Tko to tamo huška?

Nedavno sam, prije nekoliko mjeseci, na istom ovom mjestu, prije otpočinjanja Putinove sulude avanture u Ukrajini, pisao o procesu koji sam nazvao “ukrajinizacija Bosne i Hercegovine”. Na to me ponukala izjava drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića koji je izjavio kako nije potrebna suglasnost Predsjedništva BiH za raspoređivanje dodatnih vojnih snaga u zemlji, s obzirom “da je mandat međunarodnih vojnih snaga jasno propisan Dejtonskim mirovnim sporazumom”. Džaferović je u svojoj izjavi otvoreno zazivao dolazak NATO snaga u BiH, što se ovih dana, pod krinkom snaga Eufora i dogodilo.

Josip Mlakić l bljesak.info

Podsjetit ću na jedan dio iz svog teksta: Pisao sam ranije o procesima “ciprizacije” Bosne i Hercegovine. Postoji li gori scenarij od ovoga? Na žalost – postoji, i upravo se to događa. U ovom slučaju možemo govoriti o svojevrsnoj “ukrajinizaciji”. O Republici Srpskoj kao Donbasu, odnosno o Federaciji kao ostatku Ukrajine? U ovoj jednostavnoj premisi, čini mi se, krije se srž problema oko Bosne i Hercegovine, da se ona svjesno istura u prvi plan, kao talac geopolitičke pat-pozicije u Istočnoj Europi.

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo, a situacija u Bosni i Hercegovini se dodatno zakomplicirala otpočinjanjem rusko-ukrajinskog rata. Svijet nakon otpočinjanja brutalne agresije Rusije na Ukrajinu definitivno nije više isto mjesto. Dugoročno, jasno je kako je agresivna Putinova politika osuđena na neuspjeh.

Postoje dva ključna razloga koji me navode na sličan zaključak: samo su dva velika carstva u ljudskoj povijesti uspjela zadržati osvojena područja na duže vrijeme pod svojom kontrolom: Otomansko i Rimsko carstvo. Turska je na novoosvojenim područjima sustavom privilegija vršila dobrovoljnu islamizaciju među autohtonim stanovništvom, koje je preko noći postalo njihov najveći saveznik u očuvanju osvojenih prostora, dok su to Rimljani činili vjerskim slobodama i davanjem ograničene autonomije pokorenim narodima. Putin je napravio sve suprotno od njih, barbarski rušeći sve mostove prema civiliziranom svijetu, stoga je njegova avantura unaprijed osuđena na propast.

Međutim, ostaje otvoreno pitanje koju cijenu će ostatak svijeta za to platiti. Posebno je u tom kontekstu zanimljiva pozicija Bosne i Hercegovine. Ključni problem Bosne i Hercegovine i Ukrajine je u suštini isti: razlog nerazrješive pat-pozicije u kojoj se Bosna i Hercegovina našla upravo je nedefinirana pripadnost vezana za blokovsku podjelu svijeta, ako na trenutak zanemarimo bošnjački nacionalizam sa svojom pseudograđanskom agendom, koji svoju samodestruktivnu prirodu pravda politikom Milorada Dodika, poput one mitske zmije koja guta vlastiti rep.

Budućnost Bosne i Hercegovine, odnosno bitka za postputinovsku podjelu svijeta je već započela. Europska unija, koja već poodavno nije validan politički faktor u svijetu, i koja godinama šutke promatra politički nered u Federaciji BiH, kao da se najednom probudila iz dubokog zimskog sna, jer se upravo otuda  generira ratna psihoza u zemlji, koja na momente graniči s ratnohuškačkom retorikom, a koja se manifestira masovnom histerijom i navalom na prodavaonice, što je dovelo do povećanja cijena osnovnih živežnih namirnica i nestašica pojedinih artikala, poput brašna i ulja.

Istovremeno su se iz dubokog sna prenuli i ovdašnji “dobrovoljni davatelji tuđe krvi”, koji godinama parazitiraju na  političkom kaosu u zemlji kojemu su i sami poprilično doprinijeli, poput Ive Komšića, koji poput kakvog prolupalog pukovnika iz Marquezovih proza poziva “patriote” na oružje, pa “građanskih” medijskih ekspozitura po Hrvatskoj koje za sitnu sadaku ovih dana zastrašuju svoju, ali i bosanskohercegovačku javnost mogućnošću izbijanja rata u Bosni i Hercegovini čiji je glavni uzrok Milorad Dodik. Iz te jednadžbe je najednom, iz neobjašnjivih razloga, ispao Dragan Čović. Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo da je kojim slučajem bespilotna jedrilica ruske proizvodnje umjesto u Zagrebu pala negdje u blizini Sarajeva?

Dakle: Tko to tamo huška? Javila se iz političke mirovine i Vesna Pusić: “Putin je opsjednut. Europa sad vidi da je stanje na Zapadnom Balkanu preopasno.” S druge strane “politička analitičarka” Ivana Marić kaže: “Neobična je reakcija javnosti na to, jer do invazije Rusije na Ukrajinu građani BiH su bili prilično preplašeni jer kod nas je prije par mjeseci počelo zastrašivanje ratom kao dio kampanje stranaka. Zbog toga su građani i željeli da EUFOR pokaže jaču prisutnost u BiH i sada kada su došli svi su isprepadani zašto vojska šeta u punoj ratnoj spremi po gradovima, posebno Sarajevu.”

Ta retorika se uglavnom zasniva na strahu od “destabilizacije Bosne i Hercegovine” u režiji Milorada Dodika, iako se imenom i prezimenom mogu navesti političari koji huškaju na rat, poput dvojice Komšića i Bakira Izetbegovića. Radi se, dakle, o grubom obrtanju pile naopako. Što je to novo Milorad Dodik napravio u međuvremenu, od otpočinjanja agresije na Ukrajinu, da bi zaslužio takav “status” i opravdao tu agresivnu retoriku.

Nije napravio ništa, već se dogodilo nešto drugo, da je Dodik prešao u žestoku defanzivu, ali to u svijetu propagandno-medijske histerije koja je u potpunosti preplavila javni prostor malo koga zanima. Bitno je da imamo neprijatelje. I što nam još drugo treba, uz koju vrećicu brašna i desetak litara ulja za zlu ne trebalo? Uz to, “akcije” Milorada Dodika u tom smislu poprilično su pale zbog avanture Vladimira Putina u Ukrajini koja je razotkrila sve manjkavosti glorificiranog ruskog ratnog stroja.

Što se Ivani snilo – to joj se i zbilo. Sada znamo koji je  bio krajnji cilj stvaranja ove ratne psihoze, da se pod izlikom neposredne ratne opasnosti poveća prisutnost snaga Eufora u BiH, što je bilo nezamislivo u situacije prije ruske agresije, pošto se ta zemlja sama o sebi (i Ukrajini) zabavila, tako da “europski miševi” mogu sada mirno voditi svoje kolo po Bosni i Hercegovini.

Nitko normalan nema ništa protiv povećane prisutnosti snaga Eufora, ali ove montipajtonovske iscenacije koje smo vidjeli ovih dana, preleti francuskih vojnih zrakoplova i slike vojnika Eufora koji pod punom ratnom opremom samozadovoljno šetaju po ulicama naših gradova, djeluju uistinu groteskno. Čemu služi ta kampanja zastrašivanja, nikome nije jasno. Mogu misliti kako se Putinu tresu gaće od francuskih cirkuskih atrakcija na bosanskohercegovačkom nebu. Pogotovo što je svima još u svježem sjećanju slika Emmanuela Macrona i Olafa Scholza koji poput preplašenih džaka prvaka sjede za stolom nasuprot Putinu.

Ima li itko u ovoj zemlji od naših političara imalo građanske hrabrosti da poruči Macronu i Scholzu da sa svojim zrakoplovima nadlijeću iznad Pariza i Berlina, a ne iznad naših gradova. Od koga nas to oni štite? Od Putina? Ne bih rekao. Prije bih rekao da na taj način targetiraju naše gradove kao primarne mete u slučaju da rat iz Ukrajine eskalira na područje Zapadne Europe.

U kolumni spomenutoj na početku teksta napisao sam kako Džaferović, kao politički pijun i potrošna politička roba, nije govorio iz vlastite glave, već po nečijem diktatu. Sada je i jasno po čijem.