Prije točno tri godine u Getsemanskom vrtu, vrtu koji su od Otomana u davni vakat otkupili neki dobri ljudi iz Sarajeva i poklonili ga Crkvi, Živko Budimir, nusprodukt saraj majorizacije održao je besjedu.
Budimir je bio sarajklaun tog vremena. Hodajući simbol tiranije političke elite brojnijih. Njegova pozicija bila je zoran primjer što se danas čini katolicima u BIH.
Došao iz proustaške stranke, skinuo crno odijelo i obukao bijelo, kleknuo pred Portu, i postao predsjednikom. Uz njega par budakovaca i proustašića imenovani su ministrima. Komunisti i nacionalsocijalisti su bili zadovoljeni. SDP je pljeskao. Suljagić i Reuf bili su presretni.
Forma je dovršena. Okvir za majorizaciju zaokružen. Dežuloviću je rečeno da ušuti I Dežulović je odušutio. Za lovu je lahko šutit.
Budimir je tada kazao, usred vrta, vrta u kojem je Juda izdao Isusa:
Čin braće Branković djelo je milosrđa “koje se vječno pamti”, te je dodao kako njihov primjer pokazuje da “jedno dobro djelo rađa drugo.”
Pozvao je na vrednovanje ovakvih primjera i danas izražavajući želju da prepoznajemo podupiratelje plemenitih ljudi koji se odriču svoga dijela kako bi ostvarili i nemoguće misije: “Baš zato što u sebi nosimo nasljedstvo ljubavi, ne trebamo se bojati.
Bit će Bosne dok u nama kuca srce milosrđa, bit će Hercegovine dok u nama teče snaga skrušenosti.” Izrazio je i nadu da će priča o braći Branković ovih dana “jače odjeknuti u našoj maloj zemlji, jer velika je to priča.
Veza hrvatskog naroda, ali i cijele Bosne i Hercegovine, sa Svetom zemljom, osnažila je zahvaljujući braći Branković. Njihov čin nam potvrđuje kako ne postoji veća radost od davanja i veća snaga od vjerovanja.”
Na mjestu gdje je Juda izdao Isusa, Budimir je izdao priopćenje. Izdanim priopćenjem je potvrdio da uopće ne konta što znači milosrđe. No što bi netko tko ne zna što je majorizacija znao što je milosrđe.
Da bi netko bio milosrdan, mora imati moć, i mora iz pozicije te moći, biti spreman nekome nešto oprostiti. Čin otkupa i potom poklanjanja ovog vrta Franjevcima, čin je darežljivosti, nesebičnosti, altruizma i to ne neke moćne obitelji iz Sarajeva, nego obitelji koja je u Otomanskom sistemu pripadala potlačenom dijelu stanovništva. Oni su i kao žrtve tadašnje majorizacije, činili humana djela. Možda su svoj čin davanja, zavjetovali, s molitvom Bogu, da im vladar u Bosni bude milostiviji prema njima. Da ih manje tlači. Možda je njihov čin, zavjet u kojem se nadaju milosrđu.
Jer oni su sve ono što Budimir nije. I on je bio zadnja osoba koja je trebala govoriti u njihovo ime.
Pristanak Crkve da upravo Budimir govori o braći Branković bio je čin izdaje. Ponavljamo, i baš nas briga ako ih možda zaboli ova rečenica no kako su i njima su puna usta priče kako je Crkva uz narod dok političare zanimaju samo pozicije evo je: PRISTANAK CRKVE DA BUDIMIR DRŽI GOVOR U OVOM VRTU BIO JE ČISTI ČIN IZDAJE I DODATNO PONIŽENJE OVOG NARODA. CRKVA JE MOGLA USKRATITI BUDIMIRU OVAJ ČIN. MOGLI SU SE UDALJITI DOK JE ON GOVORIO.
U doba dok je Budimir, tamo dakle, u svetom vrtu, gdje je Juda izdao Isusa, iznosio svoju definiciju milosrđa kraj njega je stalo nešto klera, nešto “uglednika” i mrtvi hladni su promatrali, gdje Budimir, na mjestu gdje je Juda izdao Isusa, gazi po istini i svakoj mogućoj logici.
Svojom pojavom.Svojom govorom. Svojim osvrtom na vezu hrvatskog naroda i Svete Zemlje.
Jer što on ima s narodom kojeg je ponizio u 21-om stoljeću? Što je njemu uopće sveto?
Budimir je bio zadnji Hrvat iz BIH, uz obojicu Komšića, koji je na mjestu, gdje je Juda izdao Isusa, imao pravo govoriti o teškom položaju Hrvata i katolika, ne samo u doba Otomana nego i danas.
Njegova pozicija tog vremena, uvjetovana je upravo gaženjem pozicije naroda kojem su pripadali Pavle, Jakov i Antunu Branković. Trojica braće koji su od otomanskog tiranina otkupili taj vrt i poklonili ga Crkvi. Da su danas živi, netko iz Budimirove ergele bi ih vjerojatno gađao kamenjem s pitanjem, otkud pare lopovi? A država bi klicala topnicima.
Popovi i fratri gladali su tijekom Budimirovog govora u zemlju. Pod mitrama i u misnom ruhu.
Sutradan je opet taj čovjek, odavno pozdravljen s dosljednošću davao intervjue kako svaki narod treba birati svoje predstavnike. Odlazio pred Bujančeve nosnice. Trkeljao što mu je rečeno. Kad god je trebalo potkopati neku inicijativu. On koji je izabran brojnošću drugog naroda. I koji duguje tim istim brojnijima. Svaki trenutak svoje slave. Hrvatima ne duguje ništa.
Je li nedosljednost grijeh uzoriti Puljiću?
I u koju kategoriju spada taj grijeh: Grijeh mišlju, rječju, djelom ili propustom?
Nakon govora, Budimirovog, čitano je pismo Ive Komšića. U vrtu gdje je Jusa izdao Isusa. Novo poniženje.
Zašto nije pročitano pismo Emila Vlajkija i Željka Komšića? Možda i govor Ante Pavelića? Kad se već išlo na potpuno poniženje ovog naroda hrvatskim Judama?
Čestiti petrovci i fratri gladali su tijekom čitanja tog govora u zemlju pod mitrama i u misnom ruhu. Armensko svećenstvo, svećenstvo najstarije kršćanske Crkve na svijetu također je gledalo u pod.
Oni znaju što je bilo u Bosni. Pamte što su im Otomani uradili u Armeniji. Kao zadnjoj kršćanskoj zemlji ostaloj pod okupacijom Otomana. Oni to zovu genocid. Oni znaju što im se dogodilo.
Mi koji smo prvi trebali donijeti , na državnoj razini, deklaraciju o osudi armenskog genocida, budući da smo upravo mi puna četiri stoljeća dijelili s braćom Armencima istu sudbinu, još uvijek šutimo. Hrabre nacije Europe, donose te deklaracije. Mi šutimo. Mi proizvodimo Budimire.
Samo je biskup Puljić malo škicnuo. On je naime, sam danas svjestan, kolika je greška bila, u ratno doba, kada su Hrvati istjerani iz Predsjedništva BIH, u to isto predsjedništvo delegirati Ivu Komšića, bez da se pita svoj narod.
On zna da je greškom zvanom Ivo Komšić, tako , pred svijetom, projektu jednonacionalne Bosne dao multietnički šlagvort. Bosne koja potom u Udruženom Nezločinačkom Projektu sa svog teritorija čisti 400.000 kršćana. Uradili su to nježno, sofisticirano i sistemski. Treba biti fer i reći kako su baš lijepo to uradili. Gotovo neprimjetno. I daleko nježnije nego Otomani. Što će reći da smo kao društvo ipak uznapredovali.
Vrhunac gadljivosti platforme, dogodio se dakle na današnji dan, prije tri godine, u vrtu u kojem je Juda izdao Isusa.
Tamo je pred hrvatskim biskupom, pred našim svećenicima, Živko Budimir čitao dovu o milosrđu.
Je li stajao na mjestu gdje je stajao Juda? Il su išli toliko daleko da su ga postavili na mjesto gdje je stajao Isus?
Bilo je to dno hrvatske politike u ovom stoljeću. Nikad niže nismo bili pali. Ni Mesić nas toliko nije uvrijedio.
Nikad nitko nije ponizio hrvatski narod u ovom stoljeću, kao Živko Budimir, na današnji dan.
U vrtu u kojem je Juda izdao Isusa.
Čak i oni koji su to data bili neosvješteni, o tome što se tu radi i što nam rade, čak i oni nenaklonjeni hrvatskoj poziciji u BIH iz Zagreba i Brisela, taj dan su konačno progledali.
I veliko se čudo dogodilo.
U Getsemanskom vrtu.
U kojem je Juda izdao Isusa.
Stoga hrvatski narod ne samo ovaj u BIH, i ne samo Hrvati nego svatko onaj koji ljubi pravdu, širom planete, puno duguje Živku Budimiru.
Nitko kao ta politčka hulja, nije učinio da i naši najveći neprijatelji postanu naši podupiratelji.
Stoga huljo, hvala ti. I neka ti Bog bude milosrdan. Zaslužio si.
Poskok.info