Published On: Ned, srp 25th, 2021

Stravično svjedočanstvo djevojčice o zločinu nad Hrvatima u selu Briševo 1992. godine

Hrvatska javnost i Hrvati uopće niti ne znaju ime mjesta najvećeg stradanja Hrvata u BiH u jednom danu– to je selo Briševo u blizini Prijedora!

U ovom mjestu srpske snage 24. i 25. 7. 1992. godine ubili su 67 mještana Hrvata. Dok su u hrvatskoj javnosti već ptice opetovano godinama pjevale o Varivodama, Gruborima, Medačkom džepu, pa i Ahmićima, mjesto najvećeg i monstruoznog pokolja golorukih seljaka Hrvata, u mjestu daleko od bilo kakvih ratnih sukoba, čisto iživljavanje lokalnih Srba nad nevinim ljudima – za hrvatsku javnost niti ne postoji? Briševo za hrvatske medije nije postojalo niti ne postoji! Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila, piše Crodex.net.

Svjedočanstvo  iz knjige Briševački mučenici od Frane Pilipovića i Ive Atlije, objavljeno na portalu Povijest Herceg Bosne prenosimo u cijelosti:

”Briševo, selo u kojem sam odrasla sa mojom familijom, selo gdje sam imala sve, roditeljsku ljubav, prijatelje i preljepo djetinjstvo. Sve do godine 1992 kada je poceo rat. Imala sam 13 godina i dobro se sjecam svega. Znam da nismo mogli nigdje pobjeci, da smo morali ostati u kucama i cekati na svoju sudbinu. Prvo nismo imali struje, sigurno mjesec dana tako da nismo ni znali sta se sve desava. Jedino ponekad navece u daljini smo vidjeli kako lete granate valjda Hambarine bombardiraju. Ja kao dijete nisam to sve kuzila mada sam nekad cula kako mama i tata pricaju pa sam imala straha. Ja sam se isto bojala unici ce pjesadja i sviju nas ubiti a nisam ni imala pojma sta je pjesadija. Razmisljala sam kako bi se mogli sakriti i bjezati negdje, mada je sve to kad sad razmislim bilo nemoguce. Tako su prolazili dani u strahu da nas nece neka granata pogoditi, jer su granatirali i nas ponekad, koliko sam cula od strane Jeftica. Dosao je onda i taj najgori dan moga zivota, 24.07.1992 kad sam od strane srpskih vojnika ostala bez svega. Bez familije, bez prijatelja, bez djetinjstva. Ostao je samo moj mali brat samnom (hvala Bogu). Neznam kako bi da i njega nije bilo uz mene poslije. Bilo je jutro i svi smo ustali, prolazio je pokraj nase kuce Nedo Mlinar i rekao nam da moramo staviti bijelu plahtu na kucu i da te kuce nece nitko dirati. Upravo smo tad nastradali svi sa bijelim plahtama. Sve je bilo obrnuto. Oko 12 sati deslo se bas ono od cega smo svi imali strah, pjesadija je unisla u selo. Bili smo u kući kad su bacili zolju na krov, ja sam bila u kupatilu, osjetila sam samo kako komadici plafona padaju po meni i prašina i kako mi u usima pisti. Svi smo u panici potrcali van da se sakrijemo kod babe i dida u podrum jer nismo u svojoj kuci imali podrum. Brat je uspio otrcati kod babe i dida, mama i tata se uspjeli sakriti ispod nase kuce a ja sam ostala na sredini, ni tamo ni ovamo. Poceli su pucati na mene rafalom, vidjela sam metke pokraj mojih nogu kako se zabijaju u zemlju i dizu prasinu, kako sisaju grane od sljiva i onda sam odjednom pala. Kako sam pala tad su meci preko mene letili. Bog je bio uz mene i spasio me, to sam i osjetila tad. Tata je mislio da sam pogodjena, zvao me sa strane i kad je vidio da gledam u njega rekao mi da naglo ustanem i sto brze dotrcim do njih. Tako sam uradila i tad nisu pucali. Onda su zvali odozgo sa brijega da svi dodjemo njima inace ce oni doci i sviju naj poubijati, cak i djecu to su naglasili. Tad je moj tata rekao, ovdje vise nema zivota. I naravno da bi se spasili posto nigdje nismo mogli pobjeci otisli smo njima. Moj je tata odmah prepoznao jednog sto je isao sa njm u skolu, rekao mu mogli ste mi ćerku ubiti. Isti taj i još njih nekoliko su uzeli tatu, dida i strica i odveli ih negdje. Ostali smo baba, mama, brat i ja jos tu sa ostalima. Bilo ih je oko 20 na toj cesti. Baba im je govorila da im donese hrane i vode a oni su jo rekli da previse prica i da ih ona hoće otrovati. Tad je jedan skroz mlad, mozda je imao 16 godina dosao meni i igrao se nozem ispred mog lica. Baba vise nije nista rekla bojala se da ce me mozda ubiti. Ja sam bila u soku, nisam vise osjetila ni strah sve mi bilo svejedno, kao u nekom filmu, magli i neznam gdje. Svi smo sutali, mama je drzala brata a ja i baba sjedile jedna pokraj druge na zemlji.

Onda je opet jedan od srpskih vojnika meni pucao kraj uha prema sumi. Mama i baba su ga molile, nemojte, tad je jedan došao kod mame i rekao a da ti ubijemo sina, on ce nas ubijat kad odraste. Ona im je tuznim glasom rekla, nemojte molim vas neće on nikoga ubijati. U tom trenutku su se vracali njih 4-5 koji su odveli tatu, dida i strica, krvavih hlaca i cipela. Kad je to baba vidjela samo je zaplakala i rekla jooj moja djeca su mrtva. Dosli su i pokazivali nam noge kako su bili ranjeni kako su ih ustaše ranili i da je ta krv na njima od ustaša. Lice od moje babe i mame nikad neću zaboraviti, taj strah i ta tuga, a šutjele su dalje jer je svaka riječ mogla biti smrt za njih. Rekli su nam da idemo prema vikendici u blizini. Kako smo gore išli jedan taj sto je ubio mog tatu, dida i strica rekao je da baba ostaje jer je puno pricala. Mi smo dalje išli i unišli u vikendicu. Nakon 5min. Čula se dva pucnja. U tom momentu sam osjetila da je baba mrtva. Mama me je pogledala i taj njen pogled pun straha je potvrdio još jednom da je baba mrtva. Držala je mog brata ispred sebe a ja sam bila odmaknuta od nje jedno 2metra. Rekli su mom bratu da dođe kod mene i brat je došao meni. Mamu je onda jedan srpski vojnik ošamario i govorio joj da je kurva i da rađa ustaše. Onda sam primjetila odmah preko puta mene jednu osobu koju znam, to je bio M.I i ponadala sam se da nam može pomoći. Molila sam ga očima da nesto uradi ili kaže ali on je samo šutao. Cak i u njegovim ocima je bio strah. Kasnije mi je rekao da je probao jednome vojniku reci ali mu ovaj odgovorio da bolje šuti inače će i njega ubiti ako proba nekoga spasiti. Nosio im je samo mljeko, tako mi rekao. Onda su rekli mom bratu i meni da moramo izaći iz vikendice jer nas na glavnom putu ceka vojnik koji ce nas odvst u komandu. Izasli smo i mislila sam da smo mi sad na redu. Taj sto je to rekao izašo je sa nama, nategnuo pistolj i rekao da trčimo. To smo i uradili, trcali smo laganije i čekala sam samo kad ce metak probti nasa ledja, ali nije pucao. Opet sreca i Bog na pomoći. Dok smo tako trčali prošli smo kraj babe koja je ležala na leđima mrtva, imala je sklopljene ruke kraj glave kao da se moli Bogu u plavoj suknji i plavoj majici sa bijelim mustrama. Krv joj je jos uvjek curila iz cela, imala je sklopljene oci kao da spava. Moja baba koju sam voljela najvise na svjetu i bez koje ni jednu noc nisam mogla spavati, sad je gledam mrtvu na taj najgori nacin. Prosli smo i to i stvarno dolje na putu nas je cekao jedan covjek. Rekao nam zalosno, oooo djeco draga ovo je rat i odvest cu vas na sigurno u komandu. Ne znam ko je taj covjek bio nikad ga vise nisam vidjela. Isli smo tako putem i onda nas je ostavio kod Dule u komandu.

Znaci to je za njih bila komanda. Drzali su nas na tavanu par dana da preživimo nekako, davali nam hrane i vode. Bilo nas je neznam vise tocno, mozda oko 15 ljudi. Ja sam samo plakala i plakala dan i noc. Maruša je bila tu pa me je tješila i mene i brata i pomogla nam da dodjemo do Ljubije. Kako bi koja grupa srpskih vojnika prolazila ulazili bi kod Dule u kucu i htjeli su pregledat cijelu kuću da nema slucajno neko da se krije. Tad bi žena od Dule počela plakati i glasno jaukati jer je u to vrijeme poginuo njen sin Zoran. Tako su nas ostaviljali na miru. Sto se tiče mame ostala je sama u vikendici, odvedena je sa 4 vojnika prema kuci nazad, to je vidio pok. Srecko Barisic od svoje kuce. Silovali su je, grizli, kidali sa nje komade mesa sa prsa i onda je izveli ispod kuće i upucali u glavu. Njene jauke su svi čuli u kuci Barišić Zeljka pa cak i baba Mara Barisic koja nije dobro ni cula na usi. Poslje nekoliko dana je moju mamu sam njen brat zakopao i to sve potvrdio. Ja sam poslije sa bratom bila u Ljubiji sa Dimac Nedom i Nadom i sa njihovom djecom. Oni su nam puno pomogli, hranili su nas i brinuli se o nama sigurno 2 mjeseca. Psihicki mi je puno pomogla njihova cerka Marijana koja je za sve bila uz mene. Nakon toga smo ja i brat busevima otisli u Hrvatsku. Bilo je jako tesko, godinama strah i ruzni snovi, velika crna rupa u srcu, prekinuto djetinjsto.Tata Ante,did Luka i stric Ivo Komljen ubijeni u krompiru kod Zunic Ive, muceni, udarani tvrdim predmetom i na kraju ispucani rafalom.Baba Kata Komljen ubijena kod vikendice metkom u celo i u prsa.Mama Kaja Komljen silovana i mučena u svojoj kući i na kraju ubijena ispod kuce.

Nadam se da će ove naše, nažalost tužne priče pokrenuti nešto da se zločinci uhvate i stave tamo gdje im je mjesto. Jer sva ta srpska vlada i policija u Prijedoru i okolici sto se smatra školovanima za mene će biti isti kao i ti sto su ubijali dokle god puštaju zločince da hodaju slobodno. Dakle ako ste već došli na to mjesto da nešto možete učiniti i ako se smatrate školovanim ljudima poduzmite nešto i nemojte biti isti kao i ti sto su ubijali. Ja nisam nacionalista niti stavljam sve u isti lonac ali te osobe koje su mi ubile familiju osobno bi mogla zubima pojesti. Hvala svima sto su meni i bratu pomogli u teškim situacijama.” Helena Komljen

STRAVIČNO SVJEDOČANSTVO JEDNE DJEVOJČICE IZ BRIŠEVA

guest
nije obvezno
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x