Published On: Wed, Apr 3rd, 2013

Talačka kriza

Kažu da smo taoci politike. Pa, jesmo. Birali smo političare, pa smo im postali taoci, kažu. A ne pitaju se jesmo li imali izbora. Formalno, jesmo. Praktično, nismo. Birali smo nacionaliste, kažu. Jesmo. Ispalo je i da su oni koji nisu nacionalisti ustvari nacionalisti. Socijaldemokrati, ljevičari, ekolozi, unitaristi, separatisti ustvari imaju nacionalnu pozadinu. Sad nam se svima (osim profesionalnim građanima), kod pojma „građanski“ i „građansko“, usta razvuku u podrugljiv smiješak. Propast vjere u „građansko“ je, ipak, jedna od pozitivnijih stečevina talačke krize u koju su nas doveli kojekakvi predstavnici, veleposlanici, savjetnici i ostali svjetski skrbnici naših duša i naših para, s posebnim osvrtom na naše novčanike i naše prirodne resurse. Usput su, da se ne bismo zamarali suvišnom pameću, uništili naše školstvo uvođenjem idiotskih školskih programa u srednje i osnovne škole, i infantilnih bolonjskih pravila u visoke škole i fakultete. Gospodarstvo usput, ali to i nije bilo teško, bez jugo-tržišta ionako ne bi mogli. Sad imamo rasadnik mozgova koji se „odlivaju“ u inozemstvo, a oni imaju priljev mozgova koji ovdje ne mogu naći ni posao, a kamoli izgraditi karijeru.
 
Veselin Gatalo l pogled.ba
 
Ohlokracija, vladavina najgorih, nije posljedica strane intervencije u južnoslavenskim ili zapadnobalkanskim zemljama. To je, usudio bih se reći, bio cilj. Sve je manje onih koji me ispravljaju dok ovo govorim, tako da mislim kako ljudi nisu više naivni kao nekada. Ali, kako god, ostaju taoci. Postali su, pa ostali. Kasno Marko na Kosovo stiže. Da je pameti do kadije koliko od kadije, sve bi…
Ipak, ima i promućurnih mozgova nadnacionalne orijentacije. Ne opterećuje ih ni vjera ni nacija, ne „podapinju“ im sumnje u ove ili one. Duboko u sebi, smiju se nacijama, baš poput kakvih polubogova u staroj Grčkoj. Čeda Jovanović, onaj u Srbiji, sa satom od 60.000 eura, recimo. Čovjek trguje žitom, najboljim u Europi i svijetu. Odobri prolaz na granici, dok ga ne proda. Onda zatvori pa kupi po manjoj cijeni. Nekad obratno. Pretvori to u tjesteninu, pa opet zaradi. Od sunarodnjaka pravi budale, ali pravo im budi kad su materijal za to. Kako god, on i žena su bogati preko svake mjere.
Njihovo taoci su u Srbiji, pa nam to i nije tako blisko. Ali, sličan primjer imamo i kod nas. Postoji političar koji se izdigao iznad nacije i vjere, iznad naroda i narodnosti, čak iznad Sejdića i Fincija, zvijezda vodilja u EU. Mom asfaltiranom mozgu je trebalo vremena da shvati da se Jerko Ivanković – Lijanović, baš kako mu i stranka kaže (čak i imenom!), bori za boljitak. Zapravo, Jerko i nema stvarnih političkih protivnika. Ne sjećam se da je Jere ikada rekao nešto ružno o nekom svom političkom suparniku. Protivnika, naime, i nema. Spreman je koalirati sa svima, sve za boljitak – boljitak ni za što.
Ne pada mu na pamet, poput ostalih neznalica, diskreditirati nekoga. Ne traži savjet ni informacije s interneta, čovjek jednostavno pita i istražuje. Znanje mu, ni formalno ni neformalno, ne smeta. Ne priječe ga filozofija, logika, retorika, etika i slične besposlice koje se uče u školama. Raspita se koju mu je oponent političku dužnost vršio nekada, Je li bio potkupljiv inspektor? Je li slab na skupa kola? Koja je cijena novinara, koja bi nauljeni novinar kola i koliko mu treba para?
Jere, sukladno dobivenim informacijama, djeluje. Kupuje, trži, pregovara, i na kraju ima. Nije talac vlastite nacije niti bilo čije ideje. Ni vlastite. Ne mrzi nikoga, pa ima kvalitete kakve malo koji političar ima. Ne uzima taoce. I, bori se za boljitak.