Published On: Ned, stu 4th, 2018

Sude im u kavezima i pred djecom šalju na vješala

Suđenje je trajalo samo nekoliko minuta. Sudnica u Bagdadu utihnula je, svi pogledi bili su upereni u Turkinju, ženu u ranim dvadesetima, po profesiji učiteljicu, koja je stajala u drvenom kavezu u sredini dvorane. Njen suprug bio je pripadnik ISIL-a i poginuo je u jednom od zračnih udara. A ona je, kao stotine drugih žena u Siriju ili Irak, prije nekoliko godina ilegalno došla i udala se. Postala je, kako ih se danas naziva, “ISIL-ova nevjesta“.

Sophia Jones i Christina Asquith opisuju za Foreign Policy da u sudnici nije bilo baš jasno je li uopće razumjela za što je optužuju. Jest imala branitelja po službenoj dužnosti i sudskog prevoditelja, ali joj svejedno nitko nije prevodio što sve što se oko nje događa. A i obrana je bila, nazovimo to, manjkava. U niti jednom trenutku sudac je nije pitao da li se pridružila ISIL-u, je li možda podržavala teroristički pokret, samo ju je pitao je li kriva ili nedužna za to što je ilegalno ušla u Irak. Činila se nesigurnom što da odgovori, zbunjeno je gledala oko sebe, a onda je izustila:

“Kriva.”

Uz nju je u kavezu cijelo vrijeme bio i njen dječačić odjeven u plavo, plakao je. Čim je priznala, sudac ju je osudio na smrt vješanjem. To je bilo sve. Tijekom protekle tri godine iračke vojne snage uz potporu SAD-a zarobile su, pobile i zatočile tisuće Iračana i stranaca iz redova ISIL, protjerujući u srpnju 2017. ISIL iz Mosula, drugog najvećeg grada u toj zemlji, i uopće iz cijelog Iraka. Iza militanata ISIL-a ostale su tisuće žena koje su za njih bile udane ili na drugi način povezane s njima, ostala su njihova djeca.

Ostalo je i goruće etičko pitanje: Što da se s njima čini? Povijesna je činjenica da su žene, posebno u patrijarhalnim društvima i posebno u ratnim uvjetima, često gubile pravo na odlučivanje, na slobodu kretanja, na ikakvu slobodu. U ovom slučaju postavlja se pitanje jesu li ove žene i same žrtve, jesu li prisiljene na život pod vlasti militanata, ili su i same bile dijelom nasilja, počiniteljice zločina, pa bi trebale odgovarati za nasilje koje je razorilo Irak.

Vrlo slične dvojbe pojavljivale su se i u slučaju suđenja nacistimakolumbijskim gerilcima i u mnogim drugim situacijama. Riječ je o kritičnom pitanju pravde, ravnopravnosti spolova, a sada i pitanju o kojem ovisi buduća stabilnost i postizanje mira nakon rata, pa pitanju istine i pravde treba pristupati vrlo pažljivo. Bile žrtve ili se same borile ili bila riječ o sudbinama iz širokog spektra sivog između to dvoje, povijest uči da ono što se događa tim ženama, uvjetuje dalekosežne posljedice u budućnosti.

Supruge ISIL-ovih militanata na sudu u Bagdadu | Author: YouTubeYOUTUBE

U Iraku sve pokazuje da toga nisu svjesni, da se ne razumije da je ovdje riječ i o sigurnosti, o tome hoće li ti postupci potaknuti regrutiranje militanata i stranaca ubuduće ili će potaknuti gašenje požara. Tisuće Iračanki skupa s njihovom djecom goli i bosi smješteni su u logorima za zatočavanje, nemaju praktično nikakva prava, poput povratka kući, dokumentima svoje zemlje, što bi im pružilo pravo na sve ono što bi kao građani imali, primjerice da im djeca idu u školu.

Trpe seksualno zlostavljanje, žive u užasnim uvjetima. Druge žene, njih najmanje 500 strankinja uz koje se nalaze još stotine djece, bilo da su im djeca zatočena skupa s njima ili u sirotištima, čekaju na suđenje, koje je u pravilu vrlo brzo i završava smrtnom kaznom. Organizacije za ljudska i ženska prava upozoravaju da ih se tretira tako da ih se kolektivno kažnjava zbog veza sa svojom braćom, supruzima, rođacima, stričevima i ujacima optuženima da su pripadnici ISIL-a.

Suštinski, riječ je o istom onakvom kolektivnom kažnjavanju u kojem su stradali mnogi Iračani tijekom kampanje de-Baathifikacije zemlje nakon rušenja režima Sadama Huseina i njegove stranke Baath. Zakoni protiv terorizma, masovna uhićenja, a onda i sektaški sukobi sve to bilo je posljedica tretiranja svih članova stranke, bez obzira na rang, kao kriminalaca.

To je na kraju dovelo do jačanja ISIL-a među sunitima i to je na kraju bilo razlog zašto je ISIL, dok Iračanima još nije bilo jasna priroda tog kulta smrti, 2014. godine u Mosul upao tako lako, pa i do toga da su mnogi suniti u tom gradu ISIL pozdravili s olakšanjem kao manje od dva zla.

“Međunarodni zakon dopušta nečije kažnjavanje za počinjenje kriminalnog djela tek nakon poštenog suđenja”, kazala je iračka istražiteljica za HRW Belkis Wille.

“Ne možete nekoga kažnjavati samo zato što je nekome član obitelji ili prijatelj. Ako to činite, počinjate ratni zločin.”

Iračani te žene ipak kažnjavaju. Strankinje koje su ušle u ISIL smatra se nekima od najpredanijih sljedbenica, što znači da su one stoga metom neobuzdanog gnjeva zbog ubijanja i teroriziranja tisuća Iračana. Neki Iračani suosjećaju sa ženama koje kažu da su bile prisiljene ili nisu mogle pobjeći, kao što je mnoštvo puta ispalo da su žene dolazile na krilima obećanja o društvu pravde, mira, blagostanja i sreće, da bi ostale šokirane vidjevši o čemu je riječ.

Drugi Iračani smatraju ih krivima kao muškarce; za to što su brinule o militantima, što su im podizale djecu koje su ovi trenirali za rat, što su primale njihov novac, podupirale ideologiju. Za ovo posljednje u Iraku se sudi smrtna kazna.

“One nisu došle zbog turizma”, kazao je novinarkama irački sudac i glasnogovornik pravosuđa Abdul-Sattar al-Birqdar.

Istina jest da je dio žena u ISIL-u bio pod prisilom, a da su neke od njih bile u redovima moralne policije, da su zlostavljale žene, djevojke i djevojčice Jezida koje su završile u ropstvu, u pravilu seksualnom, ISIL-a. Birqdar ustraje na tome da je sve u skladu s međunarodnim zakonima, da one na sudu imaju iznošenje dokaza, da sudovi uspješno razlikuju nedužne od krivih, bez obzira što organizacije za ljudska prava tvrde da je praksa nezakonita. On kaže da su suđenja upozorenje i muškarcima i ženama ubuduće kojima bi palo na pamet da se bave terorizmom.

“Naš posao nije kažnjavanje kriminalaca, nego pružanje pravde žrtvama, što je važnije od kriminalaca koji bi bili kadri pobiti tisuće ljudi u sekundi”, rekao je.

Suđenja nadzire međunarodni Crveni križ. Organizacija im pomaže u zatočeništvu, ali ne može se izboriti za njihova prava u zatočeništvu. SAD, koji je pomogao poražavanje ISIL-a u Mosulu, drži se podalje od bilo čega povezanog sa zatočavanjem, procesuiranjem i kažnjavanjem članova obitelji ISIL-ovaca. Zemlje poput Francuske Turske odbile su primiti nazad svoje građane, uključujući i žene, koji su optuženi da su bili članovi ili da su podržavali ISIL u Iraku.

Poručili su da se imaju suočiti s pravdom u Iraku. Neke druge zemlje, poput Rusije, primile su nazad desetke žena i djece iz Iraka i Sirije. Nakon pobjede nad ISIL-om ovo je, međutim, sljedeći korak u tom konfliktu, za što povijest svjedoči da ga niti SAD niti međunarodna zajednica ne smiju ignorirati. Direktorica programa za žene i javnu politiku s Harvarda Swanee Hunt objašnjava da je reintegracija suštinski dio “zacjeljivanja zemlje”. Ona je provela tri desetljeća svjedočeći ulozi žena u mirotvornim procesima i procesima pomirenja od Ruande do Iraka.

“One su dio društva. One poznaju druge majke. One znaju koji su tinejdžeri držali oružje pod madracima”, kazala je o ženama koje su u Iraku zarobljene u pravosudnom limbu.

Unatoč tome, po sudnicama i centrima za zatočenje diljem Iraka ne vodi se računa o tome jesu li one doista bila kolaboratorice ili ne, na njih se ruši kolektivna kazna neovisno o težini dokaza. To teško da iznenađuje. Kroz povijest je bilo mnoštvo slučajeva u kojima žene, posebno supruge ili povezane s ekstremnim organizacijama, nisu imale poštena suđenja. Ili nisu imale suđenja uopće.

ISIL ova ženska policija za moral | Author: YouTubeYOUTUBE

To što su suđenja njima vrlo malobrojna na međunarodnim ili hibridnim sudovima za zlodjela, ne prikazuje stvarno stanje stvari, odnosno da su, znači, izbjegle kažnjavanje. Nakon Drugog svjetskog rata žene visokih nacista uglavnom su prošle nekažnjeno. Samo nekolicini njih, uglavnom čuvaricama u nacističkim logorima u Buchenwaldu Ravensbrücku završile su na sudu i bile osuđene na smrt ili zatvor.

Međutim, mnoge Njemice koje se kolektivno smatralo, utemeljeno ili neutemeljeno, da imaju veze s nacistima, kolektivno su stradavale. Često nasilno, bez suđenja. Kad su Sovjeti ušli u Njemačku 1945., grupno su silovali tisuće žena, o čemu svjedoče dnevnici i izvještaji iz tog doba. U Francuskoj i diljem Zapadne Europe optuživali su “horizontalne kolaboratorice”, žene koje su imale seksualne odnose na nacistima. Ritualno bi ih javno svlačili, zlostavljali i brijali im glave.

Neke od njih bile su prostitutke, druge su bile očajne samohrane majke koje su mijenjale seks s nacistima za hranu za svoju djecu. Prošlog tjedna Norveška je uputila službenu ispriku tisućama žena koje su uhićene i kojima je oduzeto državljanstvo zbog navodnih ratnih veza s Nijemcima, da bi im na kraju djecu obilježili kao “djecu srama”. Tijekom genocida u Ruandi jest bilo osvetničkog ubijanja i silovanja žena, ali nikada nije bilo pokušaja kažnjavanja žena ratnih kriminalaca.

Čak, mnogi počinitelji su odgovarali ili na sudu ili pred komisijama za istinu i pomirenje, sve u svrhu zacjeljivanja društva. Bivšu ministricu za obitelj Pauline Nyiramasuhuko Međunarodni sud za Ruandu osudio je zbog sudjelovanja u genocidu i masovnom seksualnom nasilju. U slučaju BiH, osuđena je Biljana Plavšić. U BiH su žene osuđivane i na lokalnim sudovima, ali nikada samo zato što bi bile žene počinitelja zločina.

U slučaju ISIL-a dodatno komplicira situaciju to što su mnoge žene iz inozemstva dovučene na prevaru, da se potom ne bi mogle izbaviti, prijetila im je smrt ako bi ih uhvatili. Sudovi u Sierra Leoneu išli su sasvim drugom logikom; osnovan je poseban sud koji je otete žene i djevojčice tretirao kao žrtve koje su potom tjerane u borbu, na prisilan rad ili u seksualno ropstvo. A muškarci koji su ih tako tretirali, osuđivani su zbog zločina protiv humanosti.

Izvanredni sud u Kambodži također prisilan brak smatra zločinom protiv čovječnosti. Što se tiče učiteljice iz Turske, ona sada čeka izvršenje smrtne kazne u Bagdadu. U zatvoru skupa s malim sinom. Ako bi je pogubili, on bi završio u nekom od sirotišta u kojima nema niti osnovnih uvjeta za tisuće djece. A ono što se dogodi s njima, imat će dugotrajne posljedice koje će potrajati daleko nakon što ih napokon puste na slobodu.