Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić doimao se iskreno kada je pomoć zatražio od povjesničara. Lokalno srpsko stanovništvo iz mjesta Srb, na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, netom je obavilo posljednje pripreme za proslavu obljetnice ustanka iz 1941. godine, piše Slobodna Dalmacija.
No, jednoga dana ispred spomenika tome događaju osvanuo je šator. Podignula ga je Autohtona hrvatska stranka prava Dražena Keleminca, koji je uvjeren da su se isti ljudi i 1941, i 1991. godine dignuli protiv hrvatske države. I najavio da će tijekom obilježavanja jubilarne 75. godišnjice obljetnice ustanka u Srbu u njegovu šatoru branitelji održavati satove povijesti, a glavna tema bit će Oluja, piše Slobodna Dalmacija.
Uži kontekst
Jedni tvrde da je u Srbu riječ u ustanku protiv fašizma i njegovih zločina; drugi da se ovdje ipak radilo o genocidu nad Hrvatima.
Za povjesničara i ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra dr.Antu Nazora rasprava o tome je li ustanak u Srbu bio antifašistički puno je manje presudna od činjenice da je taj ustanak bio izrazito protuhrvatski.
– Sve što se dogodilo u srpnju i kolovozu 1941. u tom kraju potvrđuje da je karakter tog ustanka bio protuhrvatski. Bez obzira na polemike je li riječ bila o ustanicima, gerilcma, komunistima ili četnicima, činjenica je da su oni nad Hrvatima tog kraja počinili stravične zločine. Mještane koji nisu bili ni u kakvim vojnim formacijama su poubijali, preživjeli su otišli u zbjeg, a nakon 1945. nikada im nije bilo dopušteno da se vrate u svoje domove – ističe Nazor. On podsjeća da su se nakon Drugoga svjetskog rata zločini nad Hrvatima sustavno prešućivali, što, prema njegovim riječima, potvrđuje antihrvatski karakter ustanka.
– Ako je nabijanje glavara sela na kolac, ubijanje djece i svih članova obitelji antifašizam, onda neka se ustanak u Srbu tako zove. Zanimljivo je da ljudi koji svake godine slave ustanak u Srbu ne žele doći na obljetnicu Oluje s obrazloženjem da su se u toj akciji dogodili zločini nad Srbima – ističe Nazor, koji inzistira na tome da se povijest proučava na temelju povijesnih izvora te da se na jednaki način, i prema jednakim kriterijima istražuju događaji i iz 41. i 45., kao i oni iz 91. i 95.
Širi kontekst
Povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Hrvoje Klasić smatra, međutim, da se ustanak u Srbu treba gledati u širem kontekstu.
– Odmah nakon uspostave NDH kreće stravičan teror prema Srbima i Židovima. Oni su proglašeni nepoželjnim građanima. Počelo je s deportacijama, a vrlo brzo kreću i masovni pokolji. Jedan takav pokolj krajem lipnja i početkom srpnja 1941. na području Like i Korduna provodi Vjekoslav Luburić sa svojim ustašama. Ova akcija čišćenja rezultirat će oružanim ustankom stanovnika tog kraja. On nije bio motiviran nekom ideologijom, bilo komunističkom ili četničkom, nego prvenstveno borbom za opstanak. Ljudi u tom kraju oružano su se organizirali kako bi spasili vlastitu egzistenciju – ističe Klasić. Organizaciju ustanka preuzima Komunistička partija. Na čelu ustanka bio je Hrvat Marko Orešković, no golema većina ustanika uopće nije spadala u komuniste. Isto je, ističe Klasić, vrijedilo i za četnike.
– Pojavljuje se teza da je cilj pobune u Srbu i okolici Donjega Lapca bio protuhrvatski, što implicira da je NDH bila hrvatska država protiv koje se nije smjelo boriti. A to je vrlo opasna teza, kao što je i opasno nekoga osuđivati što se pobunio protiv NDH – ističe Klasić. On napominje da su se tijekom ustanka dogodili zločini nad Hrvatima motivirani osvetom zbog ustaških pokolja.
– Da su Srbi toga kraja za cilj imati protjerivanje Hrvata, pitanje je zašto to nisu učinili u Kraljevini Jugoslaviji, kada su imali svoga kralja, vojsku i žandare, nego su čekali Nezavisnu državu Hrvatsku da započnu s tim projektom. To jednostavno nije logično – zaključuje Klasić.
Što u praksi znači da će Orepić još morati pričekati za znanstveni pravorijek o događajima u Srbu 1941. godine, budući da se povjesničari oko uzroka i posljedica ustanka u Lici još uvijek ne mogu složiti.
Krvavi vihor
10. travnja 1941. – Osnovana je NDH – nakon vojnog sloma Kraljevine Jugoslavije, Hitler u dogovoru s Mussolinijem na vlast u Nezavisnoj državi Hrvatskoj dovodi Antu Pavelića;
11. travnja 1941. – Osnovan je koncentracijski logor Jadovno – prvi sabirni logor u NDH, služio za likvidaciju ličkih Srba. U jamama podno Velebita u prva dva mjeseca nakon osnutka NDH likvidirano je 13 000 ljudi, u čitavom logorskom sustavu Gospić-Velebit – Pag 24 000;
17. – 30. travnja 1941. – Rasni zakoni – ustaška vlast donosi „Odredbu za obranu naroda i države“, „Odredbu o zabrani ćirilice“ i Naredbu o obilježavanju pravoslavaca trakom s natpisom “P”;
svibanj 1941. – srpski političari iz dalmatinske krajine u ime 100 tisuća pravoslavnih Srba iz Sjeverne Dalmacije od Talijana traže pomoć za odcjepljene od NDH;
1. srpnja 1941. – Vjekoslav Maks Luburić započinje akciju “čišćenja” Srba u Lici i na Kordunu. U selu Suvaji u jednom je danu ubijena 161 osoba, u Osredcima su likvidirane 32 osobe, u selu Bubanj 151 mještanin;
27. srpnja 1941. – Ustanak u Srbu – srpsko stanovništvo osvaja Srb i zauzima postaju ustaške policije. Toga dana u selu Brotinji pobijeno je svih 37 članova hrvatske obitelji Ivezić. Likvidaciju su počinili mještani Suvaje, na temelju indicija da je pokolj u njihovu mjestu počinilo dvoje članova obitelji Ivezić. Nedaleko od Drvara ustanici su presreli vlak pun hodočasnika koji su se vraćali iz Knina s blagdana sv. Ane. Iz vlaka su izvukli župnika Waldemara Maksimiliana Nestora i 300 drvarskih katolika i likvidirali ih u jami Golubnjači;
2. kolovoza 1941. – ustanici ulaze u hrvatsko selo Borićevac, u kojemu je bilo najveća jedinica ustaša u tome kraju, prema izvorima popunjena uglavnom vojnicima iz Gospića i samo dvojicom mještana Borićevca. Ustanici ubijaju 55 hrvatskih civila koji nisu otišli u zbjeg, u selu Vrtočani njih 50, a u Krnjeuši 130 osoba. Poslije rata Hrvatima koji su izbjegli pokolj nikada više nije dozvoljen povratak u svoja mjesta.
wpDiscuz