Što skriva osječka policija?

Što skriva osječka policija?

UBOJSTVO mlade djevojke u Osijeku otvara niz vrlo ozbiljnih pitanja o osječkoj policiji i Ministarstvu unutarnjih poslova, pitanja koja se tiču sigurnosti svih nas u Hrvatskoj.

Ta pitanja se posebno postavljaju nakon što su procurile poruke ubijene, a osnovno je – kako je policajac koji ju je usmrtio iz službenog vatrenog oružja uopće mogao raditi u policiji? Kako je netko očigledno nestabilan uopće mogao proći liječničke preglede i psihološka testiranja koja treba proći da bi postao ovlaštena službena osoba i zadužio vatreno oružje? Tko je to sve potpisao?

Dodatno, čudne promjene u kvalifikaciji kaznenog djela otvaraju duboku sumnju da se nešto pokušalo zataškati, na što će nadležni također trebati dati odgovore. U pitanju je tragedija, smrt mlade djevojke, ali i očigledan i jasan propust sustava. Počinitelj ovog kaznenog djela se u odori hrvatskog policajca nikada nije trebao naći.

Počinitelj javlja o samoubojstvu i to kriminalisti brzo isključuju

Prva vijest je bila da je mlada djevojka počinila samoubojstvo. Ta vijest je bila prva pogreška i ona je u svemu ovome razumljiva. Naime, dojava o samoubojstvu je došla preko Centra 112 (o samoubojstvu je, kako se kasnije saznalo, dojavio sumnjičeni policajac). Prve informacije poslane medijima su vezane uz tu dojavu.

Kriminalisti relativno brzo zaključuju kako u pitanju nije samoubojstvo – obično se to utvrđuje po ulaznoj rani i drugim okolnostima, što je opsežno objašnjeno u svakom udžbeniku iz područja kriminalistike.

Znamo, dakle, zašto je prva dojava bila o samoubojstvu. Kriminalisti odrađuju svoj posao i shvaćaju da u pitanju nije samoubojstvo. Taj dio je jasan. Ali onda stvari postaju čudne.

Metak u cijevi i čudna kaznena kvalifikacija policije

Iz policije prvo dolazi neslužbena informacija da je djevojku pogodio “sigurnosni metak”, što je već izazvalo dosta nedoumica.

U Hrvatskoj, srećom, nismo u situaciji da policija mora šetati okolo s metkom u cijevi pištolja, pa Pravilnik o postupanju policijskih službenika propisuje kako službenik metak u cijev službenog pištolja ubacuje “kada u obavljanju policijskog posla opravdano može pretpostaviti da će se prilikom njegova daljnjeg obavljanja naći u situaciji u kojoj bi mogli biti ispunjeni uvjeti za uporabu vatrenog oružja”. U redovitom obavljanju službenog posla policija ne smije imati metak u cijevi, a kamoli uvečer kod kuće. Metak se u cijev ubacuje ako se može pretpostaviti da će ga se morati  koristiti.

Na presici načelnik Sektora kriminalističke policije Krunoslav Patača govori: “Nakon prikupljenih saznanja policija je ovo djelo okarakterizirala kao teško djelo protiv opće sigurnosti – kazneno djelo dovođenja u opasnost osoba ili imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom.”

Policija u svom radu može pogriješiti, posebno može pogriješiti u karakterizaciji kaznenog djela u ranoj fazi postupka, zato tu i je DORH, ali je iznimno neobično da se na temelju svih do tada prikupljenih okolnosti odlučila za ovako blagu karakterizaciju.

Nobilo opravdano navodi kako je sve neprimjereno

Odvjetnik Ante Nobilo navodi: “Nema policije koja ne bi bar kao radnu stegu za kaznenu prijavu stavila da se radi o ubojstvu iz nehaja. Ovo kvalificirati kao opasnu radnju je sasvim neprimjereno. (…)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Općeopasna radnja, plastično prikazano, bila bi da je policajcu ispao pištolj iz džepa, a metak je bio u cijevi i prilikom pada je pogodio djevojku. Međutim, vi praznite pištolj, morate pritisnuti kokot da bi opalio, a istovremeno ste pištolj usmjerili prema čovjeku – onda vi postupate s takozvanim svjesnim nehajem jer ste svjesni da tako možete ubiti nekoga, ali smatrate da do toga neće doći.”

Je li netko htio zaštititi počinitelja?

Po svim pravilima rukovanja oružjem, nikada, ni pod kojim uvjetima, ne smijete okrenuti oružje prema osobi, osim ako ste prisiljeni upotrijebiti ga. Općeopasna radnja može biti svašta – to je najblaža kvalifikacija, tu spada hrpa slučajeva u kojima ljudi, lakomisleno postupajući, dovedu u opasnost život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega, od pokretanja radnog stroja bez provjere ima li nekoga u blizini do bacanja stvari kroz prozor koje svojim padom nekog ugroze.

Osoba ovlaštena za držanje i nošenje vatrenog oružja, osoba obučena za rukovanje vatrenim oružjem, mora znati da se oružje nikada ne okreće prema drugoj osobi, ni pri pražnjenju, ni pri čišćenju, niti se ikada smije “sigurno prazan” pištolj okrenuti prema nekome.

Čak i, dakle, nenamjerno opaljivanje oružja koje je usmjereno u neku osobu i usmrti je nije općeopasna radnja, to je ubojstvo iz nehaja, posebno kada ga počini osoba koja je školovana i obučena za rukovanje oružjem.

Ima još jedna vrlo zanimljiva stvar u priči. Patača na presici govori: “Početna dojava nije upućivala na kazneno djelo.” Ali onda slijedi važno. Na pitanje je li počinitelj sam dojavio, odgovara: “Da.” Dakle, policija zna da je počinitelj sam dojavio o samoubojstvu, a unatoč tome što se saznalo da u pitanju nije samoubojstvo, policija ide s najbližom kvalifikacijom.

Danas smo saznali i kako je počinitelj policiju nazvao tek nakon dva sata. Zove, dakle počinitelj, policajac, govori o samoubojstvu, relativno se brzo saznaje da nije u pitanju samoubojstvo, kreće priča o “slučajnom” opaljenju vatrenog oružja i za policiju je to općeopasna radnja?

Optužba za ubojstvo

Na kraju, 27-godišnji policajac Marko Smažil optužen je za ubojstvo. DORH: “Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je, nakon ispitivanja hrvatskog državljanina (1996.) zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. Kaznenog zakona/11, podnijelo sucu istrage Županjskog suda u Osijeku prijedlog za određivanje istražnog zatvora zbog opasnosti od ometanja istrage i opasnosti od ponavljanja djela.”

Index dolazi u posjed cijelog niza prepiski koje je, prema saznanjima Indexa, ubijena djevojka razmjenjivala sa svojom prijateljicom. Prepiska je vrlo uznemirujuća i govori da policajac optužen za ubojstvo ima ozbiljnih problema:

“Ako te ikad neka cura bude pitala sa smazila, molim te reci da bježi. Ja sam se uvjerila”, neke su od poruka koje je primila Mihaelina prijateljica. Za policajca u porukama piše da je opsesivan, posesivan i manipulativan. U porukama stoji i da “nije normalan, čist u glavi”.

“Ja sada ovo kažem, ne kažem da ga uvrijedim ili ponizim, ali ja stvarno mislim da on nije normalan, čist u glavi. Da je opsesivan, posesivan, poremećen. Manipulativan najviše”, stoji u porukama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako je netko tko šalje takve poruke uopće mogao postati policajac?

Sada se vratimo na tiskovnu konferenciju koju je održao načelnik Sektora kriminalističke policije Krunoslav Patača. Na pitanje novinara koliko je dugo optuženi policajac i kad je dobio oružje, Patača odgovara: “Isti je nakon 11-mjesečnog tečaja na policijskoj akademiji završio osnovnu obuku za policijskog službenika. Prošle godine u listopadu raspoređen je na mjesto vježbenika u prometnoj policiji, tek kad je prošao vježbenički dio, mogao je zadužiti oružje. 9. kolovoza zadužuje oružje.”

Govorimo, dakle, o policajcu koji je prošao obuku, koji je prošao liječničke preglede, koji je prošao psihološka testiranja, koji, kako se to lijepo kaže, ispunjava “posebne psihičke i tjelesne zdravstvene sposobnosti” temeljem koji je dobio pravo na odoru, značku i službeno oružje.

Sada treba jasno istražiti tko je i kako potvrdio da je ta osoba, sada optužena za kazneno djelo ubojstva, uopće psihički zdrava? Kako to da je ta osoba dobila priliku zadužiti oružje? Kako je moguće da netko tko je prošao odgovarajuće preglede i testove za “posebne psihičke i tjelesne zdravstvene sposobnosti” usmrti poznanicu koju zna svega nekoliko dana? Usmrti poznanicu koja je par dana prije slala poruke prijateljici kako ima problema s počiniteljem koji se, prema tim porukama, ponašao u najmanju ruku čudno?

Tko je odgovoran što je očigledno nestabilna osoba zadužila oružje?

Previše je tu pitanja da bi se ovo okvalificiralo kao “još jednu ubojstvo”.

Imali smo prije svega par tjedana slučaj gdje je policija, konkretno Policijska uprava ličko-senjska, postupila maksimalno profesionalno. Javili su kako su dvojica policijskih službenika te policijske uprave uhićena nakon što je dovršeno kriminalističko istraživanje nad njima. U pitanju je bila osnovana sumnja da su službenici počinili kazneno djelo protiv spolne slobode na štetu ženske osobe. Uhićeni su prebačeni pritvorskom nadzorniku, a protiv njih je podnesena kaznena prijava. Koliko je to u Gospiću bilo jasno i profesionalno, toliko je ovo u Osijeku sumnjivo.

Kako i zašto je Marko Smažil, osumnjičeni za ubojstvo, mogao postati policajac? Tko je potpisao da ima odgovarajuću zdravstvenu sposobnost? Tko je potpisao da je sposoban nositi oružje? Zašto je prva kvalifikacija kaznenog djela bila tako čudno blaga?

Kako je osječkoj policiji uopće palo na pamet, nakon što su od vlastitih kriminalista saznali da se nije dogodilo ono što je počinitelj dojavio – samoubojstvo, kazneno djelo okarakterizirati kao “općeopasnu radnju”?

Previše je tu otvorenih pitanja koja traže odgovore. I netko za ovo treba odgovarati, pri čemu ne mislim samo na osumnjičenog za kazneno djelo ubojstva.