Published On: Thu, Nov 16th, 2017

Tito mi je pokazao vilu na Brijunima, čak i spavaću sobu

Maršal je bio oduševljen “Brezom”, filmskom divom Mancom Košir koja danas priča o njemu, o životu…

Manca Košir je jedna od najutjecajnijih žena Slovenije. Ugledna novinarka, a zatim sveučilišna profesorica i znanstvenica, autorica 18 knjiga, aktivistica i samoprozvana ambasadorica radosnog življenja, počela je kao glumica prije točno 50 godina, kad ju je otkrio veliki redatelj Ante Babaja te joj ponudio ulogu krhke i nježne Janice u kultnoj “Brezi“. Film je postao brend, a lik Janice proslavio je Mancu Košir, ženu koja i danas, na pragu 70. godine, pršti neizmjernom energijom i pozitivnim vibracijama. Od “Breze” više ništa u njezinu životu nije bilo kao prije.

Prošlog tjedna je u povodu 50. obljetnice u 30 kina diljem Hrvatske prikazana Babajina ‘Breza’. Kako objašnjavate da se taj film i danas gleda s jednakom pažnjom i zanimanjem kao prije 50 godina?

Film ‘Breza’ je lijep, dirljiv, izvanvremenski film, koji svima otvara srca. Takav film mogu napraviti samo najveći, genijalni umjetnici, duhovna aristokracija, kao što su bili režiser Ante Babaja i snimatelj Tihomir Pinter. Tad je mladi filmski kritičar napisao, a mnogi su se složili s njim, da je šest filmskih rola iz ‘Breze’, uz nekoliko stihova i taktova, jedino što bi ovaj narod mogao poslati među zvijezde kao svoju svemirsku sliku. Duboko sam zahvalna što sam mogla sudjelovati u tom filmu.

Bili ste studentica prve godine matematike i fizike, kad se pojavio Ante Babaja i ponudio vam ulogu Janice u ‘Brezi’. Kako vas je otkrio?

Manca Košir | Author: YouTubeYOUTUBE

Babaja je sedam godina tražio svoju Janicu, djevojku koja ne bi glumila brezu, nego bi bila breza. Tako je došao i u Ljubljanu. Njegov prijatelj, pokojni kazališni režiser Žarko Petan, rekao mu je da sam ja prava Janica, jer sam već glumila glavnu ulogu u TV drami “Pravljica na podstređju” i u njegovoj predstavi u Slovenskom narodnom gledališču. Tad nismo imali telefon i Babaja je jednoga dana jednostavno pozvonio na naša vrata. Kad sam mu otvorila, odmah je znao da je našao svoju Janicu.

Ipak me pozvao na probno snimanje u Zagreb, gdje su bile velike glumice jugoslavenskog filma Milena Dravić i Snežana Nikšić. Rekao mi je da sjednem kao pored drveta i gledam s čežnjom u daljinu. To sam odlično napravila. Daljina, horizont, čežnja, transcendentnost, to su oduvijek moje omiljene teme. Dobila sam ulogu i veliku pozornost medija iz tadašnje Jugoslavije, koji su pisali ‘Babaja je konačno, poslije sedam godina traženja, našao svoju brezu!’.

Za svoj filmski debi dobili ste odlične kritike. Jeste li pomislili da ostavite matematiku i krenete u svijet filma?

Još pamtim podjelu nagrade za najboljega glumca – debitanta na filmskom festivalu u Nišu 1967. godine i strašan aplauz u pulskoj areni. Baš su te godine počeli mjeriti duljinu aplauza za glumice i glumce koji su se klanjali poslije projekcije filma u Areni. Bila sam mlada, praktički nepoznata glumica, no primila sam najdulji aplauz od svih tad prisutnih najvećih imena jugoslavenskog filma. Još danas mi zvuči u ušima taj snažan pljesak, nikad ga neću zaboraviti. Deset tisuća ljudi plješče, a među njima i drug Tito.

 

Je li ta tragična uloga Janice odredila, odnosno promijenila vašu karijeru i vaš život?

Svakako! Usred snimanja putovala sam u Ljubljanu kako bih na fakultetu ispunila obaveze za kolokvije iz fizike, no profesor mi nije htio dati potpis u indeks, rekavši da me nije bilo na predavanjima. Uplašila sam se da neću položiti taj težak ispit pa sam se prebacila na Pedagošku akademiju, na kojoj sam diplomirala te tako postala učiteljica matematike i fizike. Već sam imala i dogovoren posao. No nakon nastupnog predavanja svi su se složili da odlično predajem, ali su kritizirali moj izgled.

Našminkani ste, imate dugačku raspuštenu kosu, previše ste ekstravagantno odjeveni, to se ne smije. A najstrašnije je bilo što nisam stajala iza katedre, nego sam hodala među đacima. Rekli su mi da to nije u skladu s autoritetom učitelja. Zbog toga sam se predomislila i počela studirati novinarstvo. Bogu hvala, ne mogu sebe zamisliti kao učiteljicu u školi!

Možete li se prisjetiti te 1967. godine, kad ste u selu Guci kraj Karlovca snimali ‘Brezu’, i ispričati nam kako ste doživjeli svoje filmsko ‘krštenje’? Je li vam bilo neugodno kad ste morali snimiti scenu u kojoj vam se vide grudi, prvi put na jugoslavenskom filmu?

Manca Košir | Author: YouTubeYOUTUBE

Babaja je bio tako obazriv i nježan da uopće nisam osjetila težinu režije i glume, samo sam bila to što sam bila – plaha, romantična Janica, koja obožava svojega Marka s brkovima i plače za svojom mrtvom curicom. Bilo je nekoliko teških scena. Ona najružnija, kad ležim na kiši u blatu, na podu, a krava se nikako neće postaviti u pravu glumačku pozu pa se snimanje ponavljalo unedogled dok sam ja ležala smrznuta u blatu.

Bilo me je strašno stid pokazati grudi na filmu! Nisam htjela snimati tu scenu pa je Babaja morao izbaciti sve iz sobe. Ostali smo samo on, ja i Pinter, i tad sam dopustila da mi se vide grudi – prvi put na jugoslavenskom filmu. Samo djelić sekunde. Danas mi je žao što kadar nije dulji jer bih svoje grudi, koje su tad bile prekrasne, mogla pokazati unucima.

Je li točno da je Tito čak sedam puta gledao ‘Brezu’ i da vas je pozvao na Brijune? Kako vas se dojmio?

Da, Tito je bio oduševljen ‘Brezom’ i na Brijunima mi je posvetio najviše vremena od svih glumaca. Pokazivao mi je kuću, čak i spavaću sobu, koju nikome nije pokazivao, a u podrumu smo pili vino iz posebnog vrča s tri ‘cucle’, kao da smo zauvijek povezani. Kasnije sam se plašila da će me htjeti usvojiti. Pričao mi je o mornarici bivše zemlje, o jakoj artiljeriji, o podmornici.

Pitala sam ga može li mi srediti posjet podmornici i on je obećao da će to učiniti. Kad sam kao novinarka htjela napisati reportažu o toj vojničkoj podmornici, nazvala sam Split i pozvala se na obećanje druga Tita. I zaista sam ušla na tu podmornicu i napisala reportažu o tom velikom ‘uspjehu’ na dnu mora.

Kakvo mjesto ima Tito danas u Sloveniji?

Manca Košir | Author: YouTubeYOUTUBE

Vjerojatno kao i u Hrvatskoj. Mnogi ga obožavaju kao velikog državnika, kojeg je znao cijeli svijet te kojem je na sprovod došlo najviše državnika i kraljeva. I ‘nesvrstani’ su bili velika priča. A drugi ga mrze, nemamo više ni Titove ulice.

Krhka i nježna Janica, ‘breza među bukvama’, bila je žrtva primitivca, ženskara i pijanca, šumara Marka, bešćutne svekrve i okrutne primitivne sredine. Možete li usporediti položaj žene tad, prije 50 godina, i u današnje vrijeme, kad se ponovno javljaju neki prolife pokreti koji pokušavaju ženi, kao što je slučaj u Hrvatskoj, Poljskoj i Mađarskoj, oduzeti pravo na abortus i druge slobode?

To je užasno. Žene su se stoljećima hrabro borile za ravnopravnost u društvu i na poslu te za slobodu svoje seksualnosti i intime, a danas su slabije plaćane od muškaraca, trebale bi opet ostati u kući za štednjakom i ne bi smjele abortirati, čak ni silovane žene. Gdje smo to došli? Vraća se primitivnost, ideologija najgore vrste.

Kako su na vas i vaš život utjecali muškarci, od Karpa Godine, ikone jugoslavenskog filma, do Martela Zupana, s kojima imate dvije kćeri? Kako ste se mijenjali kroz te veze, što ste dobivali, a što gubili?

Manca Košir | Author: YouTubeYOUTUBE

Ah, to je teško pitanje. Trebalo bi nam puno vremena za priču o mojim ljubavima, od mojeg ‘najljubšeg bivšeg muža’, kako zovem Karpa, s kojim imam prekrasnu i pametnu kćer Ladeju, koja će iduće godina napuniti 50 godina, do posebnog muškarca Martela Zupana, s kojim imamo novog Zupana, koji jako sliči djedu Vitomilu, ne samo fizički, nego i po talentu za pisanje, za mistiku.

Jako sam zahvalna za obje kćeri pa se svaku večer zahvaljujem i Karpu i Martelu, koje još volim. Vjerujem da ljubav može mijenjati oblik postojanja, ali nikad ne može izčeznuti, pa tako još volim svog duhovnog prijatelja, pisca Marjana Rožanca, s kojim razgovaram skoro svaki dan, iako je umro još 1990. godine. Ne samo da vjerujem, ja znam da je ljubav jača od smrti.

Imali ste vrlo zanimljiv životni put. Nakon glumačke karijere bili ste uspješna novinarka, zatim znanstvenica, doktorica znanosti, radili ste na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani, a i danas vas smatraju najvećim autoritetom na području novinarstva u Sloveniji. Kako gledate na te različite živote?

Zahvalna sam! Da sam ostala filmska glumica nikad ne bih tako intenzivno i različito živjela. Sve ove moje karijere i pozivi stvorili su od mene ličnost kakva sam danas: sretna, ispunjena, zahvalna, kreativna, radoznala… Svaki dan, kad ujutro otvorim oči, zahvaljujem se što još dišem, pa se odmah pitam: ‘Kakva će mi čuda danas donijeti život?’.

Nakon odlaska u mirovinu postali ste volonterka u hospiciju. Je li taj rad promijenio vaše viđenje starosti?

Manca Košir | Author: Miran Hladnik/CC BY-SA 3.0MIRAN HLADNIK/CC BY-SA 3.0

Mislim da me je film ‘Breza’ inicirao u prijateljstvo s tom Gospođom Smrt. U jednoj sceni ležala sam u lijesu, zatvorenom s čavlima, sigurno više od sata jer je Babaja htio u jednom kadru snimiti vožnju lijesa do groblja. U tom mraku imala sam dovoljno vremena za razmišljanje o smrti. To me je potaknulo da u prvom seminarskom radu na fakultetu obradim temu ‘Pojam smrti u hinduizmu, džainizmu, budizmu i judaizmu’. Pratila sam dragog Marjana Rožanca svih šest mjeseci do zadnjega dana, pa onda i puno drugih ljudi.

Tako već godinama svaki ponedjeljak sjedim u kući hospicija od 12 do 15 sati i pratim umiruće te razgovaram s njihovim obiteljima, koje se ponekad plaše smrti više nego oni koji umiru. To je predivno duhovno iskustvo: nalazim se u svetom prostoru i svetom vremenu, u drugoj dimenziji postojanja, gdje imam pravo biti baš to što jesam. Umirući više ne nose maske, oni umiru kao istiniti ljudi. Tako i ja mogu uz njih biti istinita, iskrena. To iskustvo nas uči da je u životu najvažnije – biti.

Napisali ste 18 knjiga, a među njima i knjigu ‘Darovi minevanja’ u izdanju Mladinske knjige, u kojoj ste sabrali tekstove ljudi koji su na neki način došli u doticaj ili se susreli sa smrću. Koja je bila ideja te knjige?

Ja sam vjerojatno jedini autor u svijetu koji ima šest objavljenih knjiga pisama. Naslovi kažu o čemu se dopisujem sa zanimljivim, divnim ljudima: “Ženska pisma”, “Moški:ženska” – knjiga pisama s režiserom Dušanom Jovanovićem, “Moška pisma”, “Drugačna razmerja” – potresna knjiga pisama s gayevima, važna za shvaćenje homoseksualnosti, koja nije bolest nego sasvim prirodna stvar. Skoro nema životinjske vrste koja ne prakticira homoseksualnost u punoj mjeri!

Zatim, “Darovi minevanja”, u kojoj pišem o umiranju i smrti te poslednja “Človeška ljubezen”, u kojoj se dopisujem s psihoterapeutima o našim bolovima, sramu, osjećaju krivnje… Jako sam zahvalna svima koji stupe u epistolarnu komunikaciju sa mnom, jer uz njih puno naučim o životu i idem sve dublje u svoju dušu.

Manca Košir | Author: YouTubeYOUTUBE

Već sam desetljećima ambasador čitanja, sad sam dobila i pasoš za Republiku čitanja u izdanju Gospodarske zbornice Slovenije, koja je počela akciju ‘Slovenija bere’. Predsjednik države ima broj pasoša 1, a ja 2, on formalno, a ja suštinski. Titula ARS – ambasadorice radosnog starenja znači boriti se protiv stereotipa o jadnoj i bijednoj starosti, predstavljati na svojim literarnim večerima knjige na tu temu, a prije svega biti radosna, sretna osoba, premda ću uskoro navršiti 70 godina.

Bili ste u Zelenima, zatim predsjednica Pokreta za održivi razvoj Slovenije (TRS), a na izborima 2011. na listi Stranke za održivi razvoj Slovenije. Vjerujete li u promjenu političke paradigme?

Zalažem se za javno dobro već od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvo sam bila u Zelenima, kad sam kao druga na listi dobila najviše glasova na izborima 1990. Bila sam i kandidatkinja za Predsjedništvo Slovenije poslije osamostaljenja. Gotovo sam pristala, ali je moja mlađa kći plakala da će onda njihova majka biti još manje kod kuće, a starija me inteligentno pitala: ‘A tvoja sloboda, mama? Misliš da se možeš kao članica Predsjedništva voziti biciklom nakolo? Biti sama?. To me je opametilo. Onda sam bila u europskom pokretu Junijska lista za socijalnu državu, no nismo dobili dovoljno glasova za Parlament.

Zatim sam zajedno s prijateljima osnovala Pokret za trajnostni razvoj Slovenije TRS. Mi smo sa Združenom levicom ušli u Parlament i nadam se da ćemo na sljedećim izborima imati još više zastupnika. Politika kao rad za javno dobro, za socijalnu državu, za javno zdravstvo i školstvo jako je važna i zalagat ću se za tu opciju dok ću imati energije. Ustanovila sam još i Pokret za odličnu javnu školu ‘Kakšno šolo hoćemo’, a s časopisom Ona biramo najboljeg učitelja/učiteljicu, što je predivno.

Danas vas smatraju jednom od najutjecajnijih žena u Sloveniji. Gdje je vaš utjecaj najveći?

Manca Košir | Author: YouTubeYOUTUBE

U srcima mnogih ljudi. To mi je najbitnije. Kad sam dobila ime Manca, nikoga nismo poznavali s tim imenom, a nakon prvog talk shova na slovenskoj televiziji ‘Muškarci, žene’, koji sam vodila šest godina, već se tisuću djevojčica tako zvalo. Danas ima ih još više. Imala sam utjecaj i kao novinarka, jer sam prva radila velike intervjue u formi pitanje – odgovor. Najbolji su izašli u debeloj knjizi ‘Pogovori: Kronologija duha’. Znate što je napisao odličan novinar Peter Kolšek na stražnjoj strani knjige? ‘Blago njima, mrtvima i živima, koje je ispitivala Manca Košir.’

Ambasadorica ste brojnih dobrotvornih organizacija, a između ostaloga imate i titulu ‘ambasadora radosnog starenja’ – ARS. Što ta titula podrazumijeva?