Već godinama navijačka dilema u svijetu muškog tenisa svodi se na to da si ili za Rogera Federera ili za Rafaela Nadala. The Atlanticpodsjeća da Švicarac i Španjolac s reketom kombinirano vladaju već 15 godina na takav način da im se skoro nitko ne može približiti. Svaki put kad se Federer i Nadal domognu finala Grand Slama, bilo da se namjere na nekog od “smrtnika” ili upriliče još jedan sudar titana, utrka za najvećeg tenisača svih vremena postaje sve neizvjesnija.
Nadal je u lipnju ove godine osvojio svoj 11. naslov French Opena i sada ima 17 velikih titula nasuprot Federerovih 20. Nadal je u prednosti s time što je četiri godine mlađi, Federer je u prednosti u igranju na svim površinama koje nisu zemljane, na kojoj je ipak Federer taj koji je neprikosnoven. Kako god se okrene krajnje je nezahvalno prognozirati koji bi od njih dvojice na kraju mogao ući u povijest kao najbolji jednom kad se podvuče crta pod njihove čudesne karijere.
U takvoj utrci, u kojoj njihovi navijači drukaju za svog idola kako bi jednog dana postao “najveći svih vremena”, navijači i jednog i drugoga nerijetko moraju začepiti nos i navijati za Novaka Đokovića, tenisača koji svojim fenomenom zbunjuje možda i više nego itko ikad u svijetu tenisa. Njegove vještine su očite. Ali što je to točno što bi njega činilo velikim? Ne puno toga. Još i zagonetnije: Njegov čarobni dodir kao da je nestao.
Ovog tjedna na Wimbledon je ušao skromno, pojavivši se nakon jednog od najlošijih razdoblja 15-godišnje karijere. Sve to Đokovića čini teškim za ocijeniti ga. Federer svijet oduševljava svojim šarmom. Nadal rastapa srca svojom dubokom skromnošću. U odnosu na njih srbijanski tenisač može djelovati kao samozadovoljan tip oko kojega se javnost polarizira. A tu je i njegova igra koja teško oduševljava publiku. Federer igra s eteričnom briljantnošću. Nadal nastupa s matadorskim šepurenjem.
Razina genijalnosti njihovih talenata je očita. Đokovićeva nije. On je tenisački boksač, tehnički borac koji će jurišati na bodove umjesto na nokautiranje protivnika, sve kako bi nizao jednu dosadnu pobjedu za drugom. Njegovi udarci stilom podsjećaju na drobilice poput Björna Borga, Matsa Wilandera i Michaela Changa. Samo što je njegova igra hladnija, više klinička. On je elastičan, visok 188 centimetara, njegov ubitačni dvoručni backhand omogućava mu da u trenu iz obrane jurne u napad, a tu je i izdržljivost maratonca.
Posebno na tvrdim terenima podjednako je živa muka i iscrpljenim protivnicima i publici izdržati s njim na terenu. Kada je Đoković nadživio, jer to je najbolji izraz, Nadala u finalu Australian Opena 2012., a meč je trajao 5 sati i 23 minute, nikome nije palo na pamet staviti taj meč uz bok u smislu spektakla finalu Wimbledona između Federera i Nadala 2008., koji slovi za “najveći meč ikada odigran”. Baš suprotno, Đokovićeva pobjeda iz 2012. poslužila je kao argument protiv mečeva od pet setova.
31-godišnji Đoković možda ne inspirira pjesnike, ali on definitivno odrađuje svoj posao. On opravdano polaže pravo na tri od nekih od najvećih sezona ikada odigranih u profesionalnom tenisu. 2011. zabilježio je 41 pobjedu u nizu na turnirima, ukupno je imao rezultat 70:6, osvojio je pritom Australia Open, Wimbledon i US Open – tri od četiri velika turnira. Isti niz turnira ponovio je 2015., oborivši pritom vlastiti rekord u pobjedama – 82:6.
Naredne godine pobijedio je Britanca Andyja Murraya na French Openu, postavši osmi čovjek kojemu je uspjelo osvajati sva četiri turnira i treći kojemu je to uspjelo u istoj sezoni, nešto što nije uspjelo niti Federeru niti Nadalu. A najimpresivniji je njegov međusobni skor s tom dvojicom; on ima 33 pobjede i samo 16 poraza protiv Federera i Nadala, pri čemu je 2011. u jednoj godini imao čak 10:1.
Tu je i 2016. godina kada je osvojio Australian Open, potom French Open u kojem je u polufinalu svladao Federera u meču od četiri seta, čime je došao do zapanjujućih 12 veliki naslova. Da bi odjednom i bez ikakve naznake nadolazeće krize pao s vrha. Pad je započeo u siječnju 2017. na Australian Openu kada je izgubio od Uzbekistanca Denisa Istomina, tada 117. igrača svijeta, i to već u drugom kolu.
Bilo je to njegovo prvo ispadanje u ranoj fazi nekog turnira u 11 godina, prvi put da je uopće izgubio od igrača koji nije u TOP 100. Dva mjeseca poslije izgubio je od 17. igrača svijeta Nicka Kyrgiosa, 23-godišnjeg Australca. Đoković je potom odreagirao brzopleto. U svibnju je najurio svog dugogodišnjeg trenera Mariana Vajdu, koji ga je vodio još otkako je ušao u profesionalce 2003., kondicijskog stručnjaka Gebharda Phil-Gritscha koji je Đokovića učinio tako elastičnim, i fizioterapeuta Miljana Amanovića koji ga je isklesao da bude ovako izdržljiv.
Đoković je potom uzeo da ga trenira Andrea Agassija, što je bilo besmisleno jer nekadašnji osmerostruki osvajač grand slama i bivši broj 1 nikada prije nije nikoga trenirao.
Suradnja s Agassijem nije dovela do ničega. Pretrpio je posrtanja u četvrtfinalima French Opena i Wimbledona 2017., a onda se povukao na jednu sezonu, baš uoči US Opena, kako bi se oporavio od ozljede lakta na kojem počivaju njegovi udarci i servisi. Đoković je rekao da ga zglob muči već više od godine i pol. Pa je u siječnju nastupio na Australian Openu, dogurao do 1/16 finala i potom otišao na “malu kiruršku intervenciju”, kako je to nazvao. Čini se da je to riješilo problem.
“Nakon dvije godine napokon mogu igrati bez bolova”, kazao je. Ali to nije riješilo njegovu krizu u rezultatima. Ispao je u uvodnim mečevima u Indian Wellsu, od 109. Japanca Taroa Daniela, i u Miamiju, od 47. na svijetu Francuza Benoita Pairea. Ponovo je angažirao Vajdu, raskrstio je s Agassijem koji je to prokomentirao riječima da su se “izrazito prečesto slagali da se ne slažu”. Tabloidi su Đokovića proganjali zbog njegovog raspada braka.
John McEnroe jednom je prilikom usporedio Đokovićeve navodne nevjere onima Tigera Woodsa, ukazujući na to da je Srbin možda izgubio svaku motivaciju za natjecanjem. Nakon toga, na ovogodišnjem French Openu, Đoković je na turnir ušao kao 22. na svijetu, što je njegov novi najgori rekord, i ispao je u četvrtfinalu od Talijana Marca Cecchinatoa, 72. igrača svijeta. I dok se Đoković koprca na to razini, bitka između Federera i Nadala za vječni primat nastavlja se.
Nadalov najnoviji trijumf, Roland Garros, nije povijesni samo za njega; to je značilo da su njih dvojica skupa, ako im se kombiniraju titule, po treći put u posljednjih 13 godina za redom osvojili šest ili više velikih turnira. Cijelu sezonu Federer je izbjegavao zemljane terene, a onda je u lipnju na travi u Stuttgartu osvojio svoj 98. ATP turnir, usput postavši najstariji igrač koji je držao 1. mjesto na ljestvici. Naravno da je to mjesto preoteo Nadalu, koji mu ga je potom opet uzeo nazad.
Istodobno, preostali vodeći svjetski igrači ispada da igraju samo za ponos i ne puno više od toga. Andy Murray, trostruki grand slam šampion, ispao je iz pogona otkako mu je prošle godine u Wimbledonu stradao kuk. Švicarac Stan Wawrinka, također trostruki osvajač, koji je znao iživcirati i Nadala i Federera, pokušava se vratiti u formu nakon dvije operacije koljena.
Hrvatski Marin Čilić i argentinski Juan Martin del Potro jedini su preostali koji su znali rušiti i Federera i Nadala dok su ovi bivali na vrhu, ali im potom ipak nisu nastavili predstavljati trajnu prijetnju. Austrijanac Dominic Thiem u jednom trenutku djelovao je kao da je možda došao trenutak za njegovo vrijeme, ali ga je Nadal u svibnju u Parizu na zemlji svladao bez izgubljenog seta. Đokovića bi se dalo usporediti s Ivanom Lendlom, čovjekom kojega je Sports Illustrated nekoć prozvao “prvakom za kojega nikoga nije briga”.
No, neupitno je da je tenis s Đokovićevim na vrhuncu puno zanimljiviji. Malo je igrača koji su na turnirima pokazali veći sportski duh od njega, posebno prema klincima koji kupe lopte po terenu, ili zabavnijih od njega. Njegova prisutnost održava Federera i Nadala čestitima, njegov drobilački način igre mladim igračima daje vjeru u to da će uporan rad, treniranje i odlučnost dovesti do takvih stvari kao što je proboj među takve legende kao što je njemu uspjelo.
Za one koji se pitaju može li se Đoković vratiti snažan kao prije, neka razmisle o tome da je i Federer bio otpisan prije četiri godine kada je morao na operaciju koljena ili da se za Nadala govorilo da je gotov s karijerom zbog svog “skakačkog koljena”, da bi se ipak vratio nakon duge rehabilitacije. Ovakve stvari prije 15 ili 20 godina bile bi fatalne za tenisačku karijeru; kronični bolovi u zglobovima, ulazak u tridesete godine života, djeca, no to su danas stvari koje se lako prebrode.
Tako da za Đokovića ima nade. Zapravo je već počeo pokazivati znakove ponovnog uspona. Prošlog vikenda dogurao je do finala na Fever-Tree Championships u Londonu, što je najdalje koliko je dogurao ove sezone. Ovaj njegov rezultat na travnatom terenu povećava njegove šanse na ovogodišnjem Wimbledonu na koji se plasirao kao 21. na svijetu.