Sastav Kluba je heterogen, izaslanici dolaze iz nekoliko stranaka – SNSD, HDZ BiH, HDZ 1990, HNS, SDS i socijalisti. Možda sam i ja sam mogao postupiti drugačije, ali ne znam na koji način sam ih mogao uvjeriti da moja inicijativa nije ništa strašno, kaže Tomljanović.Sasvim je jasno da se predstavnici hrvatskog naroda u institucijama RS dovoljno ne zalažu za pitanje normiranja jezika i pisma u RS. U NSRS imamo četiri Hrvata, a nitko to pitanje ne postavlja. Zašto? Jedna Hrvatica je iz SDS, jedna iz SNSD, jedna iz SP i jedna iz Koalicije Domovina. Te stranke u svojim političkim programima nemaju ovaj problem, poručio je u razgovoru za Vijesti.ba Tomislav Tomljanović, izaslanik u Klubu Hrvata u Vijeću naroda RS.
– Od Kluba Hrvata u Vijeću naroda tražio sam podršku da preko našeg Predsjedništva iniciramo donošenje zakona o uporabi jezika i pisma u RS. Ipak, nisam dobio podršku od Kluba. Međutim, Narodna skupština RS donosi program rada svake godine i ova inicijativa bi trebala ući u taj program. Temeljem toga bi onda trebalo usvojiti taj zakon. Zakon je trebalo donijeti nakon ustavnih amandmana koji su usvojeni u razdoblju koji važe za izbore od 2002. godine, kaže Tomljanović.
– Budući da je NSRS već usvojila program rada, po osnovu inicijative se ništa ne može uraditi. Međutim, bilo bi moguće kada bi bilo koji zastupnik u NSRS predložio inicijativu u Skupštini. No, imajući u vidu da inicijativa godinama nije usvajana, želio sam je na određeni način potaknuti. Dakle, ukoliko bi netko od zastupnika predložio ovakav zakon i on ušao u proceduru, mogao bi biti usvojen do kraja godine, pojašnjava Tomljanović.
– Smatram da je to od interesa i jednima i drugima, a skupštinska većina bi mogla usvojiti taj zakon. To je ustavna kategorija koja je jasno propisana. Nakon implementacije odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH, u Ustavu RS piše da su službeni jezici u RS jezik srpskog, jezik hrvatskog i jezik bošnjačkog naroda. Ovaj zakon postoji kao obveza i to ne samo on, već i mnoštvo drugih zakona koji proističu iz tih ustavnih amandmana. Stoga, tražim da zakon o uporabi jezika i pisma u RS bude usvojen. Sada imamo rašomonijadu u RS, u jednim institucijama prakticiraju se oba pisma, u drugima ne. Republičke institucije moraju imati natpise na oba pisma. Predlažem da se uporaba jezika i pisma normira, odnosno da se propiše gdje je obveza korištenja oba pisma.
On ističe kako nije dobio podršku u Klubu Hrvata u Vijeću naroda za ovu inicijativu. Nije ni dobio pojašnjenje zašto je to tako, jer, kako kaže,
nitko od izaslanika nije dužan drugome objasniti svoj stav.
– Novi je sastav Kluba i većina ljudi puno toga ne razumije, a dio njih ne želi da uzburkati. Sastav Kluba je heterogen, izaslanici dolaze iz nekoliko stranaka – SNSD, HDZ BiH, HDZ 1990, HNS, SDS i socijalisti. Možda sam i ja sam mogao postupiti drugačije, ali ne znam na koji način sam ih mogao uvjeriti da moja inicijativa nije ništa strašno i da od nje ne boli glava, kaže Tomljanović.
Obzirom da se bošnjački politički predstavnici, neovisno od stranačke pripadnosti, složno bore kako bi bošnjačka djeca u RS mogla izučavati bosanski jezik, na upit je li to slučaj i s predstavnicima Hrvata u vlasti RS, on kaže kako tu postoji specifičnost.
– Koncentracije Bošnjaka na pojedinim mjestima su takve da su učionice pune bošnjačke djece, pa je to lakše i jednostavnije odlučiti. Hrvati nisu u situaciji da negdje postoje učionice s većinskom hrvatskom djecom. Međutim, to nije razlog da ne tražimo isto pravo. Sasvim je jasno da se predstavnici hrvatskog naroda u institucijama RS dovoljno ne zalažu za ovo pitanje. U NSRS imamo četiri Hrvata, a nitko to pitanje ne postavlja. Zašto? Jedna Hrvatica je iz SDS, jedna iz SNSD, jedna iz SP i jedna iz Koalicije Domovina. Te stranke u svojim političkim programima nemaju taj problem, naglašava Tomljanović.
On podsjeća kako u Ustavu, između ostalog piše, da identitet jednog naroda čini pored ostalog i jezik.
– Sasvim je normalno da se pitanje jezika normira zakonom. I ranije je postojao pokušaj da se ovaj zakon usvoji, no došlo je do zastoja u Vijeću naroda jer nije postojao konsenzus, kaže Tomljanović.