Što znači odrastati u Hrvatskoj kao Srbin?

Publika i žiri 24. Sarajevo Film Festivala bili su jednoglasni. “Srbenka” je najbolji dokumentarni film. Premijerno prikazan u Cannesu, gdje je dobio nagradu Doc Alliance, te nominiran za najbolji europski dokumentarac, “Srbenka” je film koji je našim ksenofobičnim društvima neophodan kao prijeki lijek. A nastao je zahvaljujući našem sugovorniku, redatelju Nebojši Slijepčeviću, te producentici Vanji Jambrović i produkcijskoj kući Restart.

Za montažu je bio zadužen Tomislav Stojanović, snimatelji su, uz redatelja, bili Bojan Mrđenović i Iva Kraljević. Zvuk su kreirali Tihomir Vrbanec i Ivan Zelić, a izvršni producenti su Tibor Keser i Rea Rajčić. “Srbenka” uskoro stiže i u hrvatska kina. I nije to priča o Aleksandri Zec, iako je nastala tijekom rada na predstavi Olivera Frljića. “Srbenka” je u najkraćem film o nama, 27 godina poslije ratova na Balkanu.

Rijetko se desi da se mišljenje struke i publike poklopi, a kad se to dogodi, vjerujem da nema većega komplimenta za autora. Zahvaljujući pažljivoj selekciji Rade Šešić, Takmičarski program dokumentarnog filma Sarajevo Film Festivala tradicionalno važi za ponajbolju selekciju. Koliko vam je u svjetlu te činjenice važno priznanje stručnog žirija 24. SFF-a i koliko nagrada publike?

Da mi je netko rekao prije dvije godine da ćemo ovako trijumfirati, ne znam bih li mu vjerovao. Moj kreativni proces je mukotrpan, prepun sumnji i preispitivanja, često sam na rubu odustajanja. Prije dvije godine činilo mi se nevjerojatnim da će film uopće biti završen. I sad sam, naravno, presretan, nagrade gode egu, ali trijumf traje kratko. Znam da će s idućim filmom sve biti isto, čini mi se potpuno nemogućim ponoviti ovaj uspjeh. Ma čini mi se nemogućim da će uopće biti idućeg filma. Lagao bih kad bih rekao da nisam priželjkivao nagradu. Srce Sarajeva nosi posebnu težinu, i profesionalnu i emotivnu. No ja radim filmove za publiku, a ne za festivalske žirije, i nagrada publike me posebno veseli. S obzirom na to da uskoro film dolazi u hrvatska kina, nadam se da će ga i domaća publika prihvatiti.

Do sada ste odbijali pozive za učešće na festivalima dokumentarnog filma u Srbiji zbog potencijalnog građenja lažne moralne superiornosti kojoj nema mjesta, kako s razlogom kažete.
Zanimljivo mi je koliko je sarajevska publika zdušno prihvatila “Srbenku”, ali s obzirom na to da ovdje živim, imam pravo i reći kako Sarajevo svakodnevno nije isto što i Sarajevo Film Festival.
Sve vrijeme sam se pitala kako bi „redovna” sarajevska publika reagirala na film koji se bavi nekom od bolnih sarajevskih tema koje su još uvijek tabuizirane. 
Kad sam davno jednom feralovcu rekla da su presentimentalni prema BiH, rekao mi je da se mi trebamo baviti svojim a oni svojim problemima. Hoću li i od Vas dobiti sličan odgovor?

Da, gotovo isti. Stvarno se ne osjećam pozvanim da govorim o situaciji u bilo kojoj državi u kojoj nisam živio, a cijeli svoj život živim u Hrvatskoj. Situacija u cijeloj regiji funkcionira po sistemu spojenih posuda, ali mislim da bi svima bilo bolje kad bi prvo počistili vlastiti prag prije nego što vire susjedu u dvorište.

Slažem se s vašim stavom da je Frljić jedan od najvažnijih umjetnika u regiji i šire. Jako mi je važno što, zahvaljujući “Srbenki” imamo privilegij uvida u način njegova rada. Zbog toga ste, između ostalog, i došli na njegovu probu. Koliko je vama iskustvo direktnog prisustva tijekom procesa nastanka predstave bilo važno, neovisno o dokumentarcu koji je iz toga nastao?

DAMIR ŠPEHAR/ PIXSELL

Iskustvo mi je bilo iznimno dragocjeno, iako nemam nikakvu namjeru režirati u kazalištu. Međutim, od Frljića sam naučio puno toga, u prvom redu o društvenoj odgovornosti umjetnika, pogotovo kad radi s javnim novcem, a zatim i o građanskoj hrabrosti. Oliverov rad mi je iznimno inspirativan, on preuzima ogroman rizik u svom radu, i zbog toga trpi i posljedice. Ali upravo zato je iznimno značajan, ne samo za kazalište nego i za naše društvo u cjelini. On svojim radom širi prostor slobode u društvu. U Hrvatskoj se, nažalost, mnogi teško nose s demokracijom, mnogi teško podnose pluralizam različitih mišljenja. Željeli bi jednostavan svijet, u kojem je jedna istina dozvoljena, a sve ostale su nepoželjne. I sad smo svjedoci nasilnih pokušaja da se uguše disonantni glasovi u društvu, a ti pokušaji dolaze zaogrnuti pod plašt domoljublja i težnje prema zajedništvu. Baš zbog toga su danas potrebni umjetnici poput Frljića.

U jednom trenutku tijekom proba Frljić otprilike kaže kako ne može vjerovati da ga “pod stare dane” rad na predstavi toliko može pomaknuti. Jasno vidimo koliko je za sve sudionike/ce ovo bilo svojevrsno psihoterapijsko iskustvo, pa i sam Oliver, dajući indikacije, odlazi u digresiju i sjeća se pretresa u đačkom domu kad su ga ispitivali tko je i što je… Koliko je vama osobno, ne samo autorski, rad na ovom filmu bio važan? Koliko može biti koristan ovakav proces za unutarnja propitivanja?

Nasreću, nemam takvih negativnih iskustava kao Frljić, ili kao drugi sudionik filma, Igor Kovač, koji je bio vukovarski prognanik. Moji filmovi ne nastaju iz potrebe da neki svoj unutarnji monolog podijelim sa svijetom, nego kao reakcija na ono što vidim oko sebe. Postoji trend autobiografskih filmova, no nikad mi nije palo na pamet raditi takvo nešto. Ne smatram sebe posebno zanimljivom osobom.

Jedno od ključnih pitanja na kojem se inzistira tijekom proba je ‘zašto se ne radi predstava o zločinima nad hrvatskom djecom u Domovinskom ratu’. Znao je Frljić da će ga upravo ona dočekati na premijeri. Koliko ste Vi razmišljali o pitanjima iste vrste, a vezanim za film, te je li odgovor sličan Frljićevu – radio bih, ali u Srbiji?

Moj film nije o ratu, nego o sadašnjosti. To nije film o Aleksandri Zec, nego o djeci koja odrastaju u današnjoj Hrvatskoj. No naravno da očekujem iste reakcije, u stilu ‘zašto ne radiš film o ovom ili onom’. Ali meni je odgovor jasan. Za mene umjetnost – da bi bila umjetnost – mora pomicati granice, otvarati teške teme, a ne ponavljati dominantne narative.

Nina je ključna junakinja u Vašem filmu. I sami kažete da ste u trenutku snimanja krupnog kadra i onoga što izgovara znali da imate film. Koliko je i Vaš i Oliverov rad bio dvostruko odgovoran u ovom slučaju? Spominjem odgovornost zbog toga jer je dijete i zbog onoga što izgovara u društvu u kojem se ksenofobija još podgrijava.

DAMIR ŠPEHAR/ PIXSELL

Dokumentarni film počiva na paradoksu jer gledatelji obično najviše žele vidjeti ono što drugi pokušavaju sakriti. Zbog toga mi dokumentaristi uvijek plešemo na rubu eksploatacije, a ovdje je taj rub bio posebno sklizak jer je riječ o djetetu. Kroz cijeli proces rada na filmu bio sam u kontaktu i s Ninom i s njezinom majkom te da sam i u jednom trenu osjetio da obje nisu u potpunosti svjesne u što se upuštaju – filma ne bi bilo. Također, filma ne bi bilo ni da sam i u jednom trenutku pomislio da bi Nina zbog filma mogla doživjeti bilo kakve neugodnosti. Mislim da svatko tko pogleda film mora, u najmanju ruku, osjetiti blagonaklonost prema Nini. Nije nebitna ni činjenica da je od snimanja filma prošlo više od četiri godine. U trenutku snimanja Nina je imala 12, a sad je navršila 17 godina. Odrasla je, promijenila se fizički i teško će je netko prepoznati po izgledu.

Koliko možemo biti optimistični pa vjerovati da će priča o Nini biti katarzična i potencijalni društveni korektiv, posebno u društvima koja ne samo da se nisu izdigla iznad nivoa Srbin-Hrvat-Bošnjak, nego su dobila ‘nove neprijatelje’. Kad ovo pitam, mislim konkretno na sramni odnos prema sirijskim izbjeglicama, odnos nas koji smo do jučer bili u istoj situaciji. Ima li nade za naše ‘izlječenje’?

Upravo na odnosu prema sirijskim izbjeglicama može se jasno vidjeti tko nosi odgovornost za moral društva u cjelini. Naime, prije tri godine, kad je izbjeglička kriza počela, Hrvatska je bila uzor ljudskosti u tretmanu izbjeglica. Danas je situacija kao u horor filmovima. Jedino što se promijenilo u tri godine je vlast i odnos vlasti prema izbjeglicama. Sve je počelo s predsjedničinim političkim stavovima iznesenima još u predizbornoj kampanji, kako treba zaoštriti odnos prema izbjeglicama. Nastavilo se nizom drugih izjava i konkretnih poteza, a posljedica svega je da se zbivaju strahote na terenu, da neki prašinari, najniži u hijerarhiji, osjećaju da imaju slobodu nekažnjeno kršiti ljudska prava. I onda čitamo u novinama kako policajci u Hrvatskoj tuku i pljačkaju izbjeglice prije nego što ih vrate preko granice. Odgovornost kreće od glave, od predsjednice, od ministra. Ista je stvar i s ostalim odnosima u društvu, odnosima prema nacionalnim manjinama, prema seksualnim manjinama. Duboko sam uvjeren da je većina građana Hrvatske tolerantna, no postoje i psihopati, kriminalci, koji dobiju krila kad osjete da im zločini mogu proći nekažnjeno. Nažalost, vlast koju trenutačno imamo osvaja političke poene podilazeći niskim strastima, šireći strah i raspirujući netrpeljivost prema drugačijima.

YOUTUBE

Željeli ste napraviti film koji, između ostalog, govori o djeci rođenoj u miru, a koja osjećaju nelagodu zbog manjinske nacionalne pozicije. Po meni ste uspjeli i da nas podsjetite kako živimo u vremenu i društvu u kojem svatko od nas, formalno privilegiranih, u nekom trenutku može postati manjina ili ugrožena skupina. Biseksualnost se, naprimjer, nerijetko realizira u srednjim godinama. Invaliditet se svakome može dogoditi sutra. Koliko Vam je važno kad publika prepozna i neke slojeve koji nisu vidljivi ‘na prvu’ i kako gledate na činjenicu da je sve više ‘manjine’, a opet je nedovoljno glasna i artikulirana.

Najviše volim filmove koji su slojeviti, koji se otkrivaju kroz više gledanja, iz kojih svatko uzima koliko mu odgovara. Uspijevam li raditi takve filmove nije na meni da ocjenjujem, ali to mi je cilj. A što se tiče tihe ‘manjine’, zapravo sam uvjeren da je to u Hrvatskoj većina, većina koja je tolerantna, ali istodobno i egzistencijalno ugrožena, prezaposlena i premorena. S druge strane imamo glasnu, agresivnu manjinu, dobro organiziranu i obilno financiranu. I ta manjina je trenutačno dominantna, i po društvenoj moći i po prisutnosti u medijima. Upravo pokušavaju kroz referendumske inicijative umanjiti prava nacionalnih manjina i ukinuti Istanbulsku konvenciju. No uvjeren sam da će, kad bude bitno – na izborima i referendumima – Hrvatska pokazati svoje pravo, tolerantno lice.