Published On: Sub, ožu. 31st, 2018

SVJEDOČANSTVA HRVATA S PRVE CRTE ISTOČNE FRONTE: ZAŠTO SMO DOBROVOLJNO OTIŠLI U RATNI PAKAO ‘Imao sam plaću 10.000 kn, ali dao sam otkaz i otišao…’

U većini ratova koji se danas vode u svijetu sudjeluju i stranci koji su iz svojih zemalja u kojima je mir došli kako bi se borili za neku od zaraćenih strana. Dio njih pripadnici su raznih plaćeničkih postrojbi. No, mnogo je i dobrovoljaca koji se vojskama priključuju besplatno ili primaju minimalnu naknadu koja definitivno nije razlog zašto su iz mira otišli u rat. Među takve spadaju i Hrvati koji za Globus otkrivaju zašto su se pridružili Ukrajincima koji se na istoku svoje zemlje i danas odupiru ruskim snagama.

“Rat je užasna stvar kao što sam i zamišljao. Nagledaš se velikih patnji, i vojnika i civila. Neću nikada zaboraviti dvoje staraca od barem 90 godina koji su sami s jednom kozom živjeli u kući na području na koje su često padale ruske granate. Rat im je došao na kućni prag i nisu imali kamo pobjeći. Znali smo im donijeti konzerve ili neku hranu. Jednom prilikom smo došli, ali kuće više nije bilo jer je bila pogođena. Ne znam jesu li oni preživjeli. Takvih ljudi mi je žao. A vojnici su nekako sami odabrali otići u rat i znali su što im se sve može dogoditi”, govori Ivo Dumančić, 42-godišnji Zagrepčanin koji je 2015. kao dobrovoljac proveo sedam mjeseci u ratu na istoku Ukrajine.

Damir Krajač, Sandra Šimunović / REUTERS, HANZA media

Ivo Dumančić bio je natporučnik Hrvatske vojske do 2015., kad je napustio vojnu službu kako bi se mogao pridružiti ukrajinskim dobrovoljačkim postrojbama koje su se borile na istoku zemlje

Zbog toga je napustio Hrvatsku vojsku u kojoj je bio djelatna vojna osoba, po činu natporučnik, ali se, kaže, osjećao neostvareno i vjerovao je da mu je potrebno vojničko iskustvo koje ne može steći u mirnodopskim uvjetima. Sa skupinom Hrvata priključuje se ukrajinskim snagama koje se bore protiv ruskih kao što su se, kaže, u Domovinskom ratu mnogi stranci priključivali Hrvatskoj vojsci

Na pitanje je li ukrajinsko iskustvo ispunilo njegova očekivanja i prazninu koju je prije osjećao odgovara potvrdno i dodaje kako je shvatio da mu to dobro ide i da sve to što je naučio u Hrvatskoj vojsci može primijeniti na bojišnici.

Od samog početka ukrajinske revolucije pratio je što se događa u toj zemlji prema kojoj kao čovjek, ali i kao povjesničar po struci gaji simpatije zbog povijesne povezanosti s Hrvatskom. Područje današnje zapadne Ukrajine, južne Poljske i Slovačke u povijesnoj je literaturi poznato i kao Bijela Hrvatska, odakle su se Hrvati doselili ovamo gdje danas žive.

“Osjećao sam da moram pomoći tom narodu. Znao sam da imam znanja. Godinu dana od ukrajinske revolucije na Majdanu 2014. razmišljao sam o tome i stalno mi se motala po glavi ideja da odem onamo. Slučajno sam na Facebooku vidio objavu jednog Hrvata da skuplja istomišljenike koji bi otišli na ratište u Ukrajinu. Otišao sam na sastanak u Zagrebu na kojem nas se skupilo 20-ak, od kojih su neki odmah odustali jer ih je zanimao samo novac, i to su tipični plaćenici. A u ovom slučaju nije bilo novca. Tako smo ostali nas sedmorica ili osmorica, ali su nam se i dalje stalno javljali novi zainteresirani za odlazak u Ukrajinu. Od tih svih ukupno stotinjak koji su pokazali interes u Ukrajinu je, na kraju, otišlo samo 17 ili 18 Hrvata. Pretežno su to bili hrvatski vojnici koji su aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu. Možda je prosjek godina bio 42-43.

Ali bilo je i nešto mladih ljudi bez vojnog iskustva. Od Hrvata koji su htjeli otići u Ukrajinu očekivalo se samo da budu hrabri. Sve ostalo bismo im mi riješili što se tiče pridruživanja postrojbi”, priča Dumančić i otkriva kako je bio odgajan u domoljubnom hrvatskom duhu, a kada je započeo Domovinski rat, sa 16 je godina bio premlad da ode na bojišnicu iako je to žarko želio. Po završetku studija povijesti služi vojni rok i dvije godine kasnije upisuje temeljnu časničku školu, nakon čega 2006. dobiva posao u vojarni u Bjelovaru. Oženio se i dobio dva sina koji danas imaju 7 i 9 godina. U mladosti se bavio politikom. Odlazak u Ukrajinu bila je njegova najveća životna prekretnica.

Da bi mogao otići, u Hrvatskoj vojsci zatražio je časni otpust koji je dobio 12. siječnja 2015. Tjedan dana nakon toga već je bio u Ukrajini. Tamo je, otkriva, proveo sedam mjeseci, od 18. siječnja do početka kolovoza te godine. Sve je vrijeme u postrojbi Azov.

“Borili smo se na području oko Azovskog mora i 20-ak kilometara prema unutrašnjosti. Tamo su bile i druge dobrovoljačke postrojbe i regularna Ukrajinska vojska. Tada su to bile dobrovoljačke postrojbe koje nisu trebale pratiti zapovjednu uspravnicu Ukrajinske vojske. Tek kasnije, sredinom 2015., neke su od tih postrojbi prešle pod ukrajinsko Ministarstvo unutarnjih poslova, a neke pod Nacionalnu gardu. Počelo se uvoditi reda. Kada sam tek došao, neke od tih postrojbi bile su poput bandi koje su znale i međusobno ratovati. Neke od njih nisu ni bile na frontu, nego su u Kijevu štitile neke svoje kriminalne interese.

Kao svoju bazu koristili smo napuštenu bivšu tvornicu kombajna i traktora koja je iznutra bila uništena. Tamo smo si uredili i smještaj i poligon za vježbanje. No nekim drugim postrojbama ili bandama svidjela se ideja da tu bazu preuzmu od nas, pa smo morali čak i u Kijevu intervenirati protiv jedne bande. Tamo je doista tada vladao popriličan nered, no do danas se, koliko čujem, situacija dosta popravila”, priča Dumančić. U Kijevu se, kaže, prvo susreo s jednim povjesničarom koji je bio sudionik revolucije na Majdanu s kojim se povezao preko interneta.

“On nije znao engleski, a ja nisam znao ruski ni ukrajinski. Kod njega sam prespavao jednu noć. Sa sobom sam iz Hrvatske poveo mladog psa staforda, kujicu od dva mjeseca, koju sam htio ostaviti djeci kod kuće, ali moja žena nije htjela preuzeti brigu o njoj. Nas trojica iz Hrvatske koji smo zajedno došli bili smo u kontaktu i s drugim ljudima s Majdana i jedan od njih nam je prepustio stan u kojem smo proveli narednih tjedan dana dok smo tražili postrojbu kojoj bismo se priključili. Nismo mnogo znali o tome. Svidjela nam se postrojba Sveta Marija koja je imala izrazito kršćanski naboj. Sve mi je to bilo vrlo simpatično, ali sam shvatio da većina ljudi u tim postrojbama nema mnogo veze s vojskom.

I onda smo šetali Kijevom i u jednoj ulici nedaleko od Majdana ugledali zastavu Azova. Nisam ništa znao o toj postrojbi. Došli smo pitati. Uglavnom su govorili engleski. Primio nas je jedan Šveđanin i rekao nam je gdje je baza, a mi smo mu rekli da bi trebalo doći još 20-ak Hrvata, no na kraju nas je bilo ukupno 8 ili 9”, ističe Dumančić koji je organizirao da se iz Hrvatske dopremi razna stara oprema koju je godinama skupljao u HV-u, uglavnom stare uniforme.

“Dobili smo smještaj u bazi u kojoj je započela pješačka obuka koja mi se nije činila osobito kvalitetna, pa sam sa Šveđanima uspio dogovoriti da ja držim obuku hrvatskim vojnicima. Kako sam u HV-u bio u topništvu i dobro znao izvidnički posao, svima sam im predložio da budemo topnici i izvidnici. Obuka je trajala oko dva tjedna i onda su nas poslali na teren gdje tjedan-dva nitko nije znao što bi s nama. Pa su zakomplicirali nešto i rekli da nam ne valjaju papiri te da se moramo vratiti u Kijev, što smo i učinili. Put od Mariupolja do Kijeva trajao je dugo, gotovo dva dana. Mnogi od naših dečki bili su razočarani i vratili su se u Hrvatsku. Popili smo kavu s jednim hrvatskim nogometašem, koji nam je dao nešto novca. Ostali smo samo ja i još jedan Hrvat.

Vratili smo se u Mariupolj, odakle su nas poslali u rovove s 93. bataljunom negdje iznad Širokina, valjda da nas isprobaju. Tamo smo proveli dva tjedna po velikoj hladnoći, na kiši, vjetru, u blatu. Naši su položaji stalno bili granatirani. To mi je bilo prvo takvo iskustvo. Napeto je bilo, ali sam shvatio da mi je zanimljivo. Nije me bilo strah jer smo bili dobro ukopani i imali smo dosta oružja. Potom su nas prebacili u bazu u Mariupolj, gdje smo bili sve preostalo vrijeme – po nekoliko dana u bazi pa nekoliko tjedana na terenu. Nismo više išli u rovove nego su nas priključili topništvu i bili smo izvidnici. Zapovjednik naše izvidničke skupine, u kojoj smo nas dvojica Hrvata bili jedini stranci, bio je jedan bojnik ukrajinske vojske. U jednom drugom internacionalnom vodu bilo je Šveđana, Engleza, Čeha…” otkriva Dumančić te dodaje kako su ukrajinski vojnici i časnici jako dobro prihvatili njega i hrvatskog kolegu.

“U početku su bili malo skeptični, no shvatili su da smo ozbiljni već nakon prve akcije u kojoj smo otišli 20-ak kilometara u neprijateljski teritorij i vratili se. Kada smo se dokazali, bilo je OK. Respektirali su nas. Kasnije nam se pridružuje još nekoliko Hrvata, od koji su se neki vrlo brzo vratili, a neki su ostali godinu dana i duže. Ukupno je kroz postrojbu prošlo 20-ak Hrvata, od kojih bih za polovicu rekao da nisu za vojsku zbog raznih razloga uključujući i ovisnost o drogi i alkoholu. Danas su, koliko znam, još dvojica u Ukrajini”, govori Dumančić, koji, srećom, nije bio ranjen unatoč žestokoj paljbi i gotovo svakodnevnom granatiranju.

Sjeća se kako su jednom prilikom iz rovova donijeli dvojicu ranjenika i unijeli ih u sanitetsko vozilo koje je 300 metara dalje bilo pogođeno granatom i dvojica ranjenika i vozač su poginuli, a liječnik je ranjen. Pamti i boravak u jednoj kući u mjestu Lebedinskom blizu Širokina. Tamo su bili smješteni, a Rusi su to znali i često je granatirali, ali je, srećom, nikada nisu izravno pogodili.

“Mislio sam otići u Hrvatsku i opet se vratiti u Ukrajinu, ali mi Ukrajinci više nisu dopustili povratak”, otkriva Dumančić, koji se u Hrvatsku vratio iz privatnih razloga. Do danas mu nije posve jasno zašto mu ukrajinske vlasti nisu dopustile povratak. Pretpostavlja da je jedan od razloga što Azov nije baš po volji vlastima jer neki njegovi pripadnici otvoreno kažu da će se nakon što završi rat s Rusijom vratiti u Kijev i svrgnuti oligarhe koji sada vladaju, a koji su se većinom obogatili u privatizaciji.

“Stoga se ukrajinske vlasti boje dobrovoljačkih postrojbi, od kojih su neke izrazito desno orijentirane. Zato im ne treba Azov ni stranci. Malo sam se ohladio, pa i razočarao, jer sam došao u tu zemlju spreman za nju dati život, a onda me oni ne puste natrag”, govori Dumančić, koji bi, kada bi mu se i pružila prilika, u Ukrajinu možda otišao samo turistički, pokupiti svoje stvari koje su tamo ostale. No, ako shvati da su Ukrajinci odlučili krenuti u oslobađanje svoga teritorija koji je sada pod ruskom okupacijom, rado bi, priznaje, u tome sudjelovao. Njegova stafordica Iva, koju su mnogi u Azovu jako zavoljeli, ostala je u Ukrajini i danas se o njoj brine sestra jednog pripadnika postrojbe.

“U Hrvatskoj sam imao plaću 10.000 kuna, a tijekom boravka u Ukrajini primao sam mjesečnu naknadu oko 200 dolara, ili 1200 kuna, što za ukrajinske prilike nije malo, odnosno triput je više od prosječne plaće. Definitivno nisam otišao zbog novca, nego zato što sam mislio da mogu napraviti nešto dobro za te ljude. I zbog izazova”, govori Dumančić i tvrdi kako su on i njegovi suborci uvijek gađali isključivo vojne, a nikad civilne ciljeve.

Od odlaska u Ukrajinu više nije djelatna vojna osoba. Svjestan je da se teško vratiti u taj sustav jednom kada iz njega izađeš, iako bi se vjerojatno vratio da mu se ukaže prilika. Po povratku u Hrvatsku godinu dana proveo je radeći na zaštiti brodova koji plove opasnim svjetskim morima, odnosno osiguranju od pirata. Uskoro planira otići u Irak gdje će također u smjenama od tri mjeseca raditi na osiguranju inženjera na naftnim bušotinama.

Jedan od osnivača i svojedobno vodećih ljudi bataljuna Azov – elitne postrojbe u sastavu ukrajinske Nacionalne garde u kojoj su se borili svi Hrvati koji su otišli pomoći ukrajinskoj vojsci – umirovljeni je satnik Hrvatske vojske Gaston Besson(50), Francuz, hrvatski državljanin koji živi u Puli. Ratni je invalid, po zanimanju profesionalni vojnik, iskusni ratnik koji se sa samo 17 godina pridružuje francuskoj vojsci u kojoj se kao specijalac bori u Burmi, Kambodži, Laosu, Južnoj Americi… U jesen 1991. je kao 24-godišnjak došao u Hrvatsku kako bi pridonio obrani napadnute zemlje. Borio se u Vinkovcima, a potom u Bosni i Hercegovini u Mostaru i u Posavini u 108. brigadi HVO-a.

Damir Krajač, Sandra Šimunović / REUTERS, HANZA media

Gaston Besson umirovljeni je satnik HV-a. Kao francuski profesionalni vojnik došao je u Hrvatsku 1991., a od 1998. ima hrvatsko državljanstvo i živi u Puli. Godine 2014. pridružuje se borcima za slobodnu Ukrajinu

Nakon što je bio teško ranjen u desnu nogu, vraća se u Francusku na liječenje pa neko vrijeme živi u Tajlandu, putuje svijetom, ali ostaje zauvijek vezan uz Hrvatsku, u koju se definitivno odlučio preseliti 2009. Francuska mu je, kaže, prevelika. I zato, zaključuje, voli Hrvatsku, čiji je državljanin postao 1998. Otkriva kako svi članovi njegove obitelji žive u Francuskoj, gdje se neki od njih bave vinarstvom. On nije puno vremena proveo u Francuskoj. Rođen je u Meksiku, gdje mu je otac radio kao inženjer, a veći dio djetinjstva i rane mladosti prije odlaska u vojsku proveo je u Argentini, Brazilu i drugim zemljama Južne Amerike. Tečno govori engleski, a hrvatski dobro razumije, ali ipak lošije govori.

Podsjeća kako je u Hrvatskoj u Domovinskom ratu sudjelovalo oko 500 stranaca, od kojih je 75 poginulo, a još stotinjak ih je ranjeno. Oni, tvrdi, nisu bili plaćenici, nego dobrovoljci, baš kao i Hrvati koji su se proteklih godina borili u Ukrajini.

Na samom početku rata u Ukrajini 2014. i 2015. Besson je u nekoliko navrata bio u toj zemlji i usput pomogao nekolicini Hrvata da se priključe Azovu, koji je u to vrijeme primao strance, među kojima je, otkriva, bilo najviše Šveđana i drugih Skandinavca te dosta pripadnika ukrajinske dijaspore. Njega u Azovu, otkriva, nisu doživljavali kao Francuza, nego kao Hrvata jer je tamo govorio hrvatski koji je sličan ukrajinskom jeziku. Svoju ulogu u ukrajinskom ratu Besson opisuje kao koordinaciju u koju spada i slanje dobrovoljaca u postrojbe u kojima su potrebni, da ih se uputi na prava mjesta, ali i povezivanje ljudi iz vojske s raznim nevladinim udrugama, pomaganje u pribavljanju novčanih donacija, opreme, uniformi, lijekova…

Za sebe kaže da je zakleti revolucionar, idealist, a ne ideolog. Blizak je, kaže, anarhistima, a uvijek je na strani slabijih protiv jačih. Budući da voli revolucije, kada je 2014. vidio što se događa u Ukrajini, čim su započeli prosvjedi protiv proruske vlasti Viktora Janukoviča, shvatio je, kaže, da ne može mirno sjediti kod kuće u Puli. Kupio je kartu za Kijev i tamo se pridružio nenaoružanim aktivistima na Majdanu i s njima proveo tri mjeseca. Mnogo aktivista je, kaže, poginulo, ali su na kraju ostvarili cilj i prisilili prorusku vlast da odstupi.

“Toliku hrabrost nisam nikada nigdje vidio. Mi nismo imali oružje, a oni su na nas pucali iz kalašnjikova. Dobio sam metak u nogu, a eksplozija mi je jako oštetila vid. Vratio sam se u Hrvatsku misleći da je posao u Ukrajini završen. No, uslijedio je ruski napad i morao sam opet onamo. Socijalna revolucija na Majdanu je zbog Putina prerasla u etnički rat. Nije nam bio plan boriti se protiv Rusa, ali nismo imali izbora. Nismo bili plaćeni. Osnovali smo Azov. Trenirao sam ukrajinske vojnike koja su bilo vrlo poslušni i brzo su učili.

Pripadnici tog bataljuna nisu bila nikakvi ekstremisti. Zalažu se za socijalizam i nacionalizam, ali ne i imperijalizam, nisu za veliku Ukrajinu. Ne bore se za kršćanstvo, nego za pravdu i socijalnu državu. Nisu ni proruski niti proeuropski. Žele Ukrajinu koja će biti dobar susjed Rusiji i Europskoj uniji između kojih je smještena”, objašnjava Besson i dodaje kako su u zemlji koja je u ratu strani vojnici ponajviše važni zbog morala jer lokalni borci tako imaju osjećaj da nisu sami. Uz to, strani vojnici su najčešće vrhunski istrenirani profesionalci, iskusni vojnici.

“Moja je ratna misija s Ukrajinom završena. Ratovi se vode za teritorij, ali meni nikada nije bio cilj ubijati ljude, nego spašavati živote. Vjerojatno neću završiti u raju, ali to i nije važno. Nikoga ne mrzim. Nastojim biti pozitivan i bolji čovjek. Sretan sam kada vidim da su ljudi oko mene sretni. I sretan sam što sam živ jer su na frontu mnogi oko mene umirali. Život je misterij, a rat je ludost. Ne želim medalje i priznanja jer pravi heroji su mrtvi”, govori Besson koji je napisao i u Francuskoj objavio tri knjige od kojih je jedna “Život na meti”, posvećena njegovu hrvatskom ratnom iskustvu, prevedena i objavljena u Hrvatskoj.

Po njegovu mišljenju stranim dobrovoljcima novac najčešće nije motiv da iz mira idu u rat. Zašto onda odlaze?

“Ponajviše idu zbog ideala i avanturizma. Većina su bivši profesionalni vojnici koji u mirnodopskim uvjetima ne znaju što bi sa sobom. Bolje im je da se bore nego da su na ulici. Na bojišnici s puškom u ruci se osjećaju kao ljudi. Bore se besplatno, ali se osjećaju kao heroji”, zaključuje Gaston Besson.

Jutarnji.hr

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer