Bio je to jedan od onih dana kada mostarska bura šiba s lijeve na desnu obalu kao da je i ona politički opredijeljena. Ulice su bile vlažne, zrak gust od dima pečenih kestena i napetosti koja se mogla osjetiti i bez da se priča o utakmici. Futsal derbi između Veleža i Zrinjskog. Još jedan čin beskonačne predstave u kojoj je sport sporedan, a povijest i genetika igraju glavnu ulogu. U dvoranu su ušli sa svim onim nevidljivim prtljagom što ga generacije prenose iz koljena na koljeno – sjećanja na dedove, ulice koje ne pripadaju svima jednako, bolna prisjećanja na ono što je bilo i na ono što je moglo biti. I, naravno, s viškom testosterona.
Prva trećina utakmice bila je relativno mirna, barem po mostarskim standardima. Letele su psovke, par puta su se sudarili laktovima i sudac je samo slegnuo ramenima jer, jebiga, nije došao ovdje igrati mame i tate. Publika, podijeljena kao u partiji šaha, s jedne strane Ljiljani, s druge Sv. Mihovil, prepoznatljive koreografije: jedni podižu ruke, drugi ih polažu na srce. A onda – u 22. minuti – sve ide u krasni kurac.
Na tribini se začuje prvo ono karakteristično “Alooo, đe si?!” koje u Mostaru znači samo jedno: netko kreće u direktan fizički kontakt. S lijeve obale dvorane kreće ekipa Ljiljana, u skoku, kao da ih je Bruce Lee osobno trenirao, vičući “Tekbiiiir!” kao da će sad letjeti kroz zidove. S desne strane, nimalo impresionirani, momci iz sv. Mihovila se prekrste, otpuhnu dim cigarete i s autoritetom koji se ne može lažirati odgovore: “ZA DOM!” I tako, prijatelji moji, nastaje ekumenizam u svom najčišćem obliku.
Prvi kontakt. Igrač Ljiljana baca trostruki kružni udarac – lijeva noga, desna noga, pa šaka u prsa. Onaj iz Mihovila elegantno izbjegava prvi, blokira drugi, treći mu sjeda direktno, ali se pravi da nije osjetio. U tom trenutku, negdje u kutu, sudac zuri u sve to s izrazom “Ovo mi u životopisu ne piše”. Publika se podijelila u dva tabora: jedni viču “Tooo, habibi!”, drugi “Opali ga, Stipe, mater mu njegovu!”. Policija još uvijek negdje pije kavu jer ih, naravno, nema.
I dok tribine lete u transu, igrač Zrinjskog u stilu pravog Shaolina odapinje klasični “orlov kljun” udarac, ali njegov protivnik, bivši prvak u taekwondou iz Donje Mahale, rotira se, savija se unazad kao da mu je kičma od plastike i izbjegava udarac s milimetarskom preciznošću. U slow motionu to izgleda kao scena iz Matrixa, samo s više psovki i mirisa pite ispod pazuha.
Sudac pušta suzicu. Publika kliče. Delegat UEFA-e drži glavu u rukama. Netko s tribine dobacuje: “Nije ovo više futsal, ovo je jebeni UFC!”. Iz daljine dolazi zvuk policijske sirene – ekipa iz Murije konačno se sjetila da treba doći.
Epilog? Nekoliko uhićenih, nekoliko izbijenih zuba, jedno novo prijateljstvo rođeno u zajedničkom boravku policijske postaje i obećanje s obje strane: “Brate, idući put, revanš u kavezu!”. Mostar, majstore, grad u kojem ni futsal nije samo futsal.
ANALIZA: ŠTO STOJI IZA OVOG SUKOBA?
Sukob između navijača Zrinjskog i Veleža možda izgleda kao obična navijačka tuča, ali ispod površine vrije nešto mnogo kompleksnije. Može li biti da ultrasi Zrinjskog ne podnose Velež ne samo zbog sportskog rivalstva, već i zbog njegova imena? Ime Velež nosi naslijeđe staroslavenskog boga Velesa, simbola predkršćanske prošlosti ovih krajeva. Dakle, možda ovo nije samo tučnjava na futsal parketu – možda je to dio šireg kulturnog i ideološkog sukoba u kojem neki misle da Hrvat može biti samo onaj koji je katolik.
Iako su osnivači Veleža bili upravo Hrvati, što mnogi zaboravljaju, danas je klub simbol lijeve obale i multikulturalne Mostarske prošlosti, dok Zrinjski, obnovljen 90-ih, stoji kao ekskluzivni bastion desne obale. U toj simbolici sukob ne prestaje, već se ponavlja svakih nekoliko godina – na ulicama, u dvoranama, na stadionima.
Jesu li križari, katolički fanatici i politički huškači s obje strane oni koji drže plamen ovog sukoba upaljenim? Ili su navijači samo marionete u većem planu? A najvažnije pitanje – znaju li ovi što urlaju parole i bacaju šake uopće tko je osnovao Velež? Ili se samo tuku jer su im rekli da je to “prava stvar”?
Mostar, majstore – grad u kojem je povijest uvijek pred vratima, spremna da razbije još koji nos.
Sramotan video: Hrvati katolici napadaju navijače hrvatsko Veleža samo zato što nisu katolici, Željko Komšiću zašto nisi uletio na teren i pomirio divljake? Radiš li išta mazlume? Narod nam se svađa.
Emina Zanki l poskok.info
Napomena: Tekst je konceptualn umjetnost i nastao je uz potporu OHR-a i USA ambasade, još uvijek pod Bidenovim utjecajem. Radimo zajedno na podizanju mržnje među jednim narodom, kojim se može upravljati samo ako ga se podijeli.
wpDiscuz
