Published On: Tue, Sep 29th, 2015

SVJEDOČANSTVA MLADIĆA ZATOČENOG U PAKLU DŽIHADISTIČKOG LUDILA Kronika života i smrti u libijskom čistilištu

ŠOKANTNA SVJEDOČANSTVA MLADIĆA ZATOČENOG U PAKLU DŽIHADISTIČKOG LUDILA Kronika života i smrti u libijskom čistilištu

Islamska država mjesecima je širila teror po libijskom gradu Derni, sve dok ga nije preuzela al-Qa’ida. Farrah Schennib zapisao je užase svakodnevnog života pod IS-om u svom dnevniku

Derna je grad s oko 150.000 stanovnika, smješten na libijskoj obali Sredozemnog mora. Jedan u nizu bliskoistočnih gradova s bogatom poviješću, koji je cvao još u doba stare Grčke. Nakon rušenja Muamera Gadafija 2011., Derna je prešla u ruke pobunjeničkog Nacionalnog prijelaznog vijeća. Demokracija im se nije osladila: država se urušila i nekad moćnom Libijom sada divljaju deseci oružanih skupina. U listopadu prošle godine naoružana banda koja kontrolira Dernu javno je izrazila lojalnost Abu Bakru Al Bagdadiju, lideru ISIL-a. Od tada se Derna smatrala dijelom teritorija pod kontrolom trenutno najokrutnije terorističke skupine na svijetu, odakle jedva da stižu neke vijesti u ostatak svijeta. U srpnju je druga islamistička skupina istjerala ISIL-ovce, i od tada su se borbe oko Derne intenzivirale. Njemački tjednik Spiegel objavio je dnevnik 26-godišnjeg Libijca koji ga je pisao pod islamističkom okupacijom. Mladić pod pseudonimom Farrah Schennib u vrijeme rušenja Gadafijeve diktature bio je fotoreporter. Nakon dolaska demokracije samo pokušava preživjeti. Na molbu Spiegelovih urednika pisao je dnevnik. Kad bi uspjeli, čuli bi se telefonom, rjeđe Skypeom ili mailom. Od 9. kolovoza izgubili su svaki kontakt s njim. “Islamska država postala je lav u kavezu…tko zna što će se još dogoditi”, napisao je Farrah u posljednjoj stranici dnevnika.

Nedjelja, 8. ožujka
Velika gomila se formira pred ulazom u bolnicu al-Harish. Izlazim iz auta. “To je Muhannad!”, viče jedna žena. Približim se i vidim mrtvog dječaka na nosilima. Žuta jakna uprljana mu je blatom. Buljim u beživotno tijelo dječaka koji nije imao više od 10 godina. Nema glave. Odsječena je.
Bio sam fotograf od početka revolucije. Svijet je tada htio znati što se događa u Libiji. Sada više nikoga nije briga u što se pretvorila Derna, klaonica u kojoj se mesari izmjenjuju svakih nekoliko mjeseci.
Muhannadovu glavu pronašli su tjedan dana kasnije. Vijest se proširila čitavim gradom. Pitali smo se kakva vrsta osobe može odsjeći glavu djetetu? Zašto? Konačno Muhannadovi roditelji mogu zakopati svoje dijete.
Jedna agencija iz Tripolija tražila me fotografije iz Derne. Najprije sam htio odbiti zadatak, ali ne mogu si priuštiti da izgubim posljednje poslove. Borci Islamske države nisu sposobni razlikovati novinare od pripadnika postrojbi. Pucaju u svakoga tko im je sumnjiv. Zato većinom snimam iz auta. Rijetko izlazim iz njega.
Prije sam bezbrižno šetao ulicama. Ljudi bi mi mahali. Nakon 2011. imali smo kratku fazu euforije i slobode. Kolege iz inozwemstva vodio sam Dernom. Jednom je tu bila novinarka iz Australije, plavuša.
Sada je sumnjiv svatko tko nije pripadnik njihove postrojbe, odmah misle da je špijun. Ali ja ne radim ni za koju stranu.
Neko vrijeme stojim prekoputa mrtvačnice. Ne osjećam ništa. Kad stignem kući, shvaćam da nisam napravio ni jednu jedinu snimku.
Srijeda, 11. ožujka
Maryam mi veselo prilazi. Obučena je u crno-bijelu školsku uniformu. Ujak Faruk zamolio me da je pokupim iz škole kod pijace Al-Khadra. Maryam ima 11 godina. I mnogi drugi rođaci, braća i očevi, čekaju da djevojčice izađu iz škole. I kao i uvijek, Hisba, ISIS-ova moralna policija, patrolira u bijelim Hyundai džipovima. Kao tinejdžer sam lutao uličicama nadajući se da ću privući pažnju neke od starijih djevojčica. Danas se više nitko ne usuđuje na to.
Stražari (watchdogs) nose duge haljine kao oni u Afganistanu, i duge brade. Ovih dana su čak naredili vlasnicima dućana da ih zatvaraju za vrijeme molitve – pet puta na dan, baš kao u Saudijskoj Arabiji.
Škole su bile zatvorene dva mjeseca, nastavni programi su očišćeni od svih “neislamskih” sadržaja. Biologija, kemija, fizika, tjelesni i glazbeni odgoj – sve je to izbačeno. Za Maryam je škola jedino mjesto gdje ona još može sresti svoje prijateljice i druge djevojčice. Djevojčicama jedva da uopće dozvoljavaju da napuste kuću. Mrzili smo Gadafija. On i njegov sin brutalno su vladali, bili smo u strahu od njihove policije. Ali tada nije bilo islamista.
Nedjelja, 15. ožujka
Na trenutak, sretan sam. Pronašao sam bačvu u koju mogu spremiti više od 100 litara benzina.
Benzin je ovdje strogo ograničen, što može zvučati kao vic u jednoj od naftom najbogatijih zemalja svijeta. Otkako se grad našao u okruženju, nemoguće je pronaći gorivo. Ujak Faruk rekao mi je da odmah krenem od jedne benzinske pumpe do druge skupljati benzin.
Benzinsku pumpu 115 čuvaju ISIL-ovci u jednom džipu. Crna zastava Islamske države rastegnuta je iznad pumpe. Svađa izbija kad se pojavljuju pripadnici druge postrojbe, Mudžahedinsko islamsko vijeće Derne (SRMD) i zaobilaze ljude koji čekaju u redu. SRMD je lojalan Aymanu al-Zawahiriju, šefu al-Qa’ide. Mi ne volimo ni ISIL ni SRMD. Ipak, Islamska država je puno gora od drugih.
Svi smo vidjeli slike egipatskih kršćana koje su odveli na plažu u Sirtu i tamo im odsjekli glave, jednom po jednom, dok je njihova krv pijesak i more bojala u crveno. Oni su bili najobičniji radnici imigranti koji nisu uspjeli na vrijeme napustiti zemlju. Što su učinili da zasluže tako nešto? Hoće li ISIL to raditi i nama jednog dana zato što pušimo ili slušamo muziku?
Vjerujem da su tako okrutni jer ne poznaju nas i našu zemlju. U ISIL-u su Tunižani, Jemenci, Čečeni i Pakistanci. Skoro svi pripadnici SRMD-a su iz Derne, pa im je puno teže ubijati ljude.
Želim istog časa otići s pumpe. Kad se sretnu pripadnici različitih vojski, često dođe do pucnjave. ISIL I SRMD su podijelili grad među sobom. Postigli su neku vrstu primirja. Ali na koliko dugo? Prebacio sam u rikverc i udario u auto iza sebe.
Stigao sam sigurno kući. Navečer dajem brašno Ahmedu, pekaru, koji onda peče kruh za mene i moje susjede.
Ponedjeljak,16. ožujka
Zove me Nadya. “Tako ti misliš hraniti našu djecu?”, pita ona šaleći se, nakon što sam podigao slušalicu napola spavajući. Zaručeni smo šest mjeseci. Želim da se vjenčamo što je prije moguće. Nadya je fantastična. Ima 22 godine. Nazivamo se svaki dan, kad ima struje. Ona je najmlađa sestrična moje tetke i želi postati liječnica.
Otkako je ISIL preuzeo kontrolu nad gradom, ona ne smije više studirati. Od svih mojih prijatelja samo ja imam vlastiti stan – dvije sobe, kuhinja, kupaonica. Ali ništa ne zarađujem, a vjenčanje je skupo.
Četvrtak, 2. travnja
Kad je ISIL prije šest mjeseci ušao u Dernu, svi državni i javni službenici, vojnici i policajci morali su se pojaviti na stanici Tawba i predati oružje. Od tada nitko nije vidio Saleha, prometnog policajca s pijace Al-Khadra. On je bio prava institucija. Svi su ga poznavali.
Novinare su također natjerali da se “ispričaju” za svoje “prijestupe”. Tipu u ISIL-ovom medijskom centru rekao sam da je vrijeme nakon revolucije bilo konfuzno i da nismo odmah našli pravi put, ali da smo sada sretni što nas je Islamska država oslobodila.
Naravno da smo svi u depresiji. Novinari su prestrašeni. To što nosim kameru sa sobom, vrlo je rijetka stvar.
Ponedjeljak, 13. travnja
Ljudi nestaju. Po gradu su polijepljeni oglasi s fotografijama nestalih. Novi se pojavljuju svaki dan. Moj prijatelj Ali Ibrahim prodaje auto, njegova majka nakit i kuću, kako bi platili ucjenjivačima koji su mu oteli oca.
Sigurni smo da su ga oteli islamisti. Ako ne platite otkupninu, obitelj će vas idući put vidjeti u mrtvačnici.
Ne postoji vlast kojoj bi se mogli obratiti da nam pomogne. Glavni u pravosuđu u gradu je ubojica po imenu Ayman Kalfa, kriminalac koji je ranije bio osuđen na smrt. Kao i drugi kriminalci, uspio se dokopati slobode zahvaljujući revoluciji. Danas nama vladaju ubojice.
Utorak, 14. travnja
Derna je u okruženju. Imam samo jedan obrok dnevno i brinem se da uskoro neće biti ničega za jesti.
Danima nisam napustio stan. Nismo imali struje 35 sati. Nema interneta. Nema informacija.
Srijeda, 15. travnja
Jučer je jedna oružana skupina u sastavu ISIL-a pogubila dva naša časnika.
Oni to zovu “halal” ubijanjem. To znači da ISIL-ovci vjeruju da je OK ubiti nekoga tko se ne slaže s ideologijom njihovog vođe.
Jednostavno te unište ako imaš drugačije mišljenje – u ime Alaha.
Ponedjeljak, 20. travnja
Danas su ubili troje braće Mansouri, poznatih i kao obitelj al-Harir. Čitav grad slušao je razmjenu vatre između ISIL-aca i Mansourijevih. Počelo je jučer u 6 sati ujutro, i završilo u 3 u noći. Braća Mansouri su znala da će umrijeti. Ali su ustali protiv divljaštva. Za nas, oni su heroji. Vladavina ISIL-a je brutalna i nepravedna. Libijci to ne mogu prihvatiti.
Tragaju za Hamidom, četvrtim bratom Mansouri. Tvrde da je on ubio nekog i da će mu suditi pred svojim sudom.
Moguće je da je Hamida počinio ubojstvo, ali on odbija da mu sude ISIL-ovci.
ISIL-ov kurir prenio je ultimatum obitelji: ako se Hamida ne preda, dom obitelji Mansouri bit će razoren.
Braća Mansouri borila su se do samog kraja. Pucali su i ubili tri bitna ISIL-ovska lidera, među kojima je bio jedan visokorangirani Jemenac, i ranili 40 boraca. To je bio povijesni trenutak. Je li to također i prekretnica?
Izgleda da bi ISIL mogao krenuti u osvetu protiv prijatelja braće Mansouri.
Brinem se je li moj broj ostao sačuvan u nekom njihovom mobitelu?
Petak, 24. travnja
Kao svakog petka, posjetio sam djeda i baku u Ambichu. Moj djed je studirao agrikulturu. Skupa smo otišli do male seoske džamije, umjesto u onu veliku novu. Tako radimo otkako je ISIL ustoličio svoje imame u velikoj džamiji. To je oblik tihog protesta.
Baka je napravila kus-kus. Čitava obitelj je bila tamo – ujaci, tete, nećaci i Maryam. Moj djed ima 72 godine. Rekao je da ne smijemo gubiti nadu, jer krivi režimi ne mogu zauvijek održavati vlast.
On nam priča o talijanskoj okupaciji i dobrim vremenima libijske nezavisnosti pod kraljem Idrisom I. Jeli smo pileću juhu, za naša tužna srca.
Djed govori da su život u Derni sedamdesetih i osamdesetih opisali pjesnici i umjetnici. Žene su mogle same šetati po gradu, nisu morale nositi marame. Nosile su moderne suknje iznad koljena. Koliko su te suknjice bile kratke pokazao nam je rukama, izazivajući svima smijeh.
Dobro je što je Gadafi otišao, kaže on. Pa prebaci šal preko ramena i važno se namršti, tako da odmah shvaćamo da imitira Gadafija.
Djed je zabavan, ali i pametan. Libija je bogata, objašnjava nam, i to je istodobno i blagoslov i prokletstvo. Zapad želi pristup nafti, kao i ovi vjerski fanatici. To je razlog zašto je izbio rat. To je razlog zašto svi inozemni borci dolaze iz Afrike i Azije.
Obitelji u Libiji moraju se držati zajedno. To je jedini način da se zemlja privede razumu.
Utorak, 26. svibnja
Dva je ujutro, probudile su me eksplozije raketa. Izašao sam na balkon i vidio oblake dima iznad centra grada. Ljudi tamo ponovo umiru. Poznajem li ih?
Nazvao me je moj prijatelj Faisal. “Napali su zapovjedništvo Daesha!”, kaže. Daesh je arapska skraćenica za ISIL.
Bombaš samoubojica je navodno prokrijumčario torbu s eksplozivom u staru gradsku vijećnicu, koja trenutno služi kao ISIL-ovo zapovjedništvo. Bombu je detonirao uz pomoć mobilnog telefona. Iznenada se osjećam raspoloženo. Zovem Nadyu. Razgovaramo sat vremena. Ponovo sam pun nade i konačno padam u san.
Srijeda, 27. svibnja
Na našoj lokalnoj Facebook stranici su deseci statusa i komentara. Pogođeno je srce ISIL-ovske uprave u Derni.
Djed je bio u pravu. Postojat će vrijeme nakon ISIL-a.
Četvrtak, 4. lipnja 2015.
Svakog četvrtka prijatelji dolaze kod mene. Poznajemo se još od vrtića. Ashour je postao zubar. Said Ahmed radi kao automehaničar. Zovemo ga “ekspertom za njemačke mašine”. Salhin je studirao menadžment a Nazar je dugo živio u Misrati. Pijemo limunadu. Nazir sjecka luk i pomidore. Stavljam kuhati vodu za paštu.
Ako kriza potraje, kaže Salhin, on neće moći zaraditi novac koji mu je potreban da bi oženio djevojku koju voli od prvog dana na sveučilištu kad ju je sreo. Upozorila ga je da neće moći zauvijek odbijati ponude drugih. Salih kaže da rješenje mora uskoro naći. Jedino nas druga intervencija Zapada može spasiti, kaže on. Zapad bi morao obratiti pažnju na nas, kaže Ashour. A ako doista dođu, morali bi ostati u Libiji na duge staze reformirati zemlju od vrha do dna. Nizar se ne slaže. “Samo mi sami možemo sebe spasiti”, kaže.
“Europljani moraju intervenirati na nekoj točki”, tvrdim ja. “Inače će vrata od Afrike do Europe ostati otvorena”. “Što oni čekaju?”, pita Said Ahmed. “Da mi svi budemo mrtvi?”. Nizar zove iz kuhinje. Pašta je spremna.
Petak, 6. lipnja 2015.
ISIL-ovci voze po gradu sa zvučnicima na džipovima. Pozivaju sve da se okupe na egzekuciju jednog poštara. Tvrde da je radio za libijsku vojsku, da je izdajnik. Tko se ne pojavi na pogubljenju automatski je sumnjiv. Svi odlazimo tamo – Nizar, Said Ahmed, Salhin i ja. Osuđeni je u narančastom kombinezonu, kako to često biva. Egzekutori imaju maske na licu. Želim snimiti kako mu odsjecaju glavu.
Kad je gotovo, spuštam pogled prema zemlji. Nakon toga se šuljam natrag kući.
Ponedjeljak, 8. lipnja
Vojnici obično stižu rano ujutro. Područje bolnice Harish osiguravaju pripadnici Brigade mučenika Abu Salima, koji pripadaju SRMD-u. Njihov vođa se zove Salim Derbi. Debeo je i ima tamnu bradu. Izvorno je Salim Derbi ekstremist, ali ga stanovnici Derne vide kao pravednog protivnika ISIL-ovcima.
Tražim Fatallaha, bivšeg školskog druga. Njegov brat mi je rekao da je nestao prije tri dana. Fatallah je prije dvije godine preuzeo dućan mog oca. Stvari su išle dobro. Vjerojatno previše dobro.
Ljudi nestaju zato što imaju novca ili zato što su se drznuli nešto reći o zapovjednicima postrojbi. Ako se ponovo pojave, to je u mrtvačnici. Nadam se da to neće biti slučaj sa Fatallahom.
Prošao sam punkt sa vojnicima SRMD-a na ulazu u bolnicu. Tamo visi zastava Abu Salimoce postrojbe, crni tekst na bijeloj pozadini. ISIL koristi crnu zastavu s bijelim tekstom.
Neki od vojnika imaju 15 ili najviše 16 godina. Imaju jedva koju rijetku dlaku na licu, i skupo oružje i opremu. Radije patroliraju ulicama nego da idu u školu.
Muškarac u dugoj košulji i sa šiljastom bradom sjedi na ulazu u bolnicu. Prelazi prstom po spisku ispisanom rukom. Predstavio sam se kao član obitelji. “Fatallah?”, pita tip. Onda me uvodi u sobu za preglede. Tih dana u bolnicu vode umiruće ljude, iako ne radi ni odjel za intenzivnu njegu.
Modernija bolnica Al Wahda zatvorena je prije nekoliko mjeseci. Nema rezervnih dijelova sa Zapada za moderne medicinske uređaje.
Pet ljudi leži jedan do drugoga na dekama na podu, stariji muškarci sijedih brada i dječak. Odjeća im je prljava, puna krvi. Trojica izgledaju kao da neće dugo biti živi. Jedan jauče i stenje. Fatallah nije među njima.
“Želiš li ući u mrtvačnicu”, pita me tip s bradom, pokazujući na vrata iza njega.Počinje me boliti želudac. Zahvaljujem mu i žurim natrag u auto.
Srijeda, 10. lipnja
Bitka između ISIL-a i SRMD-a je u punom jeku. Slušamo pucnjeve i eksplozije raketa. Ostajem doma, tamo je najsigurnije.
Daesh je ubio Salima Derbija, vođu Brigade mučenika Abu Salima. Iako ga nitko nije volio, svi su ga poštivali. (Der Spiegel: Naknadno je utvrđeno da su Derbija u stvari greškom ubili vlastiti ljudi)
Zovem Faisala. Analiziramo tko je jači: ISIL ili SRMD? Naravno, nadamo se da će SRMD nadjačati.
Nedjelja, 14. lipnja
Salah se vratio. Kod pijace Al Kadra regulira promet. Uzviknuo sam od zadovoljstva kad sam ga vidio na slici na Facebooku. Skočio sam u auto i odvezao se do starog dijela grada. Ljudi su u svečanom raspoloženju. Mašu Salahu dok prolaze.
Daesh više nije u Derni. SRMD ga je istjerao. ISIL će se pokušati vratiti, ali sada islamisti sjede u planinama. Naoružani borci SRMD-a stoje na ulici.
Nikad ne bih mogao pomisliti da bih mogao biti zadovoljan što mojim gradom vlada postrojba al-Qa’ide.
Srijeda, 15. srpnja 2015.
Video na YouTubeu pokazuje borca ISIL-a. Priznaje poraz. Kaže da su izgubili Dernu, ali da će se vrlo skoro osvetiti za svoje ubijene suborce. Znamo da je prijetnja vrlo ozbiljna. I dalje živimo u čistilištu. Zovem Nadyu i kažem joj da je volim više nego išta drugo.
Ponedjeljak, 27. srpnja
Volio bih da sam to mogao vidjeti vlastitim očima. Uhvat ili su vođu ISIL-a i vukli ga golog kroz ulice Derne. Kasnije su ga objesili. Kad sam to čuo, smijao sam se sve dok mi suze nisu krenule na oči.
Tek kasnije u noći shvatio sam da sam se smijao mučenju i smrti živog bića.
Ovo u što smo se pretvorili je sramotno. Ali Islamska država – oni nisu ljudi.
Subota, 1. kolovoza
Alkohol se ponovo može kupiti. Ja osobno ne pijem alkohol, ali smatram da je to nešto što svaka osoba odlučuje sama. Sve što znam je da oni koji zabranjuju alkohol i cigarete nisu omiljeni u Libiji. Najvažnija stvar je da nema više nikakve “Tawbe” ili prisilnog pokajanja, mjesta gdje ISIL-ovci prisiljavaju policajce i državne službenike da plate za iskupljenje.
Petak, 7. kolovoza
Moj prijatelj Ashour bio je danas ovdje. Njegovi nećaci su borci u Brigadi mučenika Abu Salima. Oni su mu objasnili pravi razlog zašto su se domaći ratnici iz Derne odlučili suprotstaviti ISIL-ovcima. ISIL se htio dokopati popisa svih mladih udovica naših poginulih branitelja. Htjeli su ih natjerati da se udaju za njihove borce. Kurvini sinovi. Muškarci iz Derne to nisu htjeli dozvoliti. Borili su se za čast ovdašnjih žena.
Nedjelja, 9. kolovoza
ISIL se vratio. Nadya mi je rekla. Ona je izvan sebe. Njena teta Asma živi u istočnom dijelu grada, ISIL napada Dernu s planina. Ispred Asmine kuće eksplodirala je autobomba, s puno mrtvih i ozlijeđenih. Asma je medicinska sestra i istrčala im je pomoći. Sada ona sjedi doma i plače.
ISIL neće ući u grad. Pokušavaju si očistiti put kroz pustinju, ali ga okružuju pripadnici SRMD-a. General Haftar, zapovjednik službene državne vojske, prekinuo je njihove linije opskrbe pa više nisu u stanju nabaviti pojačanja i oružje obalnim putem u blizini Derne, Sirta i Misrate. Presjekao je pustinjske putove. Haftarove jedinice su na ulazu u grad, kontroliraju morske rute. ISIL je postao lav u kavezu. Der Spiegel je izgubio kontakt s Farrahom Schennibom 9. kolovoza. Više ga nisu mogli dobiti telefonom ni mailom. Sve veze s Dernom su prekinute navodno zato što nema struje. (pripremila Snježana Pavić)