U kojem se hrvatskom gradu beskrajno ispijaju kave, a gdje se mukotrpno radi? U kojoj regiji živi maran svijet, a gdje, pak, nepokolebljivi zabušanti?
Kada bi nakon ovih pitanja trebalo izbaciti najslabiju kariku, stereotipi kažu da bi logičan izbor bili Split i Dalmacija. No, knjiga “Ekonomski paradoksi”, autora dr. Petra Filipića, redovnog profesora na splitskom Ekonomskom fakultetu, objavljena krajem prošle godine u nakladi “Jesenski i Turk”, još je jedan dokaz da znanstvena argumentacija, u pravilu, razobličuje stereotipe kao generalizirana uvjerenja neusklađena s činjenicama. Iz knjige smo izdvojili nekoliko najzanimljivijih primjera za našu regiju, preskačući, primjerice, podatke o Rijeci i Osijeku.
Evo što je profesor utvrdio. Da bi došao do nečeg što naziva “splitskozagrebački paradoks”, latio se ekonomske geografije jer je, kako navodi, “u posljednjih dvadesetak godina tiskano na stotine radova” u kojima se, uz ostalo, nude odgovori “o utjecaju klimatskih parametara na gospodarski rast”.
Filipić je za razdoblje od 2000. do 2009. godine usporedio službene hidrometeorološke podatke s onima o zaposlenosti, plaćama, satima rada i bolovanjima. I evo rezultata. Polazeći od istraživanja Marie Conolly s američkog sveučilišta Princeton po kojemu ljudi za kišnih dana rade 30 minuta dulje, Filipić uspoređuje Zagreb, “u kojem ima najviše kišnih i snježnih dana”, sa Splitom, gdje bi “zbog minimalno kiše i snijega (a i ostalih hidrometeo uvjeta) sklonost neradu trebala biti najveća”. Filipić utvrđuje upravo suprotno – u Zagrebu se “najmanje vremena provodi na poslu”, a u Splitu najviše.
Ekonomski paradoksi
Tako je broj kišnih dana u Zagrebu 127,9, a u Splitu 110, broj snježnih u metropoli je 21,9, a u najvećem dalmatinskom gradu 0,3. Zagrebačka neto plaća po zaposleniku u promatranom je razdoblju bila 4823 kune, a splitska 4036, no prosječan broj sati rada po zaposlenom bio je veći u Splitu (2096,11) nego u Zagrebu (2087,67).
Split je imao i više izvršenih sati rada po zaposlenom (1709,44) od Zagreba (1707,22), dok po neizvršenim, a plaćenim satima u tvrtkama vodi Zagreb s 276,22, prema splitskih 255,33. Zagreb je imao višu stopu bolovanja (3,93) od Splita (3,89) te veći broj dana na bolovanju – 12,77, prema splitskih 12,05.
Idemo dalje s ekonomskim paradoksima. Službena statistika kaže da u Hrvatskoj ne vrijedi pravilo po kojem se najviše radi u oblačnim, a najmanje u sunčanim područjima. “U Zagrebu je najviše oblaka, najmanje vedrine i najmanje sati provedenih na redovitom i prekovremenom poslu. U Splitu obratno…
 |
| Prof. dr. Filipić tvrdi da su pune rive zbog manjka posla / J. BABIĆ / CROPIX |
Isti je zaključak kada su ‘sunčane i ‘snježne’ županije u pitanju. Zaposlenici u ‘snježnim’ županijama manje vremena provode na poslu”, utvrđuje Filipić, pa navodi kako je neto plaća po zaposlenom u sunčanim županijama 4101 kunu, a u snježnima, sa Zagrebom, 4191 kunu, no prosječan broj sati rada u sunčanim je županijama 2102, a u snježnima 2087,9.
Profesor Filipić dalje dokazuje kako se teza o sveprisutnom dokoličarenju u Dalmaciji temelji na psihologiji i sociologiji, ali moguće ju je barem dijelom objasniti i ekonomijom.
“Prije svega, veći broj nezaposlenih stvara dojam dokoličarenja”, pa navodi kako je u cijelom analiziranom razdoblju u Splitu bilo apsolutno više nezaposlenih nego u Zagrebu, a “od ukupno zaposlenih u posljednjih deset godina u Splitu je bilo 39,8 posto nezaposlenih, a u Zagrebu tek 12,1 posto”. Filipić pretpostavlja kako mnogi, nakon posjeta panou Zavoda za zapošljavanje, navrate na Rivu na kavu, što stvara dojam masovnog dokoličarenja.
Na koncu, sa “zrncem ironije” zaključuje kako su možda “ovi rezultati jedan od razloga zašto mladi (a i mnogi drugi) hoće imigrirati u Zagreb. Tko ne bi, veći dohodak za manje sati rada”.
VLADIMIR MATIJANIĆ
Samo dobra plaća daje prave rezultate |