TITOVA ALEKSANDRA ZEC: Brutalno ubojstvo obitelji Ševo i dalje “slučaj bez zaključka”!

MÜNCHEN – Poslije ubojstva obitelji Ševo, talijanskim istražiteljima postalo je jasno da je ubojica pobjegao u Jugoslaviju.
Iako je Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila zločine totalitarnih režima, ni nakon pada tih režima u državama srednjoistočne Europe nisu za sve slučajeve uslijedile međunarodne istrage o počinjenim zločinima. Ubojstvo obitelji Ševo još je jedan nerazjašnjeni slučaj, tapkanje u mraku repova iz prošlosti.
Prema riječima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, među opasnije vođe HRB-a u Europi Udba je ubrojila i Stjepana Ševu, rođenog 1936. godine u Hamzićima kod Čitluka. Ševo je emigrirao 1966. godine, a vrlo je brzo postao politički aktivna i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.
Brutalno ubojstvo cijele obitelji
Naime, Stjepan Ševo i supruga mu Tatjana te devetogodišnja Rosemarie okrutno su ubijeni pored Venecije u kolovozu 1972. godine. Josipovićev otac u vrijeme Drugog svjetskog rata bio je član partizanskog odreda na Biokovu, koji je kasnije prerastao u zloglasnu 11. dalmatinsku brigadu. S druge strane Stjepan Ševo rođen je u okolici Međugorja, a bez oca ostaje s osam godina jer život su mu oduzeli partizani. Ševo iz rodne Hercegovine emigrira 1966. godine te postaje politički aktivna i povjerljiva osoba unutar hrvatskih emigrantskih krugova.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća Udba ga upisuje među opasne vođe Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Europi. Prema izvješćima suradnika Udbe Vinka Sindičića, Ševo je bio jedan od važnijih logističara HRB-a u Europi. Stjepan Ševo je sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu i pokćerkom Rosemarie Bahorić, rođenom 1963. godine u Stuttgartu, živio u Stuttgartu. Godine 1972. ova obitelj planirala je godišnji odmor provesti u Italiji, ali zloglasni Sindičić doznaje za njihove planove.
Prema tvrdnjama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. godine doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg je dana vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima. Tjedan dana nakon toga, 24. kolovoza 1972. godine obitelj Ševo dolazi na željezničku stanicu u talijanskom gradiću gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je iz Trsta doputovao vlakom.
Na povratku s kolodvora Ševo se zaustavio na tržnicu kupiti voće. Obitelj Ševo i ubojica sporednom cestom krenuli su prema Veneciji. Kada je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak, a ovaj je na mjestu preminuo. Automobil se zanio i sletio u jarak, a njegova supruga Tatjana zgrabila je ubojičin revolver trgajući prigušivač. Potom je ubojica s više hitaca usmjerenih prema njoj smrtno ranjava. Nakon toga dva hica ispalio je u glavu djevojčice Rosmarie, koju je također usmrtio. Prilikom napuštanja vozila vidio je da je Tatjana još živa pa je u njezino polumrtvo tijelo ispucao niz hitaca. Nakon toga je sjeo u auto koji ga je čekao te nastavio u pravcu Trsta.
Osiguran alibi i slučaj ‘bez zaključka’
Poslije ubojstva obitelji Ševo, talijanskim istražiteljima postalo je jasno da je ubojica pobjegao u Jugoslaviju. Dr. Salvatore Barba, policijski istražitelj iz Venecije tražio je od jugoslavenskih vlasti da dopuste da saslušanje Vinka Sindičića. Njegov zahtjev Okružni sud Rijeka odbio je s obrazloženjem da se Sindičić od 20. kolovoza 1972. godine nalazi kod majke u Opatiji i da on ima čvrsti alibi – željezničku kartu izdanu 19. kolovoza 1972. godine u San Dona di Piave kojom je doputovao. Udba mu je osigurala alibi, nastavio je raditi za nju pod novim pseudonimom “Pitagora”. Slučaj je zaključen, a da ubojstvo nije riješeno.
Iva Međugorac l dnevno.hr