Published On: Tue, Oct 2nd, 2012

Sulejman Prvi Veličanstveni: Hrvati su ga onda stajali života, Hrvatice mu danas daruju srce

Prvi koji su zaustavili Sulejmana Prvog Veličanstvenog bili su Hrvati, braneći grad i utvrdu Kiseg u Mađarskoj. Sulejman Prvi Veličanstveni je i završio svoj život u borbi s Hrvatima, umrijevši pod zidinama Sigeta za vrijeme njegove opsade. Hrvati su mu bili i alfa i omega! I uvijek su mu bili i ružan san, koji mu nije dao mirno spavati – kazao nam je književnik i slikar Mile Prpa.

Ovaj slobodni umjetnik priredio je tekst u kojem piše kako se u popularnom turskom TV serijalu o Sulejmanu, koji je pred ekrane prikovao brojne hrvatske gledatelje, s puno teatralnosti, šminke, haremske sentimentalnosti i dvorskih intriga o sultanu govori kao plemenitom, dobrom čovjeku, veličanstvenom…
Bio je pomornik naroda

 

Sulejman I. Veličanstveni – Sulejman Prvi za nas nikada nije bio “veličanstveni“, bio je pravi pomornik hrvatskog naroda, odvodio je u roblje naše majke i djecu, a regrutirao je na tisuće Hrvata u janjičare – tvrdi Prpa, koji dodaje kako, nažalost, ni u našim povijesnim čitankama nema podataka o junacima poput Nikole Jurišića, koji je “Sulejmanu slao drske i cinične odgovore, pa je sultan ludovao od bijesa i muke”.

Umjetnik je podsjetio na neke podatke o obrani Kisega u Mađarskoj: – Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika. Svojim junaštvom Jurišić se proslavio 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140.000 turskih vojnika na njihovu vojnom pohodu prema Beču… Razočarani Sulejman je 1952. godine sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg…

Zrinskog nije uspio ucijeniti sinom

Od dr. Aleksandra Jakira s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu saznali smo kako je Sulejmana I. iznenadna smrt zatekla početkom rujna 1566. godine pri opsadi Sigeta koji je Nikola Šubić Zrinski, tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, hrabro branio s 2500 vojnika i 69 topova. Profesor kaže kako današnji povjesničari znaju da se brojčani podaci, dakako, trebaju uzeti s rezervom.

– Vojnici su velikim dijelom bili Hrvati. Opsada Sigeta počela je 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se
sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke osmanskoj vojsci, Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ako ga želi živa. Kao što je poznato, iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji nisu se ni jednog trenutka pokolebali, nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Sultan Sulejman I. je iznenada umro, ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović zatajio je njegovu smrt, da osmanska vojska ne bi izgubila moral. Tri dana nakon sultanove smrti, osmanski napadači uspjeli su zapaliti tvrđavu u kojoj je ostalo još par stotina preživjelih branitelja pod vodstvom Zrinskoga, koji se do kraja nije htio predati, već je izabrao junačku smrt – informirao nas je prodekan za znanost splitskog fakulteta.

Dr. Jakir kaže kako je Sulejman 46 godina vladao Osmanskim Carstvom, najduže u cijeloj povijesti toga carstva, i smatra se jednim od najvažnijih i najuspješnijih sultana. On nije ostavio trag samo kao osvajač koji je rušio i nametao poreze pobijeđenima, već su za vrijeme Sulejmanove vladavine i sagrađeni, među ostalim, Stari most i Karađozbegova džamija u Mostaru, Aladža džamija u Foči, te Bajrakli džamija u Beogradu.

Fatalna Hurem promijenila je stoljetne osmanske običaje

Profesor dodaje kako je pronašao neke podatke što se odnose na Hurem, a koji su, prema njegovoj procjeni, u
Rokselana alias Hurem osnovi točno prikazani. Tako je od nastanka osmanske dinastije pa sve do prve polovine 16. stoljeća postojao običaj u Osmanskom Carstvu po kojemu je svakoj sultanovoj konkubini dopušteno da rodi samo jednog sina. Taj običaj promijenio se za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, i to zbog crvenokose Ukrajinke Rokselane…

Osmansko Carstvo je bila država – dinastija, koja je ovisila o sposobnosti sultana da dobije muške nasljednike, i čija je stabilnost dosta ovisila o stabilnosti sultanske obitelji. Stoga su pitanja reprodukcije, obiteljske stukture i sistema naslijeđa bila od visoke državne važnosti. Prema islamskom zakonu, osnovu obitelji nisu činili muž i žena, već ličnost oca.
Stoga nije postojao pojam suvladarke, iako je bilo utjecajnih žena. Također, porijeklo, vjera i društveni položaj majke budućeg sultana nisu imali nikakvu relevantnost – svaka žena koja je bila dio sultanova harema mogla je postati majka sultanova nasljednika – mogla je biti robinja, niskog roda ili nevjernica. Sulejman je toliko volio Rokselanu da je 1533. godine prekršio još jedan duboko ukorijenjeni običaj i time je izazvao veliki skandal – oslobodio je Rokselanu, a potom se oženio njome i cijelog života ukazivao joj je velike počasti.

Kako je Rokselana bila i majka više sinova nasljednika, došlo je do promjene još jedne tradicije — Hurem sultanija nije pratila ni jednog od svojih sinova kad su im bile dodijeljene provincije na upravu, nego je ostala u Istanbulu u samom centru moći, gdje je sve do svoje smrti 1558. imala znatan utjecaj na sultana. Kada je umrla, Sulejman ju je sahranio u džamiji Sulejmaniji, odmah do sultanova turbeta, saznali smo od profesora Jakira.
Konjanik s vatrenim mačem

U tekstu, koji je priredio Mile Prpa, među ostalim stoji kako su Turci mislili da će Kiseg biti lagan plijen, ali su se strašno prevarili… “Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati u Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim, kada je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao: “Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji.” Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u “mat poziciju”, nego su se hrabro i čudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše: “Od naših 700 oružanih zemljaka, već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši.” Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske odgovore. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca stali su plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad, Turci su počeli bježati. Poslije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina…
Onako svadljivoj Hurem ne bi dali ni da prođe kroz ulazna vrata

Turski povjesničari obrušili su se na hit seriju o Sulejmanu Veličanstvenom jer, kako navode, nije povijesno precizna i više je treba gledati kao “ljubavnu bajku nego kao učiteljicu”. Povjesničari ističu kako je turski heroj prikazan kao čovjek koji je život proveo u haremu. Oni, doduše, ne poriču da se Sulejman zanimao za robinje, ali prikazano nije ni nalik onome što je uistinu bilo, a TV harem potpuno je drugačiji od pravog. “Onako svadljivoj Hurem ne bi dali ni da prođe kroz ulazna vrata” – kazao je turski povjesničar dr. Yusuf Halacuglu.
Rokselana mu je rodila šestero djece

Rokselana je, najvjerojatnije, bila kćer ukrajinskog svećenika. Dr. Jakir podsjeća kako je Ukrajina u to vrijeme bila dio Poljske i prema poljskim izvorima, Rokselana se zapravo zvala Aleksandra Lisovska koju su zarobili Tatari pri jednom od svojih napada na Poljsku. Aleksandra je bila odvedena u Istanbul gdje je bila kupljena za sultanov harem na tržnici, na kojoj su se prodavali robovi. Rokselana je dobila novo ime Hašeki Hurem i vrlo brzo je postala sultanova miljenica. Godine 1521. Rokselana je Sulejmanu rodila prvog sina, Mehmeda, i prema ustaljenom običaju, time se završavao bilo kakav seksualni kontakt između nje i Sulejmana. Međutim, Rokselana je između 1522. i 1531. rodila Sulejmanu još šestero djece, od kojih je jedan bio i budući sultan, Selim II.
Prinčevi odgajani odvojeno

Običaj je bio da svaka sultanova žena, bilo zakonita ili konkubina, kad bi jednom rodila sultanu muško dijete, više nikada ne bi ušla u njegovu ložnicu. Običaj je počivao u činjenici da je svaki sultanov sin od trenutka svog rođenja postajao pretendent na prijestolje i samim tim bi postajao politički rival svojoj braći. Prinčevi stoga nisu rasli zajedno, već je svaka majka podizala odvojeno svog sina, dok on ne bi napunio između deset i dvanaest godina. Tada bi sinu dobio provinciju na upravu i on bi odlazio na novu dužnost zajedno sa svojom majkom koja je postajala njegov duhovni vodič i čuvar. Ovaj običaj bio je strogo poštovan sve do vladavine Sulejmana Veličanstvenog.

PIŠE: LOLA WRIGHT