Published On: Uto, lis 13th, 2020

Teško ime Puniša

‘E, vi ne znate što je komunizam u Crnoj Gori. Meni je maltene bilo zabranjeno da se igram s djecom u školi jer je u to vrijeme Puniša Račić bio negativna ličnost, a i danas je’, ispričao je Robertu Knjazu izravni potomak i imenjak zloglasnog skupštinskog atentatora

Hrvatski velikani – Stjepan Radić, HRT, 14. veljače, 20:02

Robert Knjaz došao je na koliko šašavu toliko i genijalnu ideju da u Beogradu, u emisiji o Stjepanu Radiću, potraži Punišu Račića. Računao je da će tamo sigurno naći čovjeka s njegovim imenom. I što se dogodilo? Našao ga je! I ne samo to, već je pronađeni Račić izravni potomak svoga pretka, ali ne bilo kojega, nego upravo onoga zloglasnog Račića. Prizor je toliko sadržajan da ga moramo prepričati. Knjaz telefonira. Račićev telefon zvoni.

– Dobar dan, Robert Knjaz s Hrvatske televizije, radimo emisiju o Stjepanu Radiću, pa bismo htjeli snimiti Punišu Račića.

– Jao, bre, kako i uvek pogodite kad nam ćale nije tu, jebote.

– A gdje je?

– On je otišao do centra grada, ‘ajd nazovite za tri-četiri sata, mislim, ako imate vremena.

Tri-četiri sata kasnije…

– Dobar dan, Robert Knjaz s Hrvatske televizije. Puniša Račić? (Ispod ide potpis: direktni potomak Puniše Račića.)

– Ja sam.

– Poštovanje. Evo, konačno smo se uspjeli čuti. Kakav je čovjek bio Puniša Račić i zašto je pucao u našeg Stipicu?

– Za mene je bio idealan, ne samo za mene nego za čitav taj kraj. Puniša Račić je bio školovan čovjek, domoljub.

– A zašto je pucao u našeg Stipicu?

– ‘Dosta si pokrao manastirske šume, dosta si ovdje danas došao da nam držiš predavanje…’

– Tko je to rekao?

– Stjepan Me… ovaj, Stjepan Radić Puniši. Puniša mu je rekao: ‘Uzmi riječ, Stjepane.’ Tri puta mu je rekao. Znači, na crnogorski, da vrati riječ. Tri puta ga je zvao da povuče riječ. Prvi put, drugi put, treći put – onda je ovaj potegao pištolj.

Knjaz ponovno:

– Što je tom drugom Puniši trebalo da pobije toliko ljudi? Ljudi se svađaju u politici, a on izvadio pištolj…

– Pa to je kod nas pitanje časti. Ne može on da kaže ‘čorbu ti čorbinu, kozo crnogorska…’ Ovaj mu je rekao: ‘Ja sam, Stjepane, ovu zemlju krvlju zalio.’ Bio je ranjen u Prvom svjetskom ratu. ‘Koliko si krvi prolio, da ti je zlatom platim?’ E, krv se zlatom ne plaća. To je to.

– Da, ali on je njemu prijetio i prije. Znači, ako dođeš, ja ću tebe ubiti.

– Ma nije.

Nešto kasnije, opet Knjaz:

– A recite, to što se zovete Puniša Račić, kako vam se to odrazilo u životu?

– E, vi ne znate što je komunizam u Crnoj Gori. Meni je maltene bilo zabranjeno da se igram s djecom u školi jer je u to vrijeme Puniša Račić bio negativna ličnost, a i danas je.

– Da ste se zvali Stjepan Radić, bi li vam to pomoglo?

– E, to ne znam. Bi ovamo sigurno, a u to vrijeme bi i u Crnoj Gori. Ja sam učio istoriju sasvim drugu, u kojoj je Stjepan Radić pozitivan čovjek. Kad me prozovu Puniša Račić, svi su me sumnjivo gledali. Ja sam morao sve da znam, to nisam smio spominjati. A i kao porodica smo bili izolirani. Nekad su nas zvali ‘revolveraši’ i ne znam kako.

– Kako su vas zvali?!

– Revolveraši. Ali što, to je bilo takvo vrijeme i takva politika – završava Račić.

Potom doznajemo da je Račić suđen na 20 godina zatvora, ali ih je provodio na visokoj nozi. Knjaz potom pita povjesničarku dr. Branku Boban što se dalje zbivalo s Račićem.

– On je bio u zatvoru, negdje do 1943. godine – kaže ona – a onda su ga ubili partizani, srpski. Ušli su u zatvor i kad su otkrili da je to on, izveli su ga i ubili jer su ga smatrali krivim za to što se desilo…

Ova pričica sadrži više neočekivanih pouka. Prva je da su i u ono doba čestitim ljudima dodijavali domoljubi, koji su ‘nosali krvave gaće po albanskim gudurama’, a zapravo su, skrivajući se iza patriotske galame, krali manastirske šume. Druga je da ni takvi nisu mogli ubijati nekažnjeno, ali su na robiji imali de luxe tretman. Točno kao kod nas, 80 godina kasnije! Jedan je naš domoljub, koji je ‘nosao krvave gaće’ – a ubijao je babe – s robije napravio kuću, dok je drugi lavovski dio kazne izdržao po zagrebačkim birtijama, trećemu još sude jer su mu ‘borci’ ubili dijete, četvrtom su sudili dvadeset godina pa je na kraju završio s prekršajnom kaznom. Solunaštvo je nerazoriva supstanca naših heroja, očito. Treća pouka je da je onda došao drugi Tito čiji su partizani, i to srpski, ubili ubojicu vođe hrvatskoga naroda, bez suda, što ne zvuči baš antihrvatski, premda nije ni vrhunski standard pravne države.