– Jesi vidio što je rekao Šuta?
– Jesam, proglasio Bošnjake manjinom.
– Pa to mu neće oprostiti, zar ne?
– Ma hoće, jer nije slučajno rekao. To je samo glasno izrekao ono što SDA ionako misli.
– Kako misliš?
– Pa, ako se stalno govori o borbi, o otporu, o neprijateljima, onda moraš sebe prikazati kao manjinu. Da bi opravdao borbu.
Ako si manjina, onda si ugrožen, a ako si ugrožen – onda ti se dopušta sve. To je ta logika. Pa nije Šuta izmislio ništa novo, samo je malo proklizao u političkom PR-u.
– Znači, sad će se SDA ograditi od njega?
– Ograditi? O, ne. Naprotiv, pravit će se da nisu čuli, ili će reći da je izvučeno iz konteksta. Jer, realno, što im je alternativa? Priznati da se njihova retorika temelji na vječnom stanju opsade?
Ako priznaš da nisi manjina, onda moraš priznati da ne vodiš nikakav sveti rat. Onda moraš pričati o realnim problemima – ekonomiji, korupciji, odlasku ljudi. A to nitko ne želi.
– Dakle, Šuta je rekao ono što se ne smije reći naglas?
– Upravo tako. I zato ga neće kazniti, jer je slučajno rekao istinu.
Kad politička retorika postane zamka iz koje nema izlaza, jedini spas je šutnja. SDA neće osuditi svog ministra jer bi time osudili vlastitu platformu. Jer ako Šuta griješi, onda SDA cijelo vrijeme griješi. A to nije opcija.
– I šta sad?
– Ništa. Čekamo sljedeću epizodu.
Epizodu čega?
Pa Džihada.