Srijeda, 19 veljače, 2025

TITO NA HAAŠKOJ KLUPI: Koliko bi godina dobio samo za Široki?

Vrlo
- Advertisement -

Zamislimo na trenutak da je Haaški tribunal, onaj isti koji je do tančina istraživao svaku granatu ispaljenu u ratu devedesetih, postojao i prije osamdeset godina. Zamislimo da je umjesto uniformiranih bradatih tipova s Balkana u Sudnici broj 1 jednog travanjskog jutra sjedio Josip Broz Tito – da mu je netko pred nos podmetnuo neugodnu hrpu dokaza i rekao: „Druže Tito, imamo problem.“

Nema mudžahedina, ali ima fratara

Kao prvo osnovni uvjet da se Tita optuži ispunjen je. Nema u ovoj priči mudahedina. Kako znamo Haaški sud zaobilazio je svako stratište gdje su se upetljali Al Qaedini borci jer je procjena Brusselsa bila da ne treba u govna dirati i da je važno da europska mladost slobodno uživa po EU trgovima. No džabe. Opet su bombe pale po Brusselsu i Parozu. No ponavljamo, uvjet je ispunjen. U Širokom nije bilo mudžahedina i proces bi mogao krenuti.

Ovo definitivno nije bio slučaj u kojem su se po šumama i gorama ganjaju strani borci, nego su partizani – službeno heroji Narodnooslobodilačke borbe – pobili gomilu civila i franjevaca u Hercegovini, u Širokom Brijegu i Mostaru. Tito bi, dakako, rekao da nije znao, jer to uvijek pale kod zapadnih sudaca, ali bi ga vrlo brzo netko podsjetio da je, gle čuda, sve uredno naređeno.

Tito i britanski fusnotni dokazi

Britanski obavještajac Fitzroy Maclean imao je tu nesreću da je osobno slušao kako Tito govori da će „iz vojnih razloga i unutarnje sigurnosti“ morati smaknuti fratre. Sam Tito. Ne neki tamo nadobudni generalčić, ne polupijani partizanski komesar s vizijom svjetske revolucije, nego sam maršal, šef države u nastajanju. Rekao je to Britancu uz opasku da je on “inače protiv tog, protiv pucanja u svećenstvo ali da se ovdje mora”.

A sada malo popisa

Pa kad se već dijele ratni zločini, idemo redom:

Franjevci u Širokom Brijegu (7. veljače 1945.):

  • Fra Borislav Pandžić (ubijen nožem u srce)
  • Fra Arkanđeo Nuić (strijeljan metkom u zatiljak)
  • Fra Stanko Kraljević (ubijen pištoljem)
  • Fra Ivo Slišković
  • Fra Krsto Kraljević
  • Fra Dobroslav Šimović
  • Fra Tadija Kožul
  • Fra Viktor Kosir
  • Fra Stjepan Majić
  • Fra Ludovik Radoš
  • Fra Žarko Leventić
  • Fra Marko Barbarić (nepokretan, spaljen s ostalima)
  • A tu je i devet fratara koje su odveli u nepoznatom smjeru i, naravno, pobili

Franjevci u Mostaru (14. veljače 1945.):

  • Fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar

Civili? Da, i njih ima.

To su oni koji se u sjećanjima zovu “puk” ili “čeljad”. Njihova ima su nam, tako to ispada skoro pa nebitna i rijetko tko uopće zna o kojem se broju radi. No u samom Širokom 7. veljače 1945 pobijena su 82 civila. Još 700 je nestalo nakon rata.

Oni nisu mučenici, nisu ubijeni iz mržnje prema vjeri, nego iz mržnje prema naciji. A kategorija “mučenici hrvatske nacije” ne postoji.

Prvi donosimo njihova imena, prvi smo prisilili Fra Mileta Za Dom Spremnog da ih nekad pomene, ako ništa kao “pobijeni puk”. No nikako da mu pojasnimo da ime Rade Glavaša nema šta raditi na listi  s ostalih 65. Jer je lik bio mass ubojica u vladi oktroirane i umjetne NDH. No dobro, treba se moliti za njegovu dušu da konačno krene razlikovati dobro od zla. Vakat mu je davno prošao za to. A i fratar je. Morao bi barem to biti u stanju razlikovati.

Ovo je dakle dio imena “pobijenog puka”. Oni su također ubijeni u odmazdi “druga” Tita 7. veljače 1945:

  • Mirko Hribar, Stojan Zovko, Ante Galić, Marko Čerkez, Marijan Primorac-Dalinović, Andrija Lovrić-Jukić, Stjepan Zovko, Stanko Lovrić-Barikić, Ivan Lovrić Lovra, Pero Mandić, Bože Lasić-Peraćkić, Ivan Primorac
  • Ilija Marušić, spaljen u vlastitoj kući, Anica Marušić ubijena pred svojom kućom
  • Sekul Zovko, ubijen bombom (slučajno, kažu partizani), pa će reći da su ovi drugi ubijeni namjerno.
  • U Grabovoj Drazi: Ivana Bošnjak, Ivan Bošnjak, Jure Bošnjak, Marko Bošnjak, Andrija Bošnjak, Grgo Bošnjak, Marijan Ćubela, Jure Ćubela, Petar Ćubela, Stanko Ćubela, Marko Marić.
  • I ima ih još. Njihova rodbina i danas se pita zašto su oni manje vrijedni i zašto ih nitko ne spominje. Odgovor će teško dobiti. A nama se ne da da im ga pišemo. Jer nas je nekako i stid ponavljati se.

 Gdje je optužnica?

Da su suci u Haaškom tribunalu doista dosljedni, Tito bi danas imao spomen-ploču u Scheveningenu. Jer zločin ne zastarjeva a svjedočanstva britanskih izvora, priznata od strane Titovih vlastitih komandanata, sustavno smaknuće civila i franjevaca, te unaprijed smišljena odmazda nad hercegovačkim narodom – sve to bilo bi više nego dovoljno za najstrožu presudu. Ali, eto, Tito je imao sreće. Za razliku od onih čija su tijela nestala u Neretvi, jamačno bez optužnice i bez suđenja. /POSKOK/

- Advertisement -

17 KOMENTARI

guest

17 Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Pravo iz furune

SVAKA MU JE K’O NJEGOŠEVA: Diktatoru koji se boji izbora, Zelenskom, bolje je da se pokrene jer će ostati bez zemlje

Trumpova poruka Zelenskom nije samo politički pritisak – ona je izravno upozorenje da se Ukrajina ne može osloniti na...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -