda i može biti prekretnica za bunt protiv propadanja grada. Grad je 2001. imao 178.000 stanovnika, a 2011. godine 171.000. Za dvije godine siguran sam da će pad biti još veći. Ljudi koji ne stoje dobro ne mogu kupiti nekretnine u fensi-šminkerskom Splitu. Na dalekoj periferiji grada, što Splićani nisu nikad doživljavali kao grad, na Mejašima, sad je kvadrat već 2000 eura, a u centru do 4000 eura. Mladi se sele u Dugopolje, Solin, Kaštela, čak Supetar. HDZ je uništio industriju, ostao je samo turizam, doživjet će potpuni kolaps kao cijela RH. Ne može grad od 170 hiljada ljudi živjeti od turizma. HDZ je planski uništio Split. Prvo što je napravio početkom 90-ih bilo je da ukine Urbanistički zavod. Jedina brana grabljenju i otimačini javnog prostora ostao je Konzervatorski zavod, koji je koruptivno nakačen i na Crkvu i na HDZ. To je najkorumpiraniji dio Ministarstva kulture u kojemu se vrte milijarde, a ostao je netaknut i za HDZ i za SDP i za HNS”, rekao je Markovina.
Potom je predstavio Konzervatorski odjel na djelu. Na Bačvicama i okolici nabrojio je tri hotela, proširenje četvrtog i dvije stambene zgrade, sve na dojučerašnjim zelenim površinama. Objasnio je i kako su to izveli:
“Bačvice su bile u zoni B zaštite UNESCO-a, nije smjelo biti novih gradnji bez njegove dozvole i svih stručnih službi. Konzervatorski zavod u Splitu skinuo je zaštitu s Bačvica, u tom trenutku podijelile su se dozvole, da bi odmah potom zaštita bila vraćena”.
Ne smatra Markovina da u Splitu nema još “zdravog tkiva”, ali “30 godina toleriranja društva nasilja učinilo je svoje”. Vidjelo se to i pri napadu na vaterpoliste:
“Svi na ljevici su to osudili, SDP i mi organizirali smo ‘Marš za tolerantni Split’, osudio je i Opara, morali su. Ali nakon toga po Splitu niču novi grafiti ‘ubi Srbina’, ustaški znakovi, svastike, vrhunac je bio na utakmici Hajduka i Gorice s transparentom ‘Maxovi mesari’. Mislim da to zaista nije većina, ali količina mržnje i fašizma u gradu je velika”.
Ne ustručava se reći da je dobar dio takvih “nakačen na navijački pokret”. Tu smo ispali naivčine pitajući se kako se Torcida, osnovana 1950., u onakvom Splitu, za onakvog Hajduka, izrodila u ovo.
“Pustimo mi te priče Torcida osnovana 1950. Je, ali u ovakvom obliku nije postojala do prve polovice 80-ih. Sjećaš se onog Smojina teksta, doduše vrlo urbanog rasističkog, koji je pisao o tome kako su to ‘a teste quadrate‘ i Vlaji. Pisao je, da banaliziram, da to nisu Splićani. Na Poljudu je ono ‘ajmo ustaše’ prvi put krenulo ’84., ’85. Torcida je, dakle, realno, od sredine 80-ih organizacija s dosta ustaških sentimenata i tako sve do danas.”
wpDiscuz