Nije prošlo ni nekoliko sati od pravosudne bombe koja je detonirala ustavni poredak Bosne i Hercegovine, a već se javio Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, da se „ugradi“ u događaje i učini svoj Memorijal ne samo institucijom sjećanja, nego i političkim faktorom.
Zašto je pismo upućeno ministru unutrašnjih poslova Republike Srpske, a ne, recimo, pravosudnim institucijama ili PIC-u? Zato što je cilj jasan – politička eskalacija i nastavak trenda u kojem se Memorijalni centar Srebrenica ne ponaša kao institucija posvećena sjećanju na žrtve, nego kao produžena ruka bošnjačkih političkih elita koje žele monopolizirati narativ i koristiti Srebrenicu kao mehanizam političkog pritiska.
MEMORIJALNI CENTAR KAO POLITIČKA POLUGA
Suljagić ne piše pismo kada se javnost uzburka zbog propusta u pravosuđu, korupcije ili organiziranog kriminala. Ne, piše ga onda kada politički trenutak zahtijeva dodatno podizanje tenzija. Memorijalni centar tako postaje platforma ne samo za sjećanje na žrtve, nego i za političke optužbe i prijetnje „pravnim posljedicama“ ministru iz drugog entiteta.
No, hajde da se osvrnemo na pravni status Memorijalnog centra Potočari, kako bi čitatelji shvatili dublji problem ove institucije. Prema Zakonu o Memorijalnom centru, on ima mandat da ukazuje na sve potencijalne lokacije genocida u Bosni i Hercegovini.
A sada jedno ključno pitanje: kada su Emir Suljagić i Memorijalni centar Srebrenica ikada nazvali pokolj u Grabovici genocidom?
GENOCID U GRABOVICI – ZABORAVLJENA ISTINA
Grabovica, mali hrvatski zaselak kod Mostara, poprište je jednog od najpotpunijih masovnih pokolja u ratu. Dva dana, 8. i 9. rujna 1993. godine, vojnici Armije BiH pobili su 33 hrvatska civila – uključujući starce, žene i djecu – s očiglednim ciljem da selo nestane. Od najmlađe žrtve, četverogodišnje Mladenke Zadro, do staraca u osamdesetim godinama, nitko nije bio pošteđen.
To nije bio „ratni zločin“, nije bio „izolirani incident“, nije bio „ekscijes“ – bio je planski izvršen pokolj, etničko čišćenje, uništenje čitave hrvatske zajednice na tom području. Ali nikada, baš nikada, Memorijalni centar Potočari nije Grabovicu nazvao genocidom.
Zašto? Zato što to ne odgovara narativu prema kojem su genocidne radnje isključivo vezane za određeni narod, dok se zločini nad drugima minimaliziraju ili prešućuju.
POLITIČKI DUHOVNICI MEMORIJALA
Suljagićevo pismo nije apel za pravdu. To je politički pamflet, prijetnja institucijama Republike Srpske i pokušaj da se Memorijalni centar koristi kao batina nad svakim tko se usudi kritizirati pravosudni sistem koji donosi presude na osnovu Schmidtovih dekreta, a ne zakona BiH.
Zamislimo obrnuti scenarij: Da neka institucija Republike Srpske javno prijeti federalnim ministrima i poziva na „međunarodne pravne mehanizme“ ako ne priznaju neustavne odluke. Reakcija bi bila trenutna – optužbe za separatizam, destrukciju i negiranje BiH. Ali kada to radi Memorijalni centar Srebrenica, tada je to „borba za pravdu“.
Ne, ovo nije borba za pravdu. Ovo je borba za monopol nad istinom, u kojoj se dozvoljava samo jedan narativ, samo jedna verzija historije, i u kojoj se određuje tko su ekskluzivne žrtve, a tko „statisti rata“.
U suverenoj i pravednoj državi, genocid u Srebrenici bio bi obilježavan s dostojanstvom, a genocid u Grabovici nikada ne bi bio zataškan. Ali BiH nije takva država – jer se sjećanje koristi kao političko oružje.
Suljagić se može upisivati u dnevni red političkih zbivanja koliko god želi. No, on i njegov Memorijalni centar nikada neće moći promijeniti činjenicu da pravda nije selektivna, da se historija ne piše samo na jednoj strani, i da postoje ljudi koji se neće prestati pitati:
Zašto Memorijalni centar Potočari nije nikada priznao genocid u Grabovici?
wpDiscuz
